Izgradnja karaktera je najvažnije djelo ikada povjereno ljudima. U slijedećih sat vremena istražit ćemo našu prednost i odgovornost da razvijemo karakter nalik na Krista. Sjedinimo se u ostvarenju duhovne obnove do koje će nas pastor Stephen Wallace voditi “Iz slave u slavu”.

Dobrodošli! Prednost je da nastavimo naše proučavanje “Iz slave u slavu”. Ovo je seminar o načelima razvoja kršćanskog karaktera. Nalazimo se usred razmatranja vrhunske objave Božje slave u Osobi Njegova Sina, Isusa Krista. Podsjećam vas da smo spomenuli sedam načina na koja nam je Bog otkrio svoju slavu. Na samom vrhu popisa bio je Isus Krist, kojega Pismo opisuje kao “odsjev njegova sjaja” (Heb 1,3 – KS). Samo usput da podsjetimo, rečeno nam je da je Krist bio vrhunska objava Božje slave; vratit ćemo se na to i tome posvetiti nekoliko proučavanja objavi Božje slave u Isusu Kristu. Jedno od njih je upravo ovo. Počeli smo s njima sinoć i nastavit ćemo večeras. Bit ćemo stalno usmjereni na vrhunsku objavu Božje slave dokle god nas u tome bude usmjeravao i vodio Božji Duh.

Večerašnje proučavanje, kako vidite iz radnog lista, dosta je dugačko pa ću se požuriti s izlaganjem. Ali nikad ne smijemo biti u tolikoj žurbi da ne bismo zastali i pozvali Božjeg Duha u naša srca. Amen? Neka nas Bog sačuva da ne budemo toliko samouvjereni pa nastavimo bez pozivanja Svetog Duha da nam dade duhovno prosuđivanje, koje nemamo po prirodi, već po dostupnoj nam milosti. Uvjeravam vas da Svetog Duha ne molimo zato da bismo uvjerili Oca da nam dade nešto što nam nije voljan dati, ali ako Ga dovoljno dugo nagovaramo i dovoljno uporno molimo, On će nam Ga konačno dati. Ne, tisuću puta ne … Otac želi izliti svojega Duha na svoju djecu. Čujem li neki “amen”? (Amen.) U stvari Biblija kaže da mnogo više nego što kao roditelji volimo svoju djecu, On uživa u davanju dobrih darova; On uživa u tome da nam daruje Svetog Duha (Lk 11,13). Zašto onda molimo? Zato da pripremimo svoja srca i primimo ono što nam Otac želi dati, priznanjem svoje potrebe i slobodnom voljom prepuštanjem Njemu da nam dade ono što želi. “Ištite i dat će vam se!” (Mt 7,7.) Kao uvijek, pridružite mi se na koljenima za nekoliko trenutaka tihe molitve; dok se molite za sebe, molite se i za mene.

Oče moj na nebesima, u ime Isusa Krista, Gospodina naše pravednosti, dolazim radi sebe i radi moje krvlju otkupljene braće i sestara. Prije svega zahvaljujem Ti za prednost što Ti pripadamo jer smo Tvoji sinovi i kćeri. Zahvaljujemo Ti za beskonačnu cijenu, plaćenu da to omogući. Zahvalni smo Ti što si nas, zahvaljujući Isusu – našem starijem Bratu – prihvatio i što imamo pristup Tvome savršeno pravednom prijestolju. Dolazimo sa svetom slobodom, jer smo čuli kako si rekao za Isusa: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!” Znajući da si i nas uključio s Njim, pristupamo s pouzdanjem k Tebi i molimo da na nas milostivo izliješ svojega Duha. Oče, nama je Tvoj Duh neophodan. Večeras želim uzvisiti Isusa. U Njemu je otkrivena punina Tvoje slave, u Riječi koja je postala tijelom. Oče, svjestan sam svojih nedostataka kad se radi o ispravnom odnosu prema Isusovoj ljepoti. Ljudske misli i jezik nisu dovoljni da hvale Onoga koji je sav ljubak, koji se ističe među tisućama. Oče, molim Te, udostoji se upotrijebiti zemaljsku posudu i silom Svetoga Duha ukloni nedostatnost ljudske misli i jezika i čudom milosti pomozi da večeras uzvisim Isusa. Pozivam se na obećanje: “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.” Učini da se gledanjem Isusa mijenjamo u obličje onoga što promatramo. Usliši ovu molitvu jer molimo u Isusovo ime. Amen.

Nadam se da ste uzeli nove radne listove. Sada smo na 19. stranici, devetog predavanja. Dobrodošli! Naslov ovog predavanja je: “Odsjev njegova sjaja”. Hebrejima 1,3 (KS) Jučer smo proučavali znakovitu pjesmu. Sjećate se, zar ne? To nije pjesma koja se rimuje već pjesma u stilu hebrejske poezije. To je paralelizam; kaže se isto, ali na drukčiji način. Dva retka ove prekrasne pjesme jasno opisuju kako je Krist ispunio zadaću da čovjeku otkrije Božju slavu. Prvi redak: “Sin, koji je odsjev njegova sjaja.” Drugi redak: “… i otisak njegove biti.”

“Odsjev njegova sjaja” kazuje da je Krist bio neumanjen odsjaj karaktera svog Oca. On nije bio samo blijedi odraz, bio je odsjev, neumanjen odsjaj slave svog Oca. Sjetimo se da riječ “slava” znači “karakter”.

Slijedi drugi redak: “… i otisak njegove biti.” Podsjetite me, koja je grčka riječ prevedena kao “otisak”? “Khar-ak-tare, khar-ak-tare.” Upotrijebljena je samo jednom u Novom zavjetu, u ovoj pjesmi. Iz ove riječi imamo našu “karakter”; u desetcima jezika imamo istu riječ. To je veoma zanimljiva riječ – mi smo je proučili.

Večeras želim s vama razmotriti kako je moguće da Isus Krist bude odsjev slave svog Oca – otisak njegove biti – dok je bio čovjek. … Da, dok je bio čovjek. …Vidite, važno je da razumijemo kako ova pjesma govori o utjelovljenom Kristu. U razmišljanju Židova ovo je bilo jasno. Netko bi mogao reći da se ovaj opis odnosi na Krista prije utjelovljenja. On se nalazio s desna na Božjem prijestolju; svakako je bio odsjev Njegove slave i otisak njegove biti. Ali dragi prijatelji, uporno tvrdim da ova pjesma govori o utjelovljenom Kristu. To potvrđuje i nadahnuti tekst. Youth Instructor,21. studenoga 1895: “Promatrajući Krista u tijelu …” O komu govorimo? O utjelovljenim Kristu, Kristu kao čovjeku. “Promatrajući Krista u tijelu, mi gledamo Boga u ljudskom, i u Njemu promatramo odsjev božanske slave, otisak Boga Oca.” Kojim se riječima spisateljica služI? Riječima iz Hebrejima 1,3; koristi ih da opiše Krista u tijelu, utjelovljenog Krista.

The Spirit of Prophecy, sv. 2, str. 9: “On je odražavao lik svojega Oca ne samo po vanjštini, već i u savršenosti karaktera.” On je odsjev karaktera svog Oca. Kako smo ranije rekli, a to moramo ponoviti jer je važno, ako je Krist odsjev karaktera svog Oca, onda mora otkriti beskrajno savršen karakter. Što je prema definiciji savršen Božji karakter? Beskrajno, bez mjere. Je li Krist to otkrio? Van svake sumnje. To potvrđuje nadahnuti tekst. Testimonies, sv. 6, str. 60: “Kristov život je otkrio beskonačno savršen karakter.” Koliko je savršen bio karakter kojeg je otkrio Kristov život? Koliko savršen? Beskonačno. On je doista bio odsjev Očeve slave.

Kako je to bilo moguće? Može li se to reći za Adamove potomke pale u grijeh? Ne, nikako ne! Što se za sve nas mora reći? Rimljanima 3,23. “Svi naime sagriješiše i lišeni su Božje slave.” (Šarić) Prema tome, postoji nešto znakovito različito između palih Adamovih potomaka i Isusa Krista. On je odsjev slave svog Oca. Svi mi smo lišeni slave. Pratite me?

Dozvolite da postavim izazovnije pitanje. “Odsjev slave svog Oca.” Je li se to moglo reći čak i za Adama prije pada u grijeh? Je li se to moglo reći za Adama prije pada u grijeh? Odvažni budite! Dobio sam različite odgovore i to je dobro. Pokrećem vaš um da počnete razmišljati. Prijatelji moji, poslušajte ovu značajnu izjavu. Patrijarsi i proroci, str. 26. “Čovjek je trebao odražavati Božje obličje, vanjskim izgledom i karakterom. Samo je Krist ‘otisak njegove biti’, ali čovjek je stvoren na sliku Božju. Njegova je narav bila u skladu s Božjom voljom. Njegov je um bio osposobljen da shvati božanske predmete. Njegove su misli bile čiste, njegov apetit i želje pod nadzorom uma. On je bio svet i sretan što je stvoren na sliku Božju i savršeno poslušan njegovoj volji.” Spisateljica očito govori o Adamu prije pada. Ali, molim vas, zapazite da je Adam prije pada, u svom bezgrešnom stanju, bio samo – što? “… na sliku Božju”, dok je drugi Adam bio “odsjev”. Nije li to zanimljivo? Drugim riječima, utjelovljeni Isus Krist je mnogo savršenije otkrivenje Božjeg karaktera, čak i od bezgrešnog Adama. Da.

Opet pitam: kako onda …? Kako može Krist, kao čovjek, biti odsjev slave svog Oca? … odraz Njegove osobe? Odgovor na ovo pitanje djelomično je u činjenici da Krist nije bio samo čovjek već i Bog. Djelomice odgovaram na pitanje: Kako je Krist, kao čovjek, mogao biti odsjev slave svog Oca? Tako što nije bio samo čovjek već i Bog. U kojoj je mjeri bio Bog? Sto posto Bog. U kojoj je mjeri bio čovjek? Sto posto čovjek. Znam da 200 posto matematički nema smisla, ali dragi prijatelji, to je tajna utjelovljenja. To je tajna utjelovljenja.

Pogledajmo sada zajedno činjenicu da je Krist – odsjev slave svog Oca – bio potpuno čovjek i potpuno Bog istovremeno. Filipljanima 2,5 i dalje: “Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.” Kad Pavao kaže da je došao “ljudima sličan” i da je bio “obličjem čovjeku nalik”, On ne kaže da je Isus glumio čovjeka, da je uzeo čovjekovu pojavu. On je bio stvaran čovjek. Ali, prijatelji, on kaže “ljudima sličan” jer nije bio samo čovjek nego i Bog.

Kako vidite, riječ ”sličan” koristimo ako želimo ukazati na sličnosti, ali dopustiti da postoje i različitosti. Razumijemo li to? Kad Pavao kaže da je On “ljudima sličan”, On ne kaže da zapravo nije čovjek, već kaže da On nije samo čovjek već i Bog. Ovaj tekst možete pročitati u drugim prijevodima. U stvari Duh proroštva citira ovaj redak u knjizi Isusov život, str. 9.10. (DoA p.22) Pazite! “Krist, ‘On, božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima.'” Zanimljivo. U jednom prijevodu stoji: “… nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom”, a u drugome da se Krist nije “ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom”. Kao što vidite, Krist je bio savršeno jednak s Bogom. Amen?

Ali On nas je toliko volio da je bio spreman lišiti se toga i zauzeti skroman položaj čovjeka kako bi nas spasio. To je sasvim suprotno Sotoninu karakteru. Sotona, koji je stvorenje, kaže: “Bit ću sličan Svevišnjemu.” On teži da bude božansko biće dok se Krist, Stvoritelj – božanski Sin Božji – lišava božanstva da bi spasio stvorenje. Stvarno morate voljeti takvog Boga. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Sasvim suprotno. Ovdje gledamo dva karaktera: Sotonin i Kristov. Jedan nastoji uzurpirati božanski položaj. Drugi je spreman lišiti se božanskog položaja i njegovih prednosti da postane čovjek – da bi spasio čovjeka. Ali ne samo čovjek već čovjek koji će biti prezren i odbačen, čovjek rođen u siromaštvu, koji nema mjesta niti zaklon (Mt 8,20) … koji bi smatrao svojim. Takvog Boga morate voljeti, dragi prijatelji. Takvog Boga morate voljeti.

Kad Pismo kaže da je sebe “oplijenio” (Fil 2,7), ne znači da se Krist odrekao svog božanstva kad je postao čovjek. Ono kaže da se odrekao svih privilegija i prava svojeg božanskog obličja i mjesta, i prihvatio skromno stanje ljudskog bića Evo kako nadahnuti tekst govori o tome. Spominjajući Krista u Kološanima 2,9 piše: “Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva.” Ovdje je riječ o utjelovljenom Kristu. “U njemu” – što? “… prebiva sva punina božanstva.” Prema tome, kad se utjelovio, On se nije lišio božanstva. Ne, on je bio ispunjen božanstvom. Mi možemo biti ispunjeni vjerom. “Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo.” (Heb 11,1)

Zato ste povremeno mogli vidjeti božanstvo u njemu. U Kristovom životu bilo je nekoliko slučajeva kad je božanska priroda bljesnula kroz ljudsku. (Isusov život, str. 483.) {DA 590.4} Zato što je tjelesno boravio u ljudskom šatoru. Vratimo se na sliku, na Svetište u Sinajskoj pustinji, toj slici utjelovljenog Krista o čemu smo jučer govorili. Svetište je bilo podignuto da bi Bog mogao boraviti među njima. “Neka mi sagrade Svetište da mogu … boraviti među njima.” (Izl 25,8.) Bog je stvarno boravio u tom šatoru i Njegova prisutnost se očitovala šekinom koja ga je obavijala. Tako je bilo i s originalom. Kao original On je u Njemu prebivao tjelesno.

Review and Herald, 15. lipnja 1905: “Krist je zastro svoje božanstvo ljudskom odjećom; On se nije lišio svog božanstva.” Je li to jasno? Nije se lišio svog božanstva. Da, On je uzeo ljudsku prirodu, ali je i dalje zadržao božansku. Čitamo dalje: “Došao je da stane na čelo palog ljudskog roda, da dijeli njihovo iskustvo od djetinjstva do zrelosti.” Ovdje imamo još jedan dragocjeni uvid u činjenicu da nije bio samo čovjek, nego Bog. Bible Commentary, sv. 5, str. 1113: “Je li se ljudska narav Marijinog Sina promijenila u božansku narav Božjeg Sina? Ne, dvije naravi su tajanstveno stopljene u jednoj Osobi – u Čovjeku Isusu Kristu. U Njemu prebiva sva punina božanstva tjelesno. Kad je Krist bio raspet, Njegova ljudska narav je umrla. Božanstvo nije nestalo i umrlo; to bi bilo nemoguće.”

Dragi prijatelji, kad razmišljamo o činjenici da je beskonačna, svemoguća, božanska Osoba Trojstva odlučila da se rodi kao bespomoćna beba ljudskih roditelja – to nadilazi svako shvaćanje. Poniženje, žrtva da oplijeni sebe, prekrasno je otkrivenje karaktera – Božje slave. Sjetimo se kako je rkeao: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca.” (Iv 14,9.)

Youth’s Instructor, 21. studenoga 1895: “Što više razmišljamo o Kristu koji je došao na Zemlju kao novorođenče, postajemo sve zadivljeniji. Kako to može biti da je bespomoćno Djetešce iz betlehemskih jaslica sveti Božji Sin?” Čudesno, zar ne? “Iako to ne možemo razumjeti, možemo vjerovati da je On koji je stvorio svjetove, za naše dobro postao bespomoćno Novorođenče. Iako slavniji od bilo kojeg anđela, iako jednak Ocu koji sjedi na nebeskom prijestolju, postao je jedan od nas. U Njemu su Bog i čovjek postali jedno, i u toj činjenici smo mi našli nadu za naš pali ljudski rod.”

Stoga djelomični odgovor na naše pitanje: “Kako je Krist, premda čovjek, mogao biti odsjev slave svog Oca?” nalazimo u činjenici da je bio ne samo čovjek već i Bog. Ali prijatelji moji, odgovor na naše pitanje nalazi se i u činjenici da je On bio poseban čak i kao čovjek.

Međutim, svjestan sam da ovdje krećemo u područje različitih mišljenja i ja sam se čitav dan mučio. Vjerujte mi. Uostalom, ove papire pripremam tijekom dana pa sam se mučio oko toga da li da načnem ovaj predmet ili ne. Ali bilo je nekih razgovora i kad sam to razmotrio uz molitvu, Gospodin me potaknuo da krenem i govorim o ovom predmetu. Dragi prijatelji, veoma je važno da ispravno razumijemo ljudsku prirodu Isusa Krista kao i činjenicu da je bio božanstvo. Ne vjerujem da u ovoj Crkvi postoji netko tko ne bi znao da je Krist imao božansku prirodu. Ali u ovoj našoj dragoj Crkvi postoji ozbiljno razilaženje kad je riječ o ljudskoj prirodi Isusa Krista. I u tome je neslaganje. Kao što sam spomenuo … mislim da je to bilo jučer, dođe mi da plačem kad vidim kako se nekršćanski ponašamo kad međusobno razgovaramo o Kristovoj naravi. Bože, pomozi! Tu među nama vlada velika podjela. No da se radi o sporednoj stvari, bio bih voljan da ju zanemarim. A je li to sporedno? Kad govorimo o Isusu Kristu, je li to sporedno? Daleko od toga.

Isus Krist je srž, jezgro cijelog plana spasenja. Ono što radimo s Njim, odnosi se na cijeli plan. Shvaćate li? Ono što radimo s Kristom, odnosi se na cijeli plan. To je razlog što imamo, čak i među nama kao narodom, neka veoma različita shvaćanja čak i plana spasenja. Imamo neka veoma različita, jako različita shvaćanja o Njemu – u kome imamo spasenje – o Isusu Kristu u pogledu Njegove ljudskosti, u području Njegove ljudske naravi. Budući da sam ovo rekao, molim vas, pratite me. Ne znam što je vaše dosadašnje mišljenje o ovom predmetu, ali vas molim, ostavite ga po strani.

Mi sada pristupamo svetom tlu. Sjećate se Mojsija koji je u Sinajskoj pustinji pasao ovce? A onda je ugledao gorući grm koji je izazvao njegovu radoznalost. Prišao mu je da vidi, a što mu je Gospodin rekao? “Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.” (Izl 3,5.) Je li vam poznato da u knjizi Isusov život jasno piše: Grm koji je gorio bio je slika utjelovljenog Krista? (str. 10.) Slika utjelovljenog Krista bio je mali grm koji je gorio. Nije bilo neobično da grm gori. Mojsije je već vidio da grmlje gori. Ali ono što je bilo znakovito, pravo čudo, bilo je što nije izgarao. I to što je čudo s utjelovljenjem jeste što ovo božansko i beskonačna slava Božanstva, nije spalila ljudski šator u kojemu je boravila. Kao što znate, Božja slava je oganj što proždire grijeh. (Heb 12,29.) Čujem li neki “amen”? Pa ipak, ovdje Božja slava prebiva u ljudskom tijelu, a ljudsko tijelo ne izgara. Spremni smo razmišljati o tajni nad tajnama, pa trebamo izuti obuću; to znači izuti obuću uvriježenog shvaćanja. “Moramo pristupiti ponizna i poučljiva duha.” (Velika borba, str. 515.) {GC 599.1} Čujem li neki “amen”? (Amen.) Trebamo dopustiti da nadahnuće poučava naše shvaćanje, a ne obrnuto. Čujete li na što vas upozoravam? Lako je da s našim uvriježenim mišljenjima pristupimo proučavanju Božje Riječi i nametnemo ih nadahnutim spisima pa oni podržavaju naša uvriježena mišljenja. Možete li to? Da, možete … ako dobro pazite što izrezujete i slažete, ako dobro izvlačite i birate, možete dobiti da Duh proroštva podupre sve što želite. Čujete li na što vam govorim, prijatelji moji? Bog nam pomogao u prihvaćanju savjeta da odložimo obuću samodostatnosti, kao i naše filozofije i uvriježena mišljenja, i poučljiva duha razmotrimo ovu tajnu nad tajnama. Jeste li spremni za to? Dobro.

Rimljanima 8,3. Što nam ovaj tekst govori o ljudskoj prirodi koju je Krist usvojio? “Uistinu, što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela onemoćao, Bog je učinio: poslavši Sina svoga u obličju grešnoga tijela…” Zapazite dragi prijatelji, zapazite kako Pavao namjerno, vrlo precizno i pažljivo ovdje koristi riječ ”obličje”. On ne kaže: “Što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela onemoćao, Bog je učinio: poslavši Sina svoga u grešnome tijelu.” On to ne kaže. On ne kaže da je Krist bio u grešnome tijelu. Rekao je da je poslan “u obličju grešnoga tijela”. Nije li znakovito što ovdje stavlja riječi “u obličju”? Jeste. Uostalom, ovu istu misao našli smo u Filipljanima 2. poglavlju: kad je došao “postavši ljudima sličan”. Je li to jasno? “Sličan” je riječ koju koristimo da opišemo sličnosti, ali i različitosti. Kad je došao kao čovjek, je li bio samo čovjek? Ne, bio je i Bog. Zato kaže da je bio “ljudima sličan”, da je bio “obličje” čovjeka. To je bilo zato što je istovremeno bio Bog. Isti pisac, Pavao, služi se istim riječima kada u ovom retku kaže: On je došao “u obličju grešnoga tijela”. “Sličnost” dopušta sličnosti, govori da je nešto slično nečemu, ali dopušta i različitosti.

U ovom trenutku je važno da razmislimo o tome što se dogodilo s ljudskom naravi nakon pada. Postoje dvije posljedice grijeha na ljudsku prirodu; molimo vas, držite to na umu sa mnom. Prvu bismo mogli opisati ovako: Čovjek je postao zaražen s grijehom. Što? Čovjek je postao zaražen s grijehom. Što je zarazilo ljudsko srce prigodom pada? Točno, sebičnost. Sjećate se kako je to rekla nadahnuta spisateljica? Sebičnost je zauzela mjesto ljubavi. Je li sebičnost grijeh? Recite, je li sebičnost grijeh? Svakako. Sjetite se teksta: “Pod općim naslovom ‘sebičnost’ nalazili su svi drugi grijesi.” (4T, str. 384.) Sebičnost je suština svih grijeha. Sebičnost je duh koji podrazumijeva sve grijehe. Ono što je ljubav za poslušnost, to je sebičnost za neposlušnost. Sebičnost je Sotonin Duh, kao što je ljubav Kristov duh. Kad je sebičnost zauzela mjesto ljubavi u ljudskoj naravi, ljudska priroda je postala zaražena grijehom. Pratite me? Zaraza grijehom prouzrokovala je poročnost, odnosno “moralnu izopačenost” (MaranAtha, str. 151) {Mar 153.4}. Jasno? Čovjek se zarazio grijehom i postao izopačen. Sve njegove sposobnosti prije pada upotrijebljene su da udovolje Bogu i da ga proslave, poticane ljubavlju. Poslije pada, vođene sebičnošću, sada se koriste za zadovoljavanje i proslavljanje sebe. Ovo je osnova moralne poremećenosti. Čovjek je sklon zlu (2MR, str. 269), sklon zadovoljavanju i proslavljanju sebe. To znači biti zaražen grijehom. Jasno? Postoji još jedna posljedica pada u grijeh.

Još jedna … Kao posljedica pada grijeh je utjecao na čovjeka. Kako je na njega utjecao grijeh? Na primjer, grijeh je prouzrokovao da više nije imao pristup stablu života (Post 3,22). Pratite me? Prema tome više nije imao tu čudesnu mogućnost obnavljanja svoje životne snage pa je počeo propadati. Postao je podložan smrtnosti. To samo po sebi nije grijeh već posljedica grijeha. To su nevine slabosti koje su posljedica grijeha. Nije grijeh biti smrtan; smrtnost je posljedica grijeha. Grijeh je biti izopačen. Razumijete li što vam time želim reći?

Budući da se zarazio grijehom, čovjek je postao nemoralan. Izložen grijehu, čovjek je postao smrtan. Možete li pratiti?

Pošto se zarazio grijehom, čovjek je postao izopačen. Pošto se zarazio grijehom, čovjek je počeo propadati.

Pošto se zarazio, sve funkcije njegovih snaga su se poremetile. Pošto se zarazio, sve njegove umne sile i sposobnosti su počele slabiti. Je li to jasno?

Vidite li kako pokušavam istaknuti razlike? Ono što nazivamo nedužnim slabostima posljedica su grijeha, a ono što nazivamo sklonostima grijehu proizlazi iz samoga grijeha. Je li to jasno?

Prije pada Adam nije bio zaražen, niti je bio pod utjecajem grijeha. Nije imao ni grešnih sklonosti ni nedužnih slabosti. Uopće nije imao sklonosti prema grijehu, pa nije bio izložen ni propadanju i smrtnosti. Poslije pada u grijeh imao je oboje.

Što drugi Adam, Isus Krist, uzima na sebe? Uzima ono što Pavao naziva “obličje grešnoga tijela”. Što je preuzeo? Preuzeo je propadanje, ali ne i izopačenost. Pratite me? Vidite li što pokušavam objasniti? Krist je uzeo oslabljenu prirodu, uzeo je nemoći 4.000 g. oslabljenog ljudskog roda. (Isusov život, str. 80.) {DA 117.1} Svakako je najupečatljiviji bio Njegov stas. Je li bio 4,5 m visok kao Adam? Duh proroštva nam daje opis Adamove visine, bio je oko 4,5 m visok. S takvom visinom i odgovarajućim proporcijama morao je težiti oko 1.100 kg. Adam je nesumnjivo bio čudesno biće. Ali što se dogodilo s ljudskim rodom nakon pada? Možete vidjeti što se dogodilo dugovječnosti ljudi, naročito poslije Potopa i mesa koje je uvedno u prehranu. {PC 1.3} Mi smo se smanjili. Kad je došao drugi Adam, je li bio visok 4,5 m? Ne. Duh proroštva kaže da je bio za glavu viši od drugih, ali nije bio tako visok kao Adam. Zašto? Jer je na sebe uzeo čovjekovu prirodu podložnu 4.000 godinama propadanja. Pratite me? Njegova tjelesna priroda bila je oslabljena tijekom 4.000 godina. Bi li to utjecalo i na organ koji nazivamo “mozgom”? Svakako bi. Zbog toga su bile umanjene i Njegove umne sposobnosti. A kad umanjite umne sposobnosti – koja je najviša funkcija umnih sposobnosti? Duhovna priroda – i ona se umanjuje. Prema tome Krist uzima “obličje grešnoga tijela” tako što preuzima propadanje tijekom 4.000 godina. Je li podložan smrtnosti? Je li Krist podložan smrtnosti? Da, podložan je smrtnosti. On ima sve nedužne slabosti.

Ali, prijatelji moji, je li podložan nemoralnosti? Izopačenosti? Ima li sebičnosti? Jasno je da nema. Nema! Zašto je to važno? Dragi prijatelji, da je Krist preuzeo trun sebičnosti, koja je grijeh, On bi time sam bio grešan. A ako bi u bilo čemu bio grešan više ne bi mogao biti naša zamjena. Slažete se sa mnom? Morao je biti savršeno bezgrešan kako bi mogao visjeti na križu za vaše i moje grijehe. Kad bi bio grešan, za što bi onda bio na križu? Radi čega bi bio na križu? Bio bi na križu radi sebe. Molim vas, shvatite ovo. Bible Commentary, sv. 5, str. 1131: “Uzevši na sebe ljudsku narav u njenom grešnom stanju”, u kakvom stanju? … grešnom … 4.000 godina propadanja – Uzevši na sebe ljudsku narav u njenom grešnom stanju, Krist nije sudjelovao u njezinoj grešnosti. On je bio podložan nemoćima i slabostima koje okružuju i čovjeka, ‘da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: On slabosti naše uze i boli ponese.’ Suosjećao je s našim slabostima i bio je kušan u svemu kao i mi. Ipak On nije ‘okusio grijeha’. On je bio Jaganjac ‘nevin i bez mane’. … Mi ne bismo trebali dvojiti u vezi sa savršenom i bezgrešnom Kristovom naravi.”

Ovo je dosta jasno rečeno, zar ne? “Mi ne bismo trebali dvojiti u vezi …” – s čime? Relativnom bezgrešnom naravi? Ne. S čime onda? “… savršenim i bezgrešnim” Kristovim ljudskim karakterom? Ne, ona kaže: “s bezgrešnom Kristovom naravi.” Uostalom, zašto ne bismo trebali imati dvojbe? Zato što, ako imamo ikakvu dvojbu u vezi sa savršenom i bezgrešnom Kristovom naravi, onda nemamo sigurnost da imamo zamjenu koja ima pravednost dovoljnu da zadovolji zahtjeve Zakona umjesto nas niti nekoga tko može umrijeti za naše grijehe, osim svojih. Zbog toga je važno da ne dvojimo “u vezi sa savršenom i bezgrešnom Kristovom naravi”.

Osim toga, možemo steći značajan uvid u Kristovu prirodu slušanjem onoga što On kaže Ocu neposredno prije svojeg utjelovljenja, prije nego što će preuzeti tijelo pripravljeno za Njega. Poslušajmo razgovor koji se vodi u 40. psalmu. Uostalom, imam pravo da to kažem jer u Hebrejima 10. poglavlju Pavao citira isti taj tekst; on ga citira kao riječi koje je Krist izgovorio neposredno prije nego što će preuzeti tijelo koje mu je pripravljeno. Ako želite, možete to temeljitije proučiti. Psalam 40. Što On kaže Ocu? “Nisu ti mile ni žrtve ni prinosi, nego si mi uši otvorio: paljenice ni okajnice ne tražiš. Tada rekoh: Evo dolazim! U svitku knjige piše za mene.'” Kamo ide? Ide na Zemlju da preuzme tijelo pripravljeno za Njega, da se rodi kao novorođenče u betlehemskim jaslama. Što kaže Ocu? Deveti redak: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” Moj brate i sestro, kad je Krist postao čovjek, čiji je zakon nosio u svom srcu? Božji Zakon. Budimo svjesni toga. U Njegovom srcu je bio Božji Zakon. Zakon ljubavi bio je zakon koji je upravljao ljudskim srcem utjelovljenog Krista.

Kako vidite, to je potvrđeno kad gledamo u Svetište koje je – ne zaboravite – slika utjelovljenog Krista. Koji je zakon bio napisan na kamenim pločama? Je li to bio zakon sebičnosti, sličan onome koji je napisan na našem srcu kao naslijeđe? Ne. Koji je to bio zakon? Zakon ljubavi. Poslušajmo! Put Kristu, str. 63 (izdanje 2005). “… ako ljubav Božja bude u nama, naši osjećaji, naše misli, naše namjere, naši postupci – bit će u skladu s Božjom voljom koja je izražena u propisima Njegovog svetog Zakona. … Pravednost je opisana mjerilom Božjeg svetog Zakona, koji je objavljen u Deset pravila sa Sinaja. … Isus je rekao o sebi prije no što je došao na Zemlju: Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.'” Upravo smo to pročitali: Psalam 40,9. Poslušajmo: “A neposredno prije svojega ponovnog odlaska na Nebo objavio je … kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svog te ostajem u njegovoj ljubavi.'” Drugim riječima, za sve vrijeme ljudskog života utjelovljenog Krista, koji je zakon bio napisan na Njegovom srcu? Kojem je Zakonu bio savršeno poslušan? Božjem Zakonu, zakonu ljubavi. Upravo je to razlog, dragi prijatelji, što je Isus Krist bio savršeno otkrivenje Božjeg karaktera, od samog početka. Zato se Isus Krist nije nikad trebao obratiti. Je li se Krist trebao obratiti? Je li trebao otići do podnožja križa kao svi mi i uskliknuti: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni”? (Ps 51,12.) Je li to trebao učiniti? Ne. Je li se trebao nanovo roditi? Ne. Zašto? Jer je kod svojeg prirodnog rođenja imao Božji Zakon upisan u srce. Razumijemo li to? Kako vidite, njegovo rođenje je bilo jedinstveno. On je bio Jedinorođenac, posebno rođen – grčka riječ je “monogenes” – Jedinorođeni Sin Božji.

Luka daje uvid u Njegov jedinstven položaj što se začeća i rođenja tiče. Luka 1,35: “Anđeo joj odgovori:” Kome govori? Mariji. “Duh Sveti sići će na te sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim.” (KS) Zanimljivo. Kako je Isus nazvan pri rođenju? “Sveti.” Prijatelji moji, može li se to reći za neko ljudsko biće? … pri rođenju. Recite! Ne može. Mi smo po naravi djeca gnjeva (Ef 2,3). Što David priznaje u ime svih nas? “Evo, grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja.” (Ps 51,7.) Zašto smo rođeni u stanju grijeha? Jer su nas začeli grešni roditelji.

Ali ovdje je Jedan jedinstveni. Po kome je začet? Po kome? Po Svetome Duhu. Zbog toga je pri rođenju bio Sveti. Sveti Duh ne bi začeo ništa što ne bi bilo sveto. On je svet jer je začet po Duhu Svetome, i to jedinstveno rođenje i začeće učinilo ga je posebnim djetetom. Zato Isus, čak i dok je odrastao, nije nikad pokazao grešno ponašanje; čak ni prije doba zrelosti, prije nego što je mogao znati razliku između dobra i zla. On je još uvijek bio savršena objava svojega Oca, savršena objava Očeva. Poslušajte sljedeću značajnu izjavu. Youth’s Instructor, 8. rujna 1898: “Promatrajući to dječje lice koje zrači vedrinom, nitko nije mogao reći da je Krist sličan ostaloj djeci. On je bio Bog u ljudskom tijelu. Kad bi ga drugovi poticali da učini zlo, božansko bi bljesnulo kroz ljudsko” – riječ je o djetetu – “… i On bi se odlučno odupro. U tom trenutku bi razlikovao dobro od zla, …” Zašto? Jer je Božji zakon bio upisan u Njegovo srce. Nastavljamo čitati: “… stavljajući grijeh u svjetlo Božjih zapovijedi, držao je Zakon kao ogledalo koje osvjetljava zlo.” Nije li to znakovito?

Isus nije bio sličan drugoj djeci. Što još razumijemo iz razgovora između Božjeg Sina i Njegovog Oca, prije Njegova utjelovljenja? On kaže: “Milje mi je … vršit volju tvoju.” Što? “Milje mi je … vršit volju tvoju.” Kako vidite, ljudska volja Isusa Krista bila je – od samog početka Njegovog ljudskog života – savršeno pokorena i u skladu s Božjom voljom. To ne govorim na svoju ruku. U stvari, ništa se ne usuđujem reći na svoju ruku. Poslušajte. Signs of the Times, 29. listopada 1894: “Isus Krist je počeo živjeti …” Što? “Počeo živjeti.”

Kad mi počnemo živjeti? Kada? Evo nas kod jednog drugog kontroverznog predmeta. Kao da nemamo već dovoljno toga pred sobom. Kao što znate cijeli problem s pobačajem jest da se raspravlja kad je počeo život. No mi se možemo bar svi složiti da je započet rođenjem. Vaš život svakako počinje rođenjem. Ja osobno vjerujem da počinje začećem.

Pogledajmo što nam ovdje kaže Duh proroštva. “Počeo je živjeti, prolazio kroz životna iskustva i završio svoj izvještaj sa posvećenom ljudskom voljom.” Dragi prijatelji, volja je upravljajuća sila u čovjekovoj prirodi – moć odlučivanja, izbora. Može li se to reći za ikoje ljudsko biće rođeno na Zemlji, od palih roditelja? Počinjemo li život s posvećenom voljom? Ne. “Jer je umovanje tjelesno neprijateljstvo prema Bogu zato što se ne pokorava Božjemu Zakonu, a i ne može.” (Rim 8,7.) U takvom stanju smo se svi rodili. U stanju pobune. Naša volja se ne pokorava Božjem Zakonu. Zašto? Zato što ju tiranizira zakon sebičnosti. Zato osjećamo prirodno neprijateljstvo prema Bogu i Njegovu Zakonu.

Isus je, očito, drukčiji od nas ostalih. Slažemo li se s tim? “Isus je počeo živjeti, prolazio kroz životna iskustva i završio svoj izvještaj sa posvećenom ljudskom voljom.” Ali poslušajte sljedeću rečenicu. Tu zapravo vidimo izazov, dragi prijatelji. “Bio je kušan u svemu kao mi, pa ipak, zato što je svoju volju držao pokorenom i posvećenom, nikad se nije ni najmanje priklonio vršenju zla ili pokazivanju buntovnosti prema Bogu.” Jako zanimljivo. Duboki uvid. Shvatimo to. Krist je počeo živjeti s posvećenom ljudskom voljom, i pošto nije imao ni najmanje sklonosti prema zlu, pošto nikad nije bio u prilici da pokaže buntovnost prema Bogu, čemu je ipak bio izložen? Kušanju. I ne samo kušanju, već je bio “kušan u svemu kao mi”. To su iste riječi, koje koristi isti pisac, ovaj put u Hebrejima. Zanimljivo, zar ne? Triput Pavao koristi ovaj pojam kad govori o utjelovljenom Kristu.

Prvi put kaže da je “sličan” ljudima. Onda kaže da je On “u obličju grešnoga tijela”. Rečeno nam je da je “bio kušan u svemu kao mi”.

Riječ “sličan”, sjetimo se, koristi se kad želite ukazati na sličnosti, ali isto tako dopušta različitosti. Dragi prijatelji, sada krećemo u veoma zanimljiv materijal. Postavljamo temelj za drugi dio ovog predavanja, sljedeće koje je na redu. U Hebrejima 4,15 nalazimo Pavlovu tvrdnju. “Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas …” – što? “… iskušavana svime, osim grijehom.”

Evo našeg izazova. Kako Krist može biti iskušan u svemu poput nas, a da bude bez grijeha? Zamijetimo ovdje da Pavao ne želi reći da je On bio bez učinjenog grijeha. Istina, On nikad nije učinio grijeh. Pavao kaže da nije imao grijeha. S velikim slovima – GRIJEHA. Korijen grijeha je – što? – sebičnost. Shvatimo da je Kristova bezgrešnost apsolutna. Potpuna. Ona obuhvaća čitavo Njegovo biće. Evo kako to Pismo pokazuje: 1. Petrova 2,22: Piše: “On koji grijeha ne učini.” Što je Isus učinio? On “grijeha ne učini”. Drugim riječima On je bezgrešan u ponašanju, riječi i djelu. Drugo, 2. Korinćanima 5,21. Tu kaže da On “ne okusi grijeha”. O čemu ovdje govorimo? O bezgrešnom karakteru u mislima i osjećajima; i treće, što nam je rečeno o Kristovoj bezgrešnosti? 1. Ivanova 3,5: “Grijeha nema u njemu.” Na kojoj smo razini? “Grijeha nema.” Bezgrešna priroda. Po samom duhu i željama On je bio bezgrešan. Izazovno je pitanje: Kako je moguće da je On – savršeno bezgrešan – ipak bio iskušan u svemu kao mi? Posvetit ćemo pozornost odgovoru na ovo pitanje poslije kratke pauze. Molim vas, ustanite za molitvu.

Nebeski Oče, hvala Ti za beskrajnu slavu koju je Isus otkrio, premda je bio čovjek. Oče, kad vidimo da je bio otisak Tvoga bića i odsjaj Slave, mi se tome radujemo. Ali Oče, želimo priznati da je unatoč tome što je bio beskonačno slavan i božanski Sin Božji, bio je uvijek sažaljiv prema nama i u stanju da bude kao mi, da mi možemo postati slični Njemu. “Ta nemamo takva Velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom.” Pomozi nam da u nastavku proučavanja razumijemo kako to može biti. Ovo molimo u Isusovo ime. Amen.