Select Page

Izgradnja karaktera je najvažnije djelo ikada povjereno ljudima. U slijedećih sat vremena istražit ćemo našu prednost i odgovornost da razvijemo karakter nalik na Krista. Sjedinimo se u ostvarenju duhovne obnove do koje će nas pastor Stephen Wallace voditi “Iz slave u slavu”.

Dobrodošli, prijatelji moj! Drago mi je što vas opet vidim. Hvala vam što ste spremni proučavati Božju Riječ, a to pokazujete svojoj prisutnošću. Radujem se što mogu s vama nastaviti naše proučavanje. Naš niz proučavanja nosi naslov “Iz slave u slavu” i ona iznose načela razvoja kršćanskog karaktera. Mi proučavamo najvažnije djelo ikad povjerenog ljudskim bićima, a to je? “Izgradnja karaktera.” Knjiga (Ed. p. 225.) – Odgoj, str. 203. Ovo je prvi tekst na radnom listu: “Izgradnja karaktera je najvažnije djelo, ikada povjereno ljudskim bićima; i nikada ranije njegovo marljivo izučavanje nije bilo tako važno kao sada.” Zašto je važno baš sada? Jeste li spremni to potvrditi? Jer Kralj skoro dolazi. O, izgleda da niste spremni. Dat ću vam još jednu priliku. Zašto je važno baš sada? Jer Kralj skoro dolazi. (Amen.) Da, vjerujte u to, dragi prijatelji! Vjerujte u to. Puno toga se događa. U stvari, danas se veoma značajni događaji odvijaju i ja se neću ustezati da to kažem … danas se ispunjava proroštvo. Mi se nalazimo pred samim ciljem, dragi prijatelji. Budimo svjesni toga. Pred nama je veliki posao. Trebamo navijestiti Evanđelje svim narodima, plemenima, jezicima i puku, (Otk 14,6) a za pripremu imamo samo ovaj život. (Otk 14,7) Uspješno ostvarenje obiju zadaća ovisi o istome, zar ne? A što je to? Razviti karakter sličan Kristovu. Zašto? Zato što niti možemo djelotvorno svjedočiti niti biti osposobljeni za menesko kraljevstvo, ako ne budemo imali karakter sličan Kristovu. U prošlom proučavanju saznali smo neke loše novosti, strašne posljedice pada po čovjekovu prirodu; one su ga potpuno onesposobile da ostvari Bogom određeni cilj. A koji je cilj Bog odredio? Izaija 43,7. Što naš Stvoritelj kaže o nama? “… koje sam na svoju slavu stvorio, koje sam sazdao i načinio.” Mi nismo proizvod vremena i slučaja; nismo ovdje samo da jedemo, pijemo i uživamo jer ćemo sutra umrijeti. Ne! Mi smo rukotvorina živoga Stvoritelja Boga koji nas je načinio s uzvišenim i svetim ciljem: da otkrijemo Njegovu slavu, da istinito i lijepo govorimo svemiru o tome kakav je On, a posebno da otkrijemo Njegov karakter. Za vas koji ste se sada priključili proučavanju, biblijski izraz za karakter je – “slava”. Prema tome, kad Biblija kaže da nas je Bog stvorio na svoju slavu, On nam kaže da nas je stvorio zato da otkrijemo Njegov karakter. Ovaj beskrajno slavan karakter trebamo prikazati svemiru koji promatra, da bi mogli donijeti ispravne i lijepe zaključke o tome kakav je On. Jer mi smo stvoreni na Njegovu sliku (Post 1,26), po Njegovom obličju u svemu što jesmo. Što je Bog još učinio da nas osposobi za ostvarenje našeg cilja? Na svaki živac, svako vlakno i sposobnost našeg života upisao je svoj Zakon. Da, svoj Zakon. {RH, Nov 12, 1901 par. 4} Ali sinoć smo morali prihvatiti činjenicu da je prigodom pada sebičnost zauzela mjesto ljubavi. {SC 17.1} Ljubav je Božji Zakon kojeg je zapisao na mesne ploče čovjekova srca, svakog živca, vlakna i svake sposobnosti njegova bića. Ali kad je pao u grijeh, sebičnost – Sotonin zakon – zauzeo je mjesto ljubavi. Postao je vladajuće, ponuđujuće načelo napisano na mesne ploče čovjekova srca; na svaki živac, svako vlakno i sposobnost njegova bića. Zato su se cijela njegova priroda, sve sposobnosti izopačile. Prije pada u grijeh bili su korišteni isključivo zato da ugode Bogu i da ga proslave. Ali kad je sebičnost zauzela mjesto ljubavi, poslije pada, one se sada koriste isključivo za zadovoljavanje i proslavljanje sebe. Ovo je ozbiljna, radikalna, moralna poremećenost do koje je došlo u ljudskoj prirodi zbog pada, a nazivamo je izopačenost. Zbog ove moralne poremećenosti, zbog ove temeljne promjene u srži negova bića, kad je sebičnost zauzela mjesto ljubavi, čovjek je postao potpuno nesposoban da otkrije Božji karakter. U stvari bio je osposobljen da otkrije Sotonin karakter, jer njime upravlja isto načelo, isti duh, isti zakon koji upravlja Sotoninim srcem – to je sebičnost. I jedino što čovjek može prirodno razviti jest karakter sličan Sotoni, dragi prijatelji. Kažem: “Hvalimo Boga za Njegovu milost”. A vi? Ali mi prvo moramo razumjeti kakav je po prirodi, da bismo mogli cijeniti kakav može biti milošću. Zato smo prvo morali govoriti o lošoj vijesti, da bismo radosnu vijest bolje cijenili. Sjetite se, radosna vijest je samo toliko radosna koliko je loša vijest loša. Ali kod nas mora doći do temeljite, radikalne promjene da se preokrene ono što se dogodili prilikom pada, ako želimo dobiti karakter sličan Kristovu. Prilikom pada sebičnost je zauzela mjesto ljubavi, ali milošću – Bogu hvala – ljubav može zauzeti mjesto sebičnosti. Amen? (Amen.) Nama ponovno može vladati duh, zakon, načelo ljubavi koje upravlja Božjim srcem. A plan spasenja je načinjen da omogući ovu promjenu. Večeras ćemo se pozabaviti Radosnom vijesti. Drago mi je što ste došli; bilo bi mi žao da ste mi dopustili da vam govorim samo o lošoj, a ne i da vam govorim o Radosnoj vijesti. U nekoliko sljedećih proučavanja bavit ćemo se s onim što je Bog učinio da preokrene zlo čovjekova pada. Ovo je samo kratak pregled da se priberemo, da usmjerimo misli u smjeru u kojemu smo išli. Ali prije nego što krenemo s novim materijalom što moramo zastati da učinimo … što, dragi prijatelji? Osobno pozvati Božjeg Duha u svoje srce. Zašto? U ono što je duhovno može se samo duhovno proniknuti. {1 Kor 2:13-14} Nemojte nikad biti toliko umišljeni da otvarate Božju Riječ a da prvo ne otvorite svoje srce i pozovete Svetog Duha da uđe i da vam dade natprirodnu sposobnost da spoznate istinu. Što znači stvarno spoznati istinu? Sjećate se ona tri koraka? Pomozite mi! To znači shvatiti ju razumom, prihvatiti je s ljubavlju, i najvažnije, pokoriti joj volju. Samo ako to učinimo možemo spoznati istinu tako da doživimo njezinu oslobađajuću, posvećujuću silu u našem životu. A to je ono što svi želite učiniti, zar ne? (Amen.) Danas ne želite samo intelektualnu vježbu, zar ne? Želite doživjeti nešto što mijenja život. Želite bili sličniji Isusu tako što provodite vrijeme proučavajući Njegovu Riječ. (Amen.) Dragi prijatelji, to se može ostvariti snagom i blagoslovom Svetoga Duha. Bog čezne za tim da nam ga da. Ali koliko god nam ga želi dati, to ne može učiniti, dokle god – što? … ne tražimo. Kao što vidite na Nebu sve funkcionira po jednostavnom načelu: “Ištite i dat će vam se!” (Mt 7,7.) Ne možemo ništa zaslužiti. Hvala Bogu! Krist je sve zaslužio za nas i spreman je to dati nam kao dar. Ali On nikoga nikad ne prisiljava; ne traži da se ide tamo ili čini to i to. On ne krši slobodu ljudskog bića. Zbog toga moramo prići vratima svog srca, otvoriti ih i reći: “Uđi, nebeski Gostu, uđi i večeraj sa mnom. U osobi svojeg Duha učini da gladujem i žednim; učini da bude spreman uzeti i usvojiti kruh života da bih nahranio i osnažio svoje duhovno biće. Uđi!” Hoćete li ga pozvati da uđe? I dok se molite, sjetite se i vašega brata. Večeras mi je potrebna posebna snaga da nastavim s proučavajem. Kleknimo i provedimo neko vrijeme u molitvi.

Moj nebeski Oče, u ime Isusa Krista, Gospodina moje pravednosti, dolazim s pouzdanjem pred Tebe. Ovo pouzdanje zasnivam na dostojnosti mojeg Posrednika, a ne svojoj. Dostojno je Janje zaklano. Gledaj me skrivena u Njemu, molim Te. Molim Te, budi nam milostiv i izlij na nas svojega Svetoga Duha. Želimo razumjeti istinu da bismo osjetili njezinu oslobađajuću i posvećujuću silu u svom životu, potpunije nego ikad ranije. A to nećemo ako nas ne blagosloviš Duhom Istine. Oče, molim Te, pošto imam nezasluženu prednost da vodim u proučavanju Tvoje Riječi, molim Te posebno za Svetoga Duha. Obuzmi moje tijelo, um i duh. Tvoj sam stvaranjem, otkupljenjem i vlastitom odlukom. Molim Te, upotrijebi me kao kanal blagoslova istine. Što god budeš mogao reći preko mene, neka to bude shvaćeno ne samo razumom već i osjećajima i prihvaćeno voljom svakoga od nas, da dovede do preobrazbe života. Učini da Duhom Istine budemo sličniji Njemu koji je Istina. Ovo molimo u Isusovo ime. Amen.

Nalazimo se na 13. stranici radnog lista i nadam se da ste našli novi komplet u vašem fasciklu. Tu ima jedan citat, malo duži nego obično, ali predstavlja odličan uvid vidioca našeg vremena. “Vidioc” je staro ime za “proroka” – onoga koji može vidjeti stvari koje većina nas ne može – jer je dobio poseban duhovni vid. Poslušajmo opis onoga što se dogodilo na Nebu kad je čovjek sagriješio. Značajno je i sažetak je svih posljedica grijeha po ljudsku prirodu. Nalazi se u Signs of the Times od 13. veljače 1893. “Kad je čovjek sagriješio, Nebom je zavladala tuga, jer popuštanjem kušanju čovjek je postao Božji neprijatelj i sudionik sotonske prirode.” Moram stati i reći sljedeće: Na koji način je čovjek postao sudionikom sotonske prirode? Sebičnost je zauzela mjesto ljubavi i duh koji vlada Sotoninom prirodom postao je duh koji vlada čovjekovom prirodom. Zato je čovjek postao sudionikom sotonske prirode. Vratimo se k citatu: “Božja slika u kojoj je bio stvoren bila je nagrđena i izopačena. Čovjekov karakter više nije bio u skladu s Božjim karakterom, jer zbog grijeha je čovjek postao tjelesan, a tjelesno umovanje je “neprijateljstvo prema Bogu, zato što se ne pokorava Božjemu Zakonu, a i ne može” (Rim 8,7). Zašto se tjelesno srce ne pokorava Božjem Zakonu? Zato što se pokorava – kojem zakonu? … Sotoninu zakonu, zakonu sebičnosti koji ga tiranizira. Nastavimo čitati: “Anđelima se činilo da nema rješenja za prijestupnika. Prestali su pjevati pjesme hvale i u nebeskim dvorovima zavladalo je tugovanje zbog tragedije koju je izazvao grijeh. Pošto nije bio u skladu s Božjom prirodom, neposlušan zahtjevima Njegovog Zakona, ljudskom rodu je prijetilo uništenje. Budući da je božanski Zakon nepromjenjiv kao i Božji karakter, za čovjeka nije bilo nade ako se ne nađe neki način kojim bi se njegov priejstup mogao oprostiti, njegova priroda obnoviti i njegov duh povratiti da odražava Božju sliku. Božanska ljubav smislila je takav plan.” (Amen.) Bogu hvala za ovu posljednju rečenicu! Čujem li neki “amen”? (Amen.) Hvala Bogu za takav plan! Bio je to plan koji je od vječnih vremena nastao u Božjem srcu i umu. Bio je beskonačno skup, ali takav plan postoji, prijatelji moji. Što je njegov cilj? Poslušajmo sljedeći odsjek koji znakovito sažima cjelokupnu svrhu plana spasenja! Ed. p. 15-16 – Odgoj, str. 13. “Beskrajna ljubav i milost stvorila je plan spasenja, i čovjeku je poklonjen život kao vrijeme probe.” Zastanimo! Kome je i što poklonjeno? – Adamu. Prisjetimo se tko je Adam? – Ljudski rod. Sve što je Bog učinio za Adama, učinio je za sve nas jer smo u njemu svi mi obuhvaćeni. O tome smo proučavali jučer. Što je svrha toga plana? Nastavimo s čitanjem gdje smo stali: vrijeme probe. “Obnoviti u čovjeku sliku njegovog Tvorca, vratiti ga u stanje prvobitnog savršenstva, potaći razvoj njegova tijela, uma i duše, kako bi bio ostvaren božanski cilj stvaranja – to je djelo otkupljenja.” Što je, dakle, cilj plana spasenja? Vratiti čovjeka u stanje prvobitnog savršenstva, u njemu obnovtii sliku njegovog Tvorca, što podrazumijeva cijelo njegovo biće. Zato je trebalo potaknuti razvoj njegova tijela, uma i duše. Kao što vidite mi smo u svemu što jesmo bili stvoreni na Božju sliku, imali smo Njegovo obličje. Grijeh je oštetio i gotovo izbrisao Božju sliku u svemu onome što jesmo. Ali plan spasenja je načinjen s namjerom da se ova slika u svemu što jesmo. Hvala Bogu za takav plan!Hvala Bogu za takav plan! Evo kako apostol Pavao jezgrovito opisuje cilj ovog plana spasenja. Nalazimo ga u 2. Solunjanima 2,13.14. Oo je značajan tekst; on jezgrovito obuhvaća čitav plan spasenja. Ali ono što želim posebno istaknuti jest cilj tog plana. Čitajmo 13. redak: “Mi pak moramo uvijek zahvaljivati Bogu za vas, braćo od Gospodina ljubljena, što …” I evo kratkog opisa čitavog plana spasenja: “… što vas je od početka odabrao za spasenje, posvećenjem u Duhu i vjerom u istinu. Da, na to vas pozva po našem evanđelju.” To je važan sažetak cjelokupnog plana spasenja. Ali poslušajmo cilj. U čemu se on sastoji? “Na posjedovanje slave Gospodina našega Isusa Krista.” Upotrijebimo naš ključ. Koju riječ ovdje nalazimo? (Slava.) Kad god je čujete, na što pomislite? Na karakter. “Karakter.” – I sad vas pitam na temelju Pavlovih riječi: Što je cilj cjelokupnog plana spasenja? Cilj je ponovno steći – što? … karakter Gospodina našega Isusa Krista. Na osnovi toga, vidite li, dragi prijatelji, da je izgradnja karaktera stvarno najvažnije djelo ikad povjereno ljudskim bićima? Nema sumnje, cilj cjelokupnog plana spasenja je mijenjati se iz slave u slavu, rasti iz jedne faze razvoja karaktera u drugu – to znači izraz “iz slave u slavu”. A to nije nešto što kršćani može i ne mora prihvatiti. To je bit, središte i jezgra svega što znači biti kršćanin. Molim vas, shvatite to! Cilj cjelokupnog plana spasenja jest steći slavu našega Gospodina Isusa Krista. Ovaj plan, nastao u Božje srcu u vječnim vremenima, bio je ostvaren u određeno vrijeme, prema Pismu, “kada dođe punina vremena” (Gal 4,4), slanjem Božjeg Sina na dvostruku misiju. Obratimo pozornost na kontekst. Plan spasenja je primijenjen kad dođe punina vremena slanjem Božjeg Sina na – što? Dvostruku misiju. U čemu se sastojala ova dvostruka misija? Prvo: Došao je da čovjeku otkrije Božju slavu. Drugo: Došao je da u čovjeku obnovi Božju slavu. Jesmo li to shvatili? Naglašavam kako je to sažetak, kako obuhvaća sve što je Otac poslao Krista da učini. Nema sumnje da obuhvaća cjelokupni plan spasenja. Ponovimo, u čemu se sastojala dvostruka misija? Sin je poslan da čovjeku otkrije Božju slavu i – što? … da u čovjeku obnovi Božju slavu. No možda će netko od vas reći: “Mislio sam da je Sin poslan da umre za naše grijehe.” Svakako, besumnje; ali to je samo dio otkrivenja Božje slave čovjeku. Slažete se? Kao što vidite, Božja slava je Njegov karakter, a On ga je objavio kad je objavio svoje ime. “Jahve! Jahve! Bog” – kakav? “… milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja nego kažnjava opačinu …” (Izl 34,6.7.) Kako vidite, Kristov križ ne otkriva samo Božju milost, nego i Njegovu pravdu. Bog ne samo što ne kažnjava krivca, On mu prašta. Kako? Na osnovi čega? Tako što je krivnju uračunao Nedužnome na križu i zato što je umro za naše grijehe mi možemo živjeti zahvaljujući Njegovoj pravednosti. Amen? (Amen.) Prema tome, sve što je Krist činio bilo je otkrivanje Božje slave nama. Ali, dragi prijatelji, On nam otkriva Božju slavu zato da bi u nama mogao obnoviti Božju slavu. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Shvatimo da je cilj otkrivenja bio omogućiti obnovu, a ona je nesumnjivo ovisila o otkrivenju. Zašto? Zato što se samo gledanjem možemo mijenjati. On nam je trebao otkriti Božju slavu da bismo je mogli promatrati i na taj način se mijenjati iz slave u slavu u obličje onoga što gledamo. Jesmo li to shvatili? Da nije bilo otkrivenja, ne bi bilo ni obnove. Na ovaj dvostruki plan – objavu i obnovu – trebamo sada usmjeriti našu pozornost. Pogledajmo prvu fazu: otkrivenje, a onda ćemo, radi ravnoteže, razmotriti fazu obnove i kako možemo u njoj surađivati. Ovdje smo iznijeli samo kratak pregled o smjeru kojim idemo, fazu otkrivenja. S tim u vezi pogledajmo 2. Korinćanima 4,6. 2. Korinćanima 4,6: “Bog koji reče: ‘Neka iz tame zasja svjetlo’, obasjao je naša srca pa nam u licu Isusa Krista sja spoznaja Božje slave.” (Šarić.) Ovo mi se sviđa. Čuli ste ovdje ključnu riječ? Hajde da ovo bolje razmotrimo. Ovaj planet s čovječanstvom nalazi se u stanju grijeha. Mi smo u velikoj tami, kako je to prorok rekao u Izaiji 60. Sjećate se da smo proučavali taj tekst; mi smo izgubljeni i jedini način da ponovno uspostavimo spasonosnu zajednicu s Bogom jest da svjetlo obasja naš put. I što Bog čini u svojoj beskonačnoj milosti? Šalje svoga Sina da bude Svjetlo: Bog koji reče: ‘Neka iz tame zasja svjetlo’, obasjao je naša srca” – na koji način? “… da nam spoznanje slave Božje” – što? “slave Božje”, a to je: Božji karakter. Gdje? “… zasvijetli na licu Kristovu.” To je Isus, poslan od Oca, trebao učiniti za čovječanstvo: da otkrije Očev karakter. Svjetlo Njegovog ljupkog karaktera. Ovdje kaže: “Na licu Kristovu.” Zanimljivo je što se čovjekov karakter posebno otkriva na njegovu licu. Naravno, čitav Njegov život bio je otkrivenje Njegovog karaktera, ali Njegovo lice ga je posebno otkrivalo. Dakle, Bog je poslao svoga Sina da otkrije tu slavu, a Sin je poslao svoga Duha da tu slavu obnovi i omogući čovjeku da tu slavu vidi. Kako vidite, u duhovne stvari se samo duhovno proniče, čovjek po prirodi nije mogao vidjeti svjetlo slavne objave Božjeg karaktera na Isusovu licu. Zato Isus šalje svog Duha da bismo stekli ovu duhovnu pronicivost, natprirodnu sposobnost da vidimo to svjetlo. Isti Duh koji nas osposobljava da ga vidimo će – što? nas mijenjati u tu istu sliku obnovljenu u nama. (DA p. 341) – Isusov život, str. 274. “Njegov Duh razvit će u čovjeku sve ono što će oplemeniti karakter i uzvisiti prirodu. On će u tijelu, duši i duhu izgraditi čovjeka za slavu Bogu.” Vidite li opet uključenog cijelog čovjeka? Proslaviti Boga trebamo čak u – čemu? Svojim tijelima. {1 Kor 6:19-20} Čitamo dalje: “‘Bog nam nije dao duh bojažljivosti, već duh snage, ljubavi i trijeznosti.’ (2 Tim 1,7.) On nas je pozvao ‘da postignete slavu'” što? “– karakter.” To nisam ja dodao; ovaj komentar je dodatak nadahnutog pisca. “‘Gospodina našega Isusa Krista’, pozvao nas je da budemo ‘jednaki slici njegova sina’.” To je iz 2. Solunjanima 2,14 i Rimljanima 8,29. Dakle, Otac je poslao Sina da otkrije slavu, a Sin šalje Duha da tu slavu obnovi. Kakva je naša uloga u ovom čitavom procesu? Promatrati slavu. Sjećate se? Naš ključni tekst: 2. Korinćanima 3,18: “Svi mi koji otkrivenim licem odražavamo Gospodnju slavu, preobražavamo se u istu sliku iz slave u slavu, kao od Gospodnjega Duha.” (Šarić.) Dragi prijatelji, obnova nije moguća ako ne promatramo otkrivenje, a upravo je to razlog što je Bog poslao svog Sina da svoju slavu otkrije čovjeku: da prvuče čovjekovu pozornost, da oko svojega uma usmjeri na otkrivenje i na taj način u njemu mogao obnoviti slavu koju je vidio u Isusu Kristu. To je bio razlog što je Bog poslao svog Sina. Imam pitanje; razmislimo zajedno o njemu. Ako je bitno promatrati otkrivenje Božje slave u Kristu da bi u nama moglo doći do obnove, kako su se ljudi preobražavali iz slave u slavu prije nego što je Krist došao da je otkrije? Nije li do valjano pitanje? Zar nije postojalo vrijeme kad je čovječanstvu bilo očajnički potrebno da se mijenja iz slave u slavu prije nego što je Krist došao da tu slavu otkrije? Je li postojalo takvo vrijeme? Da, u stvari trajalo je 4.000 godina. Slažete se? 4.000 nakon pada utjelovljeni Krist je došao da otkrije Božju slavu čovjeku. Pitanje glasi: Kako su se ljudi mijenjali iz slave u slavu prije toga? Prije utjelovljenja, kako? Dobro, čuo sam valjani odgovor. Jeste li ga čuli? “Pomoću Svetišta i njegovih obreda.” Sjećate li se kad smo proučavali o sedam načina na koje nam je Bog otkrio svoju slavu? Koji je bio jedan od njih? – Svetište i njegovi obredi. Pismo kaže: Svetište je bilo puno “svjetlosti Gospodnje slave” (Ez 10,7 – Šarić). David kaže da želi poći u hram jer je u njemu gledao Božju slavu (Ps 63,3). Da, promatrajući Božji karakter kako je bio otkriven u Svetištu i njegovim obredima, ljudi su se prije Kristova utjelovljenja mijenjali u obličje onoga što su promatrali, iz slave u slavu. No čekajte trenutak! Nije li postojalo doba prije uspostavljanja Svetišta i njegovih obreda? Kako su se ljudi mijenjali prije postojanja Svetišta i njegovih obreda? Kako su se mijenjali iz slave u slavu? Morali su promatrati slavu. To je jedini način na koji se čovjek može promijeniti. Kako? Dobro, priroda. No je li to dovoljno da se spasimo? Ne, pošto je ona oštećena, izopačena i uprljana grijehom. Za to nije bilo dovoljno samo otkrivenje u prirodi, bilo je potrebno natprirodno otkrivenje. Kako su se ljudi mijenjali prije uspostave Svetišta i njegovih službi. Dobro, izraz Božjeg karaktera, dan na Sinaju. Ali to je bilo bitno kasnije, u stvari malo prije uspostave Svetišta i njegovih obreda. Dobro, dobro. Čuo sam odgovor koji sam tražio. Jeste li čuli? “Pomoću žrtvenog sustava.” Žrtvovanja janjeta. Čujem li neki “amen”?’ (Amen.) Dragi prijatelji, pođimo do mojeg omiljenog teksta – jednog od mojih omiljenih tekstova. Nalazi se u Postanku 3,21. “I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu.” Vidim da mislite: “Omiljeni tekst? U čemu je njegov problem? Kako to može uopće biti omiljeni tekst? Jeste li to mislili? Dragi prijatelji, ovo je važan, prekrasan tekst. Ali njegova ljepota se ne nalazi na površini. Kako vidite, tako je u cijelom Svetom pismu. Molim vas, ne zadovoljavajte se samo riječima koje čitate. Molite Boga za duhovnu pronicljivost da vam pomogne vidjeti što zbilja znače ove riječi. Dopuštate li mi da kažem zašto je to moj omiljeni tekst? Ili jedan od njih? Poslušajte! Želim da vidite, dragi moji, kako je to bilo na samom početku, zapravo od onog dana kad je čovjek sagriješio. Bog je dao natprirodno otkrivenje svoje slave, svog karaktera. Možemo li? Zasučite rukave; krećemo što je moguće brže. Načini Gospodin Bog Adamu i ženi njegovoj haljine od kože i obuče ih u njih. Očito im je bila potrebna odjeća. Zašto? Zato što su bili – što? (goli). Pa nisu bili goli. Bili su obučeni u neprikladnu odjeću, a to je bilo (smokovo lišće.) … smokovo lišće. Zašto su bili obučeni u smokovo lišće? Jer su prije toga bili goli. Je li ih Bog stvorio gole? Obukao ih je u svjetlo, u odjeću od svjetla. {LDE 249.2} Bili su stvoreni na Božju sliku, a Pismo jasno kaže da je Bog obučen u svjetlo (Ps 104,2). Gdje je bio izvor tog svjetla? Krenimo brzo! Bili su ispunjeni puninom Božjeg Duha. Pratite me? A prisutnost punine Božjeg Duha očitovala se u oreolu svjetla omotanog oko hrama tijela. Vrlo slično onome što se dogodilo kad je Šator od sastanka u sinajskoj pustinji bio ispunjen Božjom prisutnošću. Po čemu su Izraelci mogli reći da je On prisutan? Tu je bila šekina, slava koja je zračila iz tog Šatora. Pratite me? Tako je i s čovjekovim šatorom, svetištem koje je Bog sagradio s namjerom da bude ispunjeno Njegovom prisutnošću. On je to mogao učiniti jer je čovjek bio bezgrešan kad ga je stvorio. No Bog je stvorio ljude sa slobodno voljom. O tome smo ranije govorili … … i to je s Božje strane bio rizik. Međutim, On ga je bio spreman prihvatiti jer je samo tako mogao biti zadovoljen dragovoljnom ljubavlju svojih stvorenja. Ako stanemo i razmislimo, to je jedino s čime smo i mi zadovoljni. Koliko bi zadovoljstva pružao robot koji bi bio programiran da svako jutro nakon ustajanja kaže: “Volim te, volim te, volim te …” deset puta? Biste li stvarno bili zadovoljni s tim? Ne! Zašto? Jer robot drukčije i ne bi mogao. Kako vidite, dragi prijatelji, ljubav koja nas potpuno zadovoljava je dragovoljna ljubav, a tako je i kod Boga. Da bi ljudska bića bila u stanju da voljeti dragovoljno, morao im je dati slobodnu volju. Ali kad im je dao slobodnu volju – i molim vas, shvatite jer je to vrlo važno – uvjeravao ih je da će poštovati njihov izbor. A sad, ovo je sudbonosno … Ovo je bitno znati kad je riječ o pravdi. Pravda kaže: “Što tko sije, to će i žeti!” (Gal 6,7.) Bitno je, dragi prijatelji, da ovo znamo ako stvarno želimo imati slobodnu volju. Što bi bilo da je Bog rekao: “Dajem vam slobodu izbora, da birate što god želite, ali nisam siguran da ću to dopustiti”? To ne bi koristilo. To bi bila prijevara. Zato, kad nam je dao slobodnu volju, Bog je rekao: “Slušajte, priđite joj ozbiljno i dobro pazite, jer ja ću poštovati što odlučite” Pratite me? I to je jedini način na koji možemo imati slobodnu volju. Bog je čovjeku dao priliku izbora da provjeri njegov karakter, da provjeri njegovu odanost, kao i da mu pomogne u razvoju karaktera. U čemu se sastojala ova prilika? U jednom stablu koje se nalazilo usred vrta; ime mu je bilo “stablo spoznaje dobra i zla”. Bogu mu je zabranio da jede ploda s njega; rekao je: “U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” (Post 2,17.) Događaj vam je poznat. Ne mogu ići u pojedinosti. … A što su oni odlučili? Da jedu njegov plod. I zbog toga … što su izabrali? Recite, što su izabrali? Izabrali su smrt. Je li bilo išta nejasno u tome što je Bog rekao: “U dan u koji s njega okusiš, umrijet ćeš”? Nije. Zašto? Zato što su odlukom da jedu s tog stabla odlučili da se pobune protiv Božje vlasti, da odbace Božji autoritet. Dragi moji, nemoguće je odbaciti Božju vlast, a ne odbaciti samoga Boga. Zašto? Zato što je Bog naš Autor, što je naš autoritet. Je li to jasno? Bog nas je stvorio; zato ima vlast nad nama. Odbaciti Božji autoritet znači odbaciti Boga, a On je jedini izvor – čega? – života. I zato, kad netko odluči odbaciti Boga, što time bira? Smrt. Je li to jasno? (Jest.) Što se dogodilo kad su odlučili uzeti taj plod? Biblija to zapisuje u Postanku 3. poglavlju. Otvorimo brzo ovaj tekst. Samo ćemo naglasiti ono što nam je bitno jer želim da dođemo do mog omiljenog teksta. Međutim moramo vidjeti kontekst. Postanak 3,7: “Tada se …” – Kada? Posljednja rečenica u šestom retku: “Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo.” Zanimljivo! Tek kad je Adam jeo – a to je veoma važno – tek kad je on jeo … Što se dogodilo kad je Adam jeo? “… obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli.” Što se ovdje dogodilo? Bog je poštovao njihov izbor. U prvu ruku. Idemo dalje! Odlučili su odbaciti Boga i što ih napušta? Božji Duh, a s njime nestaje – što? Vanjsko očitovanje, odjeća svjetla; nestaje šekina. Je li to jasno? I kad se osvrću i vide da su goli, hvata ih panika. Zašto? Jer sljedeći redak kaže da se to dogodilo za dnevnog povjetarca. Imam svoje mišljenje o tome. Naglašavam da to nije: “Tako reče Gospodin!” Ne pozivam se na to. Zato odmah kaže da je to moje mišljenje. Zamišljam da je petak uvečer, prije zalaska sunca. Imam zato više razloga … Smatram da je bilo predvečer, jer sljedeći redak kaže: “… kad zahladi.” (Izvorni tekst.) (Post. 3:8) Uvjeren sam da je bio petak predvečer kad Gospodin – njihov Stvoritelj – gospodar subote – dolazi da s njima otpočne subotu. Ali oni gledaju sebe, pa jedan drugoga i hvata ih panika. Ne izgledaju pristojno. Zato brzo pokušavaju da izgledaju pristojno. Što čine? Dio sedmog retka glasi: “Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.” Očajnički nastoje nadomjestiti odjeću svjetla kako bi izgledali pristojno. Vidite li ovu sliku? U ovom činu imamo prvi primjer opravdanja djelima. Je li to jasno? Da, opravdanja djelima. Ne zaboravimo, ovdje se radi o čovječanstvu. To je ljudska priroda. Ovdje se ne radi o dvije osobe koje nemaju veze s nama. To smo mi, izloženi. To je način našeg ponašanja, uvijek. Slažete se? Priznajete li? Mi se stalno nastojimo pokazati primjerenima i to vlastitim naporima. To je pravednost djelima. Trudimo se pokazati da smo nešto. Naravno, mi to pokazujemo na bolje načine od smokova lišća. Ali načelo je isto. Pratite me? Uostalom, možete li zamisliti kako je bila neprikladna pregača od smokvina lišća nakon odjeće svjetla? Uvjeren sam da tjelesnu neudobnost opće nisu osjećali s obzirom na duhovnu nelagodu, na opterećenu savjest. Koliko je prikladna bila ova odjeća kad su stali pred Gospodinom Bogom? Sljedeći redak. Upravo kad su skrpali ovu grubu odjeću čuli su – što? “… šušanj korakâ Gospodina Boga, koji je hodio po vrtu za dnevnog vjetrića”, uvečer (Šarić). Kad god bi ranije čuli ove poznate korake potrčali bi da ga pozdrave i zagrle; da mu izraze svoju ljubav i poštovanje za sva nova otkrića Njegovih stvorenih djela koja su otkrili tog dana ili tjedna. Ali ovaj put potrčali su da se sakriju. “I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu.” O, dragi prijatelji, vidite li kako grijeh odmah strašno djeluje na odnos između čovječanstva i Boga? Otišli su da se sakriju jer se boje. Možete li zamisliti bol koju je to moralo prouzročiti Božjem srcu? Teško je zamisliti kako ga je to moralo povrijediti. On očekuje trenutak susreta; voli ih cijelim svojim bićem; na umu mu je sve najbolje za njih, a oni bježe od Njega; kako mu je to moralo slomiti srce … Ali što On radi? Volim sliku koju ovo daje o Bogu. Redak 9: “Jahve, Bog, zovne čovjeka: Gdje si?’ – reče mu.” Uostalom, hebrejska riječ pokazuje da ih je nastavio zvati. “Gdje si? Gdje si? Adame, gdje si? Gdje si? Vrati se.” Znate li što čujem u ovim riječima? “Premda ste me odbacili, ja vas nisam odbacio.” (Amen.) Adame, vrati se! Adame, imam plan! Imam plan koji sam načinio, skupo će me koštati, ali dopusti da ti ga objasnim, da ti ga pokažem. Još ima nade, Adame; dopusti da ti dam Evanđelje. “Gdje si?” – I Bog nastavlja tražiti dok ih ne nalazi. Gdje ih nalazi? Kako se skrivaju u najdubljem, najmračnijem dijelu vrta. I što Adam odgovara? “On odgovori: ‘Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih.'” Zanimljivo! Premda obučen u smokovo lišće, on priznaje da je gol. Što nam to govori o dostatnosti smokova lišća, da nas uvjeri kako smo pristojno obučeni kad stvarno stanemo pred Gospodina Boga? Kao da ga i nemamo. Čujete li me, dragi prijatelji? Molim vas, shvatite da je Adam ovim priznanjem učinio velik korak ispred Laodiceje. Čujete li što vam govorim? Što je naš problem? Toliko smo obmanuli sebe svojim smokovim lišćem da mislimo kako smo obogati, obogatili smo se i ništa nam ne treba, a neznamo da smo nevoljni i bijedni, i ubogi, i slijepi, i goli. (Otk 3,17.) I upravo to je zastrašujuće kod Laodiceje. Adam bar priznaje da smokovo lišće kao da i ne postoji. Neka bi nam Bog pomogao da shvatimo kako su ništave naše prljave haljine! (Iz 64:6) Čujem li neki “amen”? (Amen.) Što je Adamu pomoglo da prepozna svoju nagost? Viđenje Gospodina Boga. Isto ono što je pomoglo jadnom Savlu iz Tarza da shvati kako su njegove nečiste haljine ništavne kad je sreo Isusa na putu za Damask. Kad je krenuo iz Jeruzalema Savle je bio bogat, obogatio se, ništa mu nije trebalo; a kad je doteturao u Damask bio je najveći grešnik (1 Tim 1,15), jer je na putu sreo Isusa. Morao je doživjeti isto što i Adam. Čujem li neki “amen”, moji suputnici Laodicejci? Mi moramo doživjeti to isto. Bog nam pomogao da sretnemo Gospodina Boga dok je još uvijek vrijeme da se obučemo! Nije ga puno ostalo. Adam priznaje svoju nagost, ali, priznaje li i svoju odgovornost za nju? On priznaje, ali kaje li se potpuno? Ne, uostalom koliko god želi da ga obuče i osigura mu spasenje, Bog to ne može učiniti dok se iskreno ne pokaje. Je li to jasno? On mora prihvatiti odgovornost za svoju nagost. Zato u jedanaestom retku slijedi pitanje: “Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?” Bog ga želi navesti da shvati, želi mu pomoći da prihvati odgovornost za ono što je učinio, kako bi mu mogao oprostiti. Ali što Adam odgovara? “Žena … – ona mi je dala …” I ne samo što okrivljuje ženu – nisam citirao sve što je rekao – bilo bi mi drago da je samo to rekao. Što je u stvari kazao? “Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.” Adam! Vidite li što radi? Okrivljuje Boga kao i ženu. Govori: “Da si mi dao bolju ženu to se ne bi dogodilo. Dao si mi nesavršen proizvod. Ona je kriva, Ti si kriv, a to nije moja krivica!” Prijatelji moji, ovdje je izložena ljudska narav. Priznajte! To smo mi; to je Adam; to je ljudski rod. Takvi smo mi svi. Zato mislimo da smo bogati, da smo se obogatili i da nam ništa ne treba. Nadajući se dobiti bolji odgovor Bog se obraća ženi i što kaže? “Što si to učinila?” (Redak 13.) A što ona odgovara? “Đavao me nagovorio!” “Zmija me prevarila pa sam jela.” Ona nije tako odvažna kao Adam, ali kao da je rekla: “Uostalom Ti si dopustio da zmija bude na stablu, Ti si dopustio da nastanu ove okolnosti. Zmija je kriva, Ti si kriv, a ja nisam kriva.” Tko su četiri krivca koja naši praroditelji, i mi sami, krivimo od pada u grijeh? Bog, jedni druge, Sotona i okolnosti. Ali nikako ne krivimo sebe. Gospodin Bog želi svim srcem oprostiti našim buntovnim praroditeljma, i ponuditi nadu, odjeću. Ali to ne može učiniti dok se ne pokaju. Pa kako da to ostvari? Pavao to kaže u Rimljanima 2,4: “Ne znaš li da te Božja dobrota vodi k obraćenju?” Što vodi k pokajanju? – Božja dobrota. Prema tome, što je Bog učinio da ova buntovna ljudska bića navede na pokajanje? Počeo je iznositi prvu ikad izrečenu evanđeosku propovijed. Da. A što je Evanđelje? Evanđelje je radosna vijest o Božjoj dobroti prema grešniku koji ju ne zaslužuje. To je Evanđelje. (Amen.) Ponavljamo: “Prva ikad izrečena evanđeosku propovijed.” Poslije 14. retka, prokletstva izrečenog nad zmijom: “Što misliš pod ikad izrečenoj evanđeoskoj propovijedi?” Naravno, to nije radosna vijest za zmiju. To je loša vijest za nju. Ali što god je loša vijest za zmiju, za nas je to radosna vijest. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Ovdje imamo prvu ikad izrečenu evanđeosku propovijed i volio bih imati vremena da je istražimo. Ali moramo ići ravno do njezina srca. Što Bog kaže usred te propovijedi? “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina.” “On” – i u hebrejskom je muški rod – poseban muškarac iz ženina roda. “On će ti glavu satirati, a ti ćeš mu” – što? “… vrebati petu.” O kome govori ovo prvo proročanstvo? O Spasitelju koji će doći da izbavi čovjeka od ropstva grijehu i Sotoni, tako što će satrti autorovu glavu – toj staroj zmiji koja se zove đavao. Kako vidite, Sotona je od samog početka poistovjećen sa zmijom, jer ju je koristio kao medij preko kojega je prevario ljude; i kad Gospodin Bog izriče prokletstvo nad zmijom, On u biti govori o staroj zmiji – imenom Đavao (Otk 12,9). Ovdje imamo značajnu pouku: Ono što se događa zmiji u stvari ima duhovnu primjenu na ono što se događa Sotoni. Zapanjujuće! Bilo bi lijepo uzeti vremena da to objasnimo, ali ga nemamo. Vratimo se na “rod”, na Onoga koji će satrti glavu zmiji. On treba doći od žene. I gdje se ovo obećanje ispunilo? Gdje se ispunilo? Ispunilo se na Golgoti. Što znači riječi “Golgota”? “Lubanja.” (Iv 19,17.) Nije li to prekrasno? Kako nam je jasno Bog otkrio što će se dogoditi na Golgoti kao ispunje onog prvog obećanja! Kad je na Golgoti podignut križ, Sotonina lubanja je satrta. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Brate, sestro, vidite li ovo? Sam čin kojim je vrebana peta našeg Spasitelja učinio je da je završio u grobu. Ali pošto zmija nije mogla dotaknuti Njegovu glavu, {1SM 256.1} nije ga mogla navesti da sagriješi čak ni u mislima, grob ga nije mogao zadržati i On je uskrsnuo. (Amen.) A od rane koju je nanio zmiji ona se nikad više neće oporaviti. Njezinu je glavu satro. Amen? (Amen.) I to se dogodilo na Golgoti. Kako je satro njezinu glavu? Pratite me brzo! Razmišljajte sa mnom. Sotona je stekao vlast nad ljudskim rodom i ona se može održati samo koliko nas je sposoban prevariti. Čujete li što vam govorim? Upravo smo zbog laži pali u ropstvo grijeha, sebe i Sotone. Kad je došao, Isus je zato rekao: “Upoznat ćete istinu i istina će …” – što? “… vas osloboditi.” (Iv 8,32) Amen? (Amen.) S kojim nas je lažima Sotona zarobio? Lagao je o Božjem karakteru i posljedicama grijeha; a to je sve moglo biti jasno izneseno u razgovoru pod stablom spoznaje dobra i zla. Božji karakter i posljedice grijeha. Tko je otkrio veliku istinu o jednome i drugome? Krist i to razapet. Amen? Na Njemu vidimo veliku istinu o Božjem karakteru a uz to i – posljedice grijeha. Za one koji znaju istinu, Sotonina prijevarna sila je skršena. Glava mu je satrta i mi smo slobodni. Amen? (Amen.) Sotona je poraženi neprijatelj. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Glava mu je satrta; to je povijesna činjenica. Neki od vas možda misle: “Čekajte malo, kako to da je po svemu sudeći živ i zdrav na Zemlji?” Nemojte se dati prevariti izgledom, prijatelji moji. Što se događa kad zgazite glavu zmiji? Recite, što se događa? Njezin rep još dugo živi. Sotoni je satrta glava. On je smrtno ranjena zmija. Pazite da vas ne baci u ognjeno jezero udaranje repa smrtno ranjene zmije. Krist je pobijedio našeg neprijatelja; i mi smo ga pobijedili u Njemu, kad dolazimo križu i kad prihvatimo Njega i ono što je učinio za nas. To je Radosna vijest, dragocjeno Evanđelje. Vrši li ona svoje djelo? Poslušajmo! Krist nastavlja s prokletstvom upućenim ženi i njezinu mužu. Što kaže mužu? Redka 19: “U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.” Što će On učiniti, a što oni? Umrijet će. On ponavlja kako ih je upozorio. “U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” (Post 2,17) Jesu li umrli tog dana? Ne, nisu. Zašto? Bog nije govorio istinu? Zašto nisu umrli tog istog dana? Dobro slušajte! Shvatite! Dok mu u ušima zvoni smrtna presuda, što čini Adam? “Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. Na hebrejskom “Eva” znači život. Adame, pa što to radiš? Kako to da suprugu nazivaš “životom” odmah nakon što je Bog rekao da ćete umrijeti? Je li to čin prkosa? Stišće li on šake i govori: “Odbijam prihvatiti presudu! Nadjenut ću svojoj ženi ime ‘život’ uprkos tebi.” Je li se to događa? Ne, prijatelji moji, ne, ne! Što se događa? – Rađa se vjera. Amen? On je čuo evanđeosku propovijed. Razumio ju je. Shvatio ju je i vjeruje u nju. Po čemu to znamo? Tko je bio “potomak” koji će se roditi, koji će satrti glavu zmiji? Žena. Zar to misli Adam? Njegova žena. Možete li ga zbog toga osuđivati? Pa drugog kandidata nema. Bog nije rekao: “Trebat će proći 4.000 godina i ona će se zvati Marija.” Bog je jednostavno rekao: “I žene”; naravno da Adam misli na svoju ženu. Zašto je onda naziva Eva? Naziva je tako u čast obećanog Mesije. Čujem li neki “amen”? (Amen.) On je vjerom prihvatio Evanđelje. Vjera bez djela je zapravo – mrtva (Jak 2,20.) On sada daje ime svojoj ženi u čast tog Potomka. I, dragi moj prijatelji, Bog mu to uračunava u – što? … pravednost. Vidite li značenje sljedećeg retka? “I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna.” (Post 3,21.) Tako je uspostavljen žrtveni sustav. Upravo to. Sljedeće poglavlje, rasprava između Kajina i Abela, govori o prihvatljivoj žrtvi. Kad je ona ustanovljena? Onoga dana kad je čovjek sagriješio. Kad mu je bila najpotrebnija. Uostalom Bog je rekao: “U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” (Post 2,17) Jedini razlog što čovjek nije umro tog dana bio je zbog “… zaklanog Jaganjca, od postanka svijeta” (Otk 13,8). Čujem li neki “amen”? (Amen.) U žrtvovanom janjetu, koje je osiguralo krzno za odjeću, imamo simbol odjeće pravednosti, prekrasno otkriveno Janje Božje. Amen? (Amen.) Promatrajući ovu žrtvu, promatrajući Božju milost i pravdu, otkrivene u tom janjetu, mi se mijenjamo. Kad je pravo Janje konačno došlo, kako ga je pradstavio Ivan Krstitelj? “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!” (Iv 1,29,) Promatrajte ga i promatrajući ga promijenit ćete se. Ustanimo na molitvu!

Nebeski Oče, hvala Ti što si od samog početka otkrio svoju slavu uspostavom žrtvenog sustava. I dok gledamo Janje zaklano – Tvoju pravdu i milost, Tvoju ljubav, Tvoj prekrasno prikazani karakter, pomozi nam da gledamo to Janje da bismo se promijenili. Hvala Ti što si otkrio svoju slavu u zaklanom Janjetu; da u nama kroz to Janje obnoviš svoju slavu. Hvalimo Te i zahvaljujemo Ti u Isusovo ime. Amen.

Ako želite, možete pratiti prijepis dok gledate video predavanja. Ako ste prekinuli čitanje i ne možete naći dio teksta u prijepisu, kombinacijom tipki CTRL-F (JABUKA-F) unesite riječi koje ste upravo čuli. Pretraga teksta će vas postaviti tamo gdje ste stali. Ukoliko vam se sviđaju ova predavanja i želite nam pomoći da napravimo pdf file koji bi bio dostupan za download, molimo kontaktirajte nas za upute kako to napraviti. Hvala vam unaprijed! Neka vas Bog obilno blagoslovi.

Email, Print, Bookmark, or Share
  •  
  •   
  •  
  •  
  •  
0

Your Cart