Izgradnja karaktera je najvažnije djelo ikada povjereno ljudima. U slijedećih sat vremena istražit ćemo našu prednost i odgovornost da razvijemo karakter nalik na Krista. Sjedinimo se u ostvarenju duhovne obnove do koje će nas pastor Stephen Wallace voditi “Iz slave u slavu”.

Dobrodošli! Drago mi je što ste željni proučavanja Božje Riječi, kako to pokazujete svojim prisutnošću. Posebno cijenim prednost zajedničkog marljivog proučavanja najvažnijeg djela ikad povjerenog ljudskim bićima. Koje je to djelo? Izgradnja karaktera. Poznato je da smo od početka zahtijevali da do kraja naših predavanja zapamtimo prvi citat. Education str. 225 (Odgoj, str. 203). Ponovimo zajedno: “Izgradnja karaktera je najvažnije djelo, ikada povjereno ljudskim bićima; i nikada ranije njegovo marljivo izučavanje nije bilo tako važno kao sada.” Zašto je važno baš sada? Jer Kralj skoro dolazi. Amen? Pred nama je posao koji trebamo obaviti. Trebamo objaviti Radosnu vijest svakom narodu i jeziku, koljenu i puku. A trebamo se i sami pripremiti (Otk 14,6.7). Kao što ste čuli da sam rekao i to ću opet ponoviti: uspješno ostvarenje ovih dviju zadaća ovisi o istoj stvari. A to je? Razvoj Kristu sličnog karaktera. Zašto? Zato niti možemo biti djelotvorni Kraljevi svjedoci, niti osposobljeni da budemo građani tog kraljevstva, ako nemamo Kristu sličan karakter. Budući da Kralj uskoro dolazi, tvrdim da marljivo proučavanje izgradnje karaktera nikad ranije nije bilo tako važno kao sada, a upravo to proučavamo na ovom seminaru.

Iz našeg ključnog teksta smo zaključili: premda ne možemo sebe mijenjati iz slavu u slavu – a to je samo drugi način da kažemo: iz jedne faze razvoja karaktera u drugu – jer biblijski izraz za karakter je slava – dakle, premda se sami ne možemo mijenjati iz slave u slavu, premda se moramo mijenjati kao od Gospodnjeg Duha, mi moramo bitno surađivati. Kako? Tako što ćemo promatrati Gospodnju slavu pa se preobražavamo u sliku koju gledamo – (2 Kor 3,18.) Prema tome, da bismo se mijenjali iz slave u slavu, moramo promatrati Gospodnju slavu; a to smo činili u nekoliko naših posljednjih proučavanja.

Saznali smo za sedam mjesta gdje je prikazana Božja slava … ili sedam načina na koje nam je Bog otkrio svoju slavu. Na vrhu tog popisa bio je Isus Krist. Premda smo samo usput naveli ovih sedam načina, vratili smo se i sada ćemo se usredotočiti na slavu – na Božji karakter kako je otkriven u Isusu Kristu. Večeras želim još jednom da – Božjom milošću i uz pomoć i snagu Svetog Duha – upravimo srce i um da promatramo beskonačnu ljepotu nesebičnosti Kristova karaktera. Beskonačnu slavnu nesebičnost Kristova karaktera.

Kako vidite, to je u biti srž Božjeg karaktera: ljubav puna samoodricanja i samopožrtvovnosti.

On daje sebe za druge. Problem života u grijehu stvorio je ljudski rod koji je povjerovao đavoljim lažima o Božjem karakteru. Đavao nas je uvjerio da je Bog sebičan. Kako vidimo, Sotona je pripisao Bogu svoj vlastiti karakter, svoje karakteristike, svoje osobnosti, i to u toj mjeri da smo povjerovali u te laži pa smo se otuđili od Boga, postali smo pobunjenici. Da bi nas vratio k sebi, i oslobodio nas naše buntovnosti, i doveo u sklad s Njim, Bog je morao otkriti istinu o svojem karakteru, kako bi pobio đavolje laži. Kao što smo vidjeli, to je bila dvostruka zadaća Isusa Krista na ovom planetu.

Otac je poslao Krista da čovjeku otkrije svoju slavu, a On je poslan da obnovi Njegovu slavu u čovjeku.

Ova obnova je ovisila o otkrivenju, zar ne? … a najvažnija Božja osobina ili karakteristika koju Krist mora otkriti – da bi nas oslobodio od naše otuđenosti i pobune – jest Božja nesebična ljubav, Božja nesebična ljubav. Zbog toga želim da se zajedno usredotočimo na beskonačno slavno otkrivenje ove nesebičnosti koju naročito vidimo u završnim časovima života Isusa Krista. Svakako znate da je čitav Njegov život bio prekrasno otkrivenje Božje nesebične ljubavi. Ali ovo predivno otkrivenje dostiglo je svoj beskonačno slavni vrhunac u završnim časovima Njegovog ljudskog života na Zemlji.

Ovo je ozbiljno duhovno proučavanje, a duhovne se stvari – što, prijatelji moji? moraju duhovno prosuđivati (2 Kor 2,13.14). Zbog toga moramo zastati prije nego što nastavimo. Moramo osobno pozvati Božjeg Duha u svoje srce; a i meni su potrebne vaše molitve; večeras su mi posebno potrebne. Molim da mi Sveti Duh dade snage da uzvisim Isusa. Zato usvajam Njegovo obećanje: “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.” (Iv 12,32) Hoćete li se moliti da Gospodin upotrijebi ovu zemljanu posudu da unatoč samome sebi uzdigne Krista u Njegovoj ljepoti da bismo svi bili privučeni Njemu? Biste li se molili za sebe da vam srce bude otvoreno, spremno da vas Sveti Duh prožme Kristovom ljubavlju i privuče vas Kristu, bliže nego ikad dosad? Hoćete li se i za to moliti? Provedimo nekoliko trenutaka na koljenima u tihoj molitvi.

Moj nebeski Oče, dolazim u ime Isusa Krista, Gospodina naše pravednosti. … Dolazim pred Tebe s punim povjerenjem zbog vrijednosti zaklanog Janjeta, s povjerenjem jer znam da me po svojoj velikoj milosti ne vidiš kakav sam u sebi, već kakav sam u Njemu. Opran Njegovom krvlju i obučen u Njegovu neokaljanu odjeću, prihvaćen sam u Ljubljenome. Radujem se što imam pristup k Tebi zahvaljujući posredniku, Gospodinu moje pravednosti. Oče i Bože, dolazim da ponovno molim da večeras izliješ svojeg Svetog Duha na nas. Ja osobno osjećam potrebu za silom Svetoga Duha. Molim Te, Gospodine, udostoji se upotrijebiti mene kao zemljan sud. Zavladaj mojim tijelom, umom i duhom. daj da mogu govoriti istinu kakva je u Isusu. Daj mi bolje misli, bolje riječi od mojih samih. Pomozi mi da uzdignem Isusa i usvojim Njegovo obećanje: “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.” Oče, što god ćeš moći reći preko ove jadne zemljane posude, neka nađe mjesta u srcima i umovima kako bi svaki brat i sestra ovdje bili privučeni bliže Isusu da promatraju Njegovu ljubav. Učini da se svi mi koji promatramo Njegovu ljubav, mijenjamo u ono što promatramo kao od Gospodnjeg Duha. Molimo Te da nam svojim Duhom ne samo otkriješ slavu, već ju obnoviš u nama. Ovo molimo u Isusovo ime. Amen.

Pozivam vas da otvorite 21. stranicu radnog lista. Imamo pred sobom desetu temu s naslovom: “Ja tebe proslavih.” Ova je rečenica uzeta iz Gospodnje molitve Kad spomenem riječ Očenaš, svakako ćete se odmah sjetiti riječi: “Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje!” (Mt 6,9.) Nije li tako? No moram vam reći da to nije Gospodnja molitva. To je naša molitva. Gospodin nas je učio kako da molimo, ali je ovo naša moltiva. On se nije tako molio. Po čemu to znamo? “I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim!” (Mt 6,12.) Je li Isus ikada tako molio? Ne, nikako ne! Prema tome, to nije Njegova molitva. Koja je Gospodnja molitva? U Ivanu 17 je Gospodnja molitva. To je prekrasna molitva. Volio bih imati mnogo vremena da je obradim.

Duh proroštva nam kaže da bismo Ivan 17 trebali naučiti napamet. (8T, str. 80.239.) Ja to nastojim. Nisam još uspio, ali se trudim. Prekrasna žarka molitva. Sve istine otkrivene u svakoj rečenici su neiscrpne. Krenimo sada u srž predmeta. Ivan 17,4. Pogledajmo što kaže Gospodin o svojoj zadaći da ljudima otkrije Božju slavu. Što može reći bez ustezanja? Zadatak izvršen. Amen? (Amen.) Evo kako to On kaže: “Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti.” Zbog čega je Otac poslao Sina? Da čovjeku otkrije Njegovu slavu. I što je pred kraj svoje zemaljske službe mogao reći Ocu bez oklijevanja? Učinio sam to! Proslavio sam te! Zapazimo kako nije rekao: “Dao sam najbolje od sebe, Oče. Koji put sam učinio propust. Žao mi je što sam tu i tamo pogriješio.” Ne, nikako! Rekao je: “Ja tebe proslavih na zemlji.” Obavio sam zadaću. Uostalom, što znači proslaviti Boga? To znači otkriti Njegov karakter. Amen? To znači otkriti Njegov karakter. Kako je mogao to reći? “Ja tebe proslavih na zemlji”, bez oklijevanja? Zato što je bez oklijevanja mogao reći, u Ivan 8,29: “… ja uvijek činim što je njemu milo.” I u Ivanu 15,10: “… ja [sam] čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. Kao što vidite, braćo i sestre, Kristov život je bio savršeno otkrivenje slave, Božjeg karaktera, upravo zato što je Krist živio životom savršene poslušnosti Božjem Zakonu, koji je prijepis Njegovog karaktera. (Isusove usporedbe, str. 207.) Sjećate li se ovog citata? Božji Zakon je prijepis, odnosno pisana verzija Njegovog karaktera. Božji Zakon definira ljubav izrazima odnosa; a Krist je živio životom savršene poslušnosti. “… ja [sam] čuvao zapovijedi Oca svoga.” Upravo zato što je živio životom savršene poslušnosti Zakonu, što je uvijek činio ono čime je udovoljio Ocu, Njegov je život bio savršeno otkrivenje Božjeg karaktera, Njegove slave. Zapazimo kako Duh proroštva iznosi ovu istinu u Signsu od 2. siječnja 1896: “Svaki Kristov korak od jasala do Golgote …” Zastanimo! O čemu govorimo? Što se dogodilo u jaslama? On se rodio. Što se dogodilo na Golgoti? Umro je. O čemu onda govorimo? O čitavom Njegovom životu. Dakle: “Svaki Kristov korak od jasala do Golgote prikazao je Njegov karakter kao karakter Onoga …” – samo je On bio taj – “… kao karakter Onoga koji je mogao bez ustezanja reći: … ja sam čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj.’ Kakve uzvišene misli dobivamo o Božjem Zakonu kad gledamo kako je Isus ispunio svaki propis i predstavio svijetu Božji karakter! Krist je upravo ispunjenjem Zakona objavio Oca svijetu.” Je li nam jasna ova istina? U Special Testimonies on Education, str. 231 ponovno čitamo: “Njegov karakter je bio život poslušnosti svim Božjim zapovijedima i bio je primjer svim ljudima na Zemlji. Njegov život je bio živjeti po Zakonu među ljudima.” Upravo zato je mogao reći: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca.” Time je ostvario svoju zadaću da ljudima otkrije Božju slavu. Nadam se da pamtite koja je to bila zadaća! Nalazimo je u 2. Korinćanima 4,6. S kojim ciljem ga je Otac poslao? “… pa nam u licu Isusa Krista sja spoznaja Božje slave.” (2 Kor 4,6 – Šarić.) Signs of the Times, 4. travnja 1895: “Cilj Kristove misije bio je da svijetu otkrije Oca.” Dragi prijatelji, mi to ne možemo dovoljno cijeniti ako ne razumijemo stanje u kojemu je Krist poslan na Zemlju. To stanje je veliki sukob između Boga i Sotone, između Krista i Sotone. Već smo ranije spomenuli da je Sotona lagao o Božjem karakteru; upravo su ove laži izazvale pobunu ljudskog roda. Kad je povjerovao u ove laži, ljudski rod se otuđio od Boga i postao buntovnik. Zato je sada od najveće važnosti vratiti otuđenu rasu u skladnu zajednicu sa samim sobom. Od najveće je važnosti da otkrije istinu o svojem karakteru; ništa nije važnije od toga. Najvažnija istina koju treba otkriti ljudskome rodu je Njegova nesebičnost, jer je Sotona ucijepio u umove ljudi misao da je Bog sebičan. Da bismo skršili ovu lažljivu silu, moramo poznavati istinu; a Isus je to rekao ovako: “Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.” (Iv 8,32.) Dokle god vjerujemo u đavolje laži, mi robujemo grijehu. Ali kad vidimo istinu, njegova je moć skršena i mi se oslobađamo od svoje pobunjenosti. Bog nas je pridobio da smo poslušni iz ljubavi, u skladu s Bogom za kojega znamo da je ljubav. Evo kako to opisuje Duh proroštva. Signs of the Times, 16. svibnja 1900: “Svojim životom i poukama Krist nam je dao savršen primjer nesebične službe koja ima svoje podrijetlo u Bogu. Bog ne živi za sebe. Stvaranjem i održavanjem svijeta On stalno služi drugima. Sotona je pogrešno prikazao Boga svijetu, kako je to učinio Adamu i Evi. Sebičnost potječe od Sotone i ako joj se popušta, time se njeguju Sotonine karakteristike; a Sotona je Bogu pripisao ove karakteristike.” Sotona je Bogu pripisao ove karakteristike. Optužio je Boga da je sebičan. I čitamo dalje: “Vjerovanje u njegova načela sve se više širilo. Božji Sin je morao pokazati da su ova načela lažna i da je Božji karakter ljubav. Morao je ispravno prikazati Oca. Bog je svoj ideal povjerio Kristu i poslao ga na Zemlju, opremljena božanskom naravi, ali obučena u ljudsku narav.” Kao što vidimo, zadaća Isusa Krista je bila da otkrije nesebičnu, samoodricajuću, samopožrtvovnu Božju ljubav, da bi mogao slomiti moć grijeha i osloboditi čovjeka. Još jedan tekst nalazimo u Review and Herald, 11. rujna 1894: “Krist je učinio sve da ukloni Sotonina pogrešna tumačenja kako bi obnovio povjerenje čovjeka u Božju ljubav.” Dragi prijatelji, razmotrite sa mnom kako je to Krist uspio prekrasno ostvariti. Promatrajući danas nesebičnu ljubav Isusa Krista, posebno završne prizore u Njegovu životu, držite stalno na umu Njegove riječi: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca.” (Iv 14,9.) Nemojte izgubiti iz vida činjenicu da je ono što vidimo otkriveno u Isusu Kristu, zapravo otkrivenje Oca. Amen? (Amen.) Ponekad mislimo da je Krist onaj koji nas voli i da nastoji potaknuti Oca da nas zavoli. Ali dragi moji prijatelji, ne postoji nikakve razlike između Krista i Oca. Vidite li Jednoga, vidite i Drugoga. Prema tome trebamo shvatiti da je prekrasno otkrivenje koje vidimo u Isusu Kristu zapravo otkrivenje Oca. Međutim, ovdje postoji problem: Sotona dobro zna da je Krist savršeno otkrivenje Oca i budući da nije mogao spriječiti Krista da pravilno prikaže Oca, sada želi navesti nas da pogrešno shvatimo Kristov karakter. On nastoji pogrešno prikazati Kristov karakter, kako ne bi više ispravno prikazivao Božji karakter. Braćo moja i sestre, zastrašujuće u tome jest što on u tome značajno uspijeva i to čak među Božjim narodom. Poslušajmo sljedeće ozbiljne riječi! Selected Messages, sv. 1, str. 355: “Razumijevanje Božjeg naroda je zamagljeno jer je Sotona pogrešno prikazao Božji karakter. Naš dobri i milostivi Gospodin prikazan je narodu obučen u Sotonine karakteristike.” Zastanimo! Kako vidimo, Sotona je isprva pripisao Bogu svoje karakteristike, a kad je Krist došao da iznese istinu o Božjem karakteru. on se sada trudi da svoje karakteristike pripiše Kristu. Čitamo dalje: “Naš dobri i milostivi Gospodin prikazan je narodu obučen u Sotonine karakteristike, i ljudi koji su tražili istinu tako dugo su gledali Boga u lažnom svjetlu da je teško odagnati oblak koji zamračuje Njegovu slavu njihovom pogledu. Mnogi su živjeli u ozračju sumnje i njima se čini gotovo nemogućim da prihvate nadu koja im je ponuđena u Kristovu Evanđelju. …” Dragi prijatelji, upravo je to razlog koji nas zadržava da s našim Spasiteljem uspostavimo odnos koji mijenja život. Sotona je uspio izopačiti naše shvaćanje Spasiteljeve ljubavi; u tome je uspio u toj mjeri da smo još uvijek otuđeni od Njega. Još uvijek se suzdržavamo i oklijevamo da se potpuno predamo Njegovoj blagonaklonoj vladavini ljubavi. Slažete se sa mnom? Čujete li što govorim? Prema tome, prije nego što se možemo pokoriti vlasti Isusa Krista, moramo jasno razumjeti Kristovu ljubav. To je od najveće važnosti. Dopustite da vam iznesem jednu važnu istinu. Postoje tri koraka koje je Sotona učinio da ljudski rod navede u stanje pobunjenosti. Volio bih to šire objasniti, ali za to nemamo vremena. Samo ću iznijeti ova tri koraka. Ako pažljivije pogledate razgovor koji se vodio između zmije i žene u Edenskom vrtu, – kod stabla spoznaje dobra i zla – primijetit ćete ova tri koraka. Vidjet ćete ih. Prvi: Naveo nas je da posumnjamo u Božju ljubav. Drugi: Naveo nas je da ne vjerujemo Božjoj Riječi. Treći: Naveo nas je da odbacimo Božju vlast. (Odgoj,str. 20.) {Ed 25.2} Jeste li shvatili? Koja su to tri koraka? Prvi: Sumnja u Božju ljubav. Drugi: Nevjerovanje Božjoj Riječi. Treći: Odbacivanje Božje vlasti. Samo tri koraka i njihov redoslijed doveli su ljudski rod do pada u grijeh. Jeste li shvatili? Sotona nije mogao uspjeti da joj je otvoreno rekao: “Jedi od zabranjenog ploda.” To bi bio treći korak. Nije mogao uspjeti da mu povjeruje u drugom koraku: “Nećete umrijeti.” “Bog te laže, nećeš umrijeti.” Što je prvo morao učiniti? Da ukloni temelj povjerenja u Božju ljubav. Čujete li što govorim? Kad ju je uspio navesti da posumnja u Božju ljubav, sljedeći korak je bio da ne vjeruje Božjoj Riječi: “Stvarno, moguće je da mi Bog ne govori istinu. Uostalom, ako me ne voli, možda mi laže.” Čujete li što govorim? Čujete li što govorim? A kad je uspio da je navede na drugi korak, je li bio problem navesti je da učini i treći? Da odbaci Božju vlast. Ne. Pazite dobro! Na koji jedini način se ljudi rod može vratiti od pobune u sklad s Bogom? Pomoću ova tri koraka, ali na drugi način. Prvo: Moramo razviti povjerenje u Božju ljubav. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Drugo: Moramo početi vjerovati u Božju Riječ. I treće: Tada ćemo prihvatiti Božju vlast. Je li to jasno? Međutim, prijatelji moji, ne možemo prihvatiti Božju vlast ako ne vjerujemo u Njegovu Riječ, a ne možemo istinski vjerovati u Njegovu Riječ, ako nemamo povjerenja u Njegovu ljubav. Je li to jasno? Prema tome, da bismo se vratili voljnoj pokornosti Božjoj vlasti, bitno je da otkrijemo Božju ljubav punu samoodricanja, samopožrtvovnosti i nesebičnosti. To Krist mora učiniti da bi nas uspio vratiti u poslušnost Bogu potaknutu ljubavlju. Uostalom, to je jedina poslušnost s kojom se Bog zadovoljava. Amen? (Amen.) Kakva je to poslušnost? Poslušnost potaknuta ljubavlju. To je jedina prava poslušnost. Biblija jasno kaže: “Punina dakle Zakona jest ljubav.” (Rim 13,10.) Svaka druga vrst poslušnosti nije ništa drugo do licemjerje. To je samo pretvaranje, ako nije potaknuto ljubavlju. Prema tome, kako možemo razviti ovu ljubavlju potaknutu poslušnost Ocu? Tako da vidimo Njegovu ljubav kako se otkrila u Sinu, posebno u posljednjim časovima Njegovog života na Zemlji. Možete li sada bolje razumjeti zašto je Pavao u 1. Korinćanima 2,2 rekao: … ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga”? Kako vidite, Pavao je znao da je jedina sila koja je kadra skršiti tiraniju grijeha, svojeg ja i Sotonu u ljudskom srcu otkrivenje Božje ljubavi u Kristu i to raspetome. Samo ono ima moć da to učini. Držeći ovo na umu vratimo se u Gospodnju molitvu u Ivanu 17. Vidjeli smo da u četvrtom retku kaže: “Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti.” Zatim, pogledajte što kaže u sljedećem retku: “A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.” Neobična molba. Obratite pozornost na Njegovu molbu Ocu. On želi da ga Otac proslavi slavom koju je imao kod Njega prije negoli je svijeta bilo. Kakvu je slavu imao kod Oca prije negoli je svijeta bilo? Beskonačnu slavu! To je bilo prije nego što je postao čovjekom i zaklonio svoju slavu ljudskom naravi. Drugim riječima, moli Oca da ga osposobi za dodavanje završnih elemenata beskonačne slave otkrivenju Njegovog karaktera, zbog čega je došao na ovaj planet u ljudskom tijelu. Kako vidimo, Krist je od samog početka savršeno otkrio Božju slavu, čak i kao dijete u betlehemskim jaslama. On je bio savršeno otkrivenje Očeve slave. Uostalom, nisu li mudraci s duhovnom pronicljivošću vidjeli tu slavu? Oni nisu gledali samo ljudsko dijete. Duhovna pronicljivost im je omogućila da vide svjetlo, šekinu, koja je zračila iz djeteta, pa su se spustili na koljena i “… poklone mu se.” (Mt 2,11) Dakle, mudraci su pali ničice i poklonili mu se. Amen? Ali ovo savršeno otkrivenje Božje sile nije bilo statično već savršeno dinamično; i u toj savršenosti Krist je rastao iz slave u slavu. Pismo kaže da je napredovao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi. (Lk 2,52.) I to slavno otkrivenje bivalo je sve slavnije. Amen? Savršeno u svakoj fazi, napredujući u punini, dok ga ne nalazimo ovdje kako moli u završnim časovima svog života. Moli Boga da mu pomogne dodati završne elemente beskonačne slave, tom portretu kojeg je slikao cijelog života, Božjeg karaktera. To moli Oca da učini. Je li Otac uslišio Njegovu molitvu? Svakako. Međutim, znajte da je Krist potpuno svjestan, ako će otkriti beskonačnu slavu pomoću završnih elemenata otkrivenja, onda mora biti spreman i kada će prinjeti veliku žrtvu radi svoje ljubavi prema nama. Čujete li što govorim? A ova velika žrtva zahtijevat će veliku muku. Kako vidite, prijatelji, ovo je jako zanimljivo i mi ćemo o tome govoriti kasnije u našim proučavanjima. U čitavom Pismu nalazimo stalno povezivanje patnje i slave. Jeste li čuli što kažem? Što se to dosljedno povezuje? – patnja i slava. Što veća patnja, to veća slava. (CC, str. 278.5) Što je veća patnja zbog samopožrtvovnosti, to je veća slava … Stalna izravna veza. Da bi mogao otkriti beskonačnu Očevu slavu, Krist je morao biti spreman stradati … i to jako. Za to je molio Oca da ga osposobi. Kao što znate, On je gledao unaprijed Getsemani, zatim grozno suđenje i na kraju Golgotu. On se suočava sa završnim časovima svojeg života. On zna da je Njegovoj ljudskoj naravi potrebna natprirodna, božanska pomoć da to sve pretrpi, da prinese veliku žrtvu i pretrpi strahovite muke i tako otkrije beskonačno slavni karakter Božje ljubavi. Što čitamo po završetku molitve, na samom početku sljedećeg poglavlja? Ivan 18,1: “To rekavši,” – ovo se odnosi na molitvu u 17. poglavlju – što je učinio? “… zaputi se Isus sa svojim učenicima na drugu stranu potoka Cedrona. Ondje bijaše vrt u koji uđe Isus i njegovi učenici.” Koji je to bio vrt? To je bio vrt Getsemani. Ono što vidimo pri otkrivenju slave, što Krist u molitvi tako pati da mu znoj pada s čela kao kaplje krvi, doista je beskonačno slavno. Razmotrimo to zajedno. Kako glasi molitva koju triput ponavlja? Matej 26,42: “Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!” O kakvoj čaši ovdje govori? O njoj čitamo u Otkrivenju. To je čaša vina Božjeg gnjeva, nerazvodnjenog, natočenog već u čaši srdžbe njegove! (Otk 14,10.) A što je Božja srdžba? Božja srdžba je Njegova pravda na djelu. Što je Božja pravda? Božja pravda je uvjerenje da što čovjek posije, to će i žeti. (Gal 6,7.) Bog je obećao da će poštovati našu odluku. Bog nas u svojoj milosti nije odmah prepustio posljedicama naše odluke. Amen? On se nada da ćemo moliti za oprost i pribjeći Kristu kako ne bismo morali iskusiti posljedice svoje odluke, već ćemo dopustiti da ih Krist uzme na sebe. Čujem li neki “amen”? Prijatelji moji, činjenica je da grijesi moraju biti kažnjeni. To zahtijeva Božja pravda, Njegova pravednost. Kao što vidite, ako Bog prijeđe preko naših grijeha, onda u punom smislu riječi nije poštovao našu odluku. A tko će, po vašem mišljenju, ustati pred svemirom i reći: “Nisam li vam rekao? Mi smo roboti; mi nemamo slobodnu volju. Čovjek je odlučio griješiti, a Bog ne dopušta da snosi posljedice.” Ali znajte, ne moramo snositi posljedice; ne moramo piti čašu Božje srdžbe. Zašto? Jer ju je Isus Krist za nas ispio na križu. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Upravo se oko toga mučio u Getsemaniju. Gledao je u tu čašu srdžbe i ona se tresla u Njegovoj ruci. “Nisam siguran da to mogu, Oče!” Ali pitam vas: Bori li se On s buntovnom voljom? Ne, dragi prijatelji. Zašto se muči pri donošenju odluke? Zašto oklijeva? Zato što će to zahtijevati odvajanje od Oca. Ona će zahtijevati da On postane grijehom (2 Kor 5,21), a Njegova sveta narav se toliko gnuša grijeha da je sama pomisao na to da će biti smatran grešnim i zato odvojen od Oca, tako strašna da smatra kako to ne može učiniti. To su beskonačne i vječne veze ljubavi koje će naši grijesi raskinuti. Na tu pomisao On dršće i vapi Ocu: “Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem,” – ako nema drugog izlaza – ja ću je popiti. Popit ću je. (Mt 26,42.) Takvog se Gospodina sigurno mora voljeti. Takvog se Gospodina sigurno mora voljeti. Večeras vam želim pročitati jedan od najdragocjenijih ulomaka iz nadahnute knjige o Isusovu životu, u Čežnji vjekova. Ovu knjigu volim cijelim srcem. Mnogo puta sam je pročitao, a svaki put kad je čitam, nova je za mene. Kad god dođem do kraja, osjećam potrebu da se vratim na početak, i opet ju čitam. Preporučujem vam posebno posljednja poglavlja. Ovaj ulomak koji ću čitati nalazi se u poglavlju “Getsemani”. Hajdemo! To je duži citat nego što obično čitam, ali nema boljeg načina kojim se može opisati što je Isus pretrpio u vrtu Getsemani. Počinje na str. 568, a ima i izvoda na str. 572. ako to želite upisati u svoj radni list. Dakle, Isusov život, str. 568-572. Poslušajte i dopustite da Duh govori vašem srcu. Neka vam Duh otvori oči da vidite slavu; promatrajte nesebičnost, samoodricanje i samopožrtvovnost Kristove ljubavi. Sjetite se, ako ste vidjeli Njega, vidjeli ste Oca. Čitam: “Osjećao je da Ga je grijeh odvojio od Njegovog Oca. Ponor je bio tako širok, tako mračan, tako dubok da je Njegov duh uzdrhtao pred njim. Nije smio upotrijebiti svoju božansku silu da bi izbjegao ovu veliku duševnu patnju.” Ali je mogao. Nastavljamo: “Kao čovjek morao je podnijeti posljedice čovjekova grijeha. Kao čovjek morao je izdržati Očev gnjev zbog prijestupa. Krist je sada bio u položaju u kojem se nikada ranije nije nalazio. Njegova patnja najbolje se može opisati riječima proroka: ‘Probudi se, maču, protiv mog pastira, protiv čovjeka, moga srodnika – riječ je Jahve nad Vojskama.’ (Zaharija 13,7) Kao zamjena i jamac za grešnog čovjeka, Krist je patio pod božanskom pravdom. Uvidio je što je značila pravda. Dotad je bio posrednik za druge; sada je čeznuo da i sâm ima posrednika. Budući da je osjećao da je Njegova zajednica s Ocem prekinuta, Krist se bojao da Njegova ljudska priroda neće izdržati u nastupajućem sukobu sa silama tame. … Promatrajte Ga kako razmišlja o cijeni koju treba platiti za ljudsku dušu. U svojoj dubokoj duševnoj borbi bacio se na hladno tlo, kao da će time spriječiti da ne bude još više udaljen od Boga. … S Njegovih se blijedih usana oteo bolan uzvik: ‘Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež!’ Ipak i sad je dodao: ‘Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!’ … Bio je u strašnoj kušnji da ljudski rod prepusti posljedicama vlastite krivnje, a On ostane nevin pred Bogom. … Strašan trenutak je prispio – trenutak odluke o sudbini svijeta. Sudbina čovječanstva podrhtavala je na vagi. Krist je mogao čak i sada odbiti čašu dodijeljenu grešnom čovjeku. Još nije bilo prekasno. Mogao je otrti krvavi znoj sa svog čela i ostaviti čovjeka da pogine u svom bezakonju. Mogao je kazati: Neka prijestupnik primi kaznu za svoj grijeh, a ja se vraćam svom Ocu. Hoće li Božji Sin ispiti gorku čašu poniženja i agonije? Hoće li Nevini snositi posljedice prokletstva grijeha da spasi krivca? Blijede Isusove usne drhtavim su glasom izgovorile riječi: Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež!’ Spasit će ga po svaku cijenu. Prihvatio je svoje krštenje krvlju, da bi kroz Njega milijuni onih koji su osuđeni na smrt mogli dobiti vječni život. Napustio je nebeske dvorove, u kojima je sve čisto, sretno i slavno, da bi spasio jednu izgubljenu ovcu, jedan svijet koji je pao zbog prijestupa. On neće napustiti svoju misiju. Postat će žrtva pomirenja za ljudski rod koji je odlučio zgriješiti. Njegova molitva sada odiše poslušnošću: Oče moj! Ako je moguće da me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!'” Brate i sestro, takvoga Gospodina moraš voljeti. Vidite li ovdje prikaz nesebičnosti? Krist je mogao dići ruke od svega. Mogao se vratiti k svome Ocu, a nas prepustiti pravednoj zasluzi. Nije morao patiti. Pa ipak je! Odlučio je uzeti na sebe ono što mi zaslužujemo, kako bismo mi mogli dobiti ono što On zaslužuje. Takvoga Gospodina moraš voljeti. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Takvoga Gospodina moraš voljeti. I da ne biste zaboravili, poslušajte što kaže: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca.” (Iv 14,9.) Nemojte ni za trentuak misliti da Otac nije patio sa svojim Sinom, dok se mučio u Getsemaniju. I On je strašno patio. Poslušajte što piše u Isusov život, str. 572.573, malo dalje u poglavlju “Getsemani”: “Ali Bog je patio sa svojim Sinom. Anđeli su promatrali Spasiteljeve samrtne muke. Vidjeli su svoga Gospodina okružena legijama sotonskih sila, Njegovu prirodu opterećenu užasnom, tajanstvenom tjeskobom. Na Nebu je vladala tišina. Nije taknuta nijedna harfa. Kad bi smrtnici mogli vidjeti čuđenje anđeoskih vojski koje u tihoj boli promatraju kako Otac uskraćuje zrake svjetlosti, ljubavi i slave svom ljubljenom Sinu, bolje bi shvatili koliko je grijeh odvratan u Njegovim očima.” Prijatelji moji, ako mislite da je Bogu bilo lako ukloniti zrake Njegove ljubavi i svjetla od Njegova Sina, promislite još jednom. Pa ipak, ako je namjeravao osigurati spasenje za nas, morao je postupati sa svojim Sinom onako kako mi zaslužujemo, da bi mogao s nama postupati kako On zaslužuje. Nemojte nikad zaboraviti da vas Otac voli. On ne samo što voli vašeg Spasitelja, već i vas, jednako kao što Sin vas voli. To je još jedno slavno otkrivanje Kristove nesebičnosti, koje vidimo u završnim časovima Njegovog života. Ono se otkriva sve ljepše i sjajnije kad biva izložen sve većem pritisku i mukama udruženih snaga zlih ljudi i protiv vlasti i upravljača ovoga mračnoga svijeta. Evo što se dogodilo nakon što je po posljednji put izrekao molbu: “Ako je moguće da me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!” Nastavimo u Ivanu 18,3: “Juda onda uze četu i od svećeničkih glavara i farizeja sluge te dođe onamo sa zubljama, svjetiljkama i oružjem. Znajući sve što će s njim biti, istupi Isus naprijed te ih upita: ‘Koga tražite?’ Odgovore mu: ‘Isusa Nazarećanina.’ Reče im Isus: ‘Ja sam!’ A stajaše s njima i Juda, njegov izdajica. Kad im dakle reče: ‘Ja sam!’– oni ustuknuše i popadaše na zemlju. Što se ovdje događa? Što se zapravo događa? Zapazimo kako Isus odgovara. “Ja sam!” kaže. Ovo je vrlo važno. Što Isus zapravo kaže na njihove riječi: “Isusa Nazarećanina”? Rekao je: “JA SAM.” Što znači “JA SAM”? To je Božje ime. Što se dogodilo kad je to rekao? Ustuknuli su i popadali na zemlju. Duh proroštva kaže da je na riječi “JA SAM” božanstvo zasjalo kroz ljudsku narav. Što se dogodilo? Božanstvo je zasjalo kroz ljudsku narav. Pogledajte na str. 24 Radnog lista Review and Herald, 12. srpnja 1892: “Božanstvo je zasjalo kroz ljudsku narav i vojnici su pred Njim bili nemoćni. Da je izgovorio riječ, dvanaest legija anđela priteklo bi mu u pomoć i izbavilo ga od Njegovih neprijatelja; Njegova riječ bi uništila svakoga u toj okrutnoj gomili. Ali On je došao spasiti čovjeka i svoju će nakanu provesti bez obzira na cijenu. Dozvolio im je da ga uhvate i odvuku kao kakvog običnog zločinca.” Dragi prijatelji, božanstvo je zasjalo kroz ljudsku narav. A je li Njegova božanska sila zasjala radi Njega kad je rekao “JA SAM”? Je li to učinio radi sebe? Ne. Da je to učinio radi sebe, što bi uradio? Dok su se omamljeni dizali, nastojeći da dođu k sebi i povrate vid, što bi On učinio? Rekao bi: “Učenici moji, odlazimo! Ovo je pravi trenutak. Odlazimo!” A što On čini? Strpljivo stoji i čeka da dođu k sebi da bi mogli skočiti na Njega i vezati ga. Zašto tako postupa? Zašto dopušta da božanstvo zasja i ovi ljudi popadaju kao mrtvi? Očito to ne čini radi sebe. Zašto to onda čini? To čini radi svojih učenika, radi svjetine i radi svakoga od nas koji čitamo ovaj izvještaj. I što nam pokušava reći? Što nam sasvim jasno kaže? Da je odlučio poći na križ. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Njega nisu prijevarom uhvatili i savladali. On je odlučio poći na križ. Mogao je otići, ali je strpljivo čekao da skoče na Njega i da ga vežu. Uostalom, kad je jedan od Njegovih učenika, Petar, izvukao mač u besmislenom pokušaju da brani Gospodina, i kad je sluzi velikog svećenika odsjekao uho, što Isus čini? “Dosta!” (Lk 22,51), kida užad kao da su konci, diže uho i stavlja ga na mjesto pa pušta da ga ponovno vežu. Takvoga Gospodina moramo stvarno voljeti. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Kad treba nešto učiniti za druge, On se služi svojom silom, ali ne za sebe. Biste li sada uzeli toga Gospodina i pošli za Njim? Slijedimo ga kroz ovu bijednu lakrdiju od suđenja, ovo nevjerojatno zlostavljanje kojemu je bio izložen. Promatrajmo ga na Herodovu dvoru kad mu demonom opsjednuti ljudi čupaju bradu, pljuju u lice, udaraju po trnovoj kruni, zlostavljaju ga i nazivaju ga svakojakim ručnim imenima. Zar to nije moglo predstavljati kušnju da još jednom dopusti božanstvu da bljesne? Nije li to bila kušnja? Dragi prijatelji, uvjeren sam da se radilo o kušnji kakvu ne možemo zamisliti. Pogledajte na str. 23, dolje; Bible Commentaries, sv. 7, str. 930: “Krist je bio izložen teškom ispitu koji je zahtijevao snagu svih Njegovih sposobnosti da se odupre težnji kako se u opasnosti ne bi poslužio svojom silom da se izbavi i trijumfira nad silom kneza tame.” Bila je to nevjerojatno jaka kušnja, posebno kad uzmemo u obzir koliko je grijeh bio odvratan Njegovoj čistoj, svetoj naravi. A sada je bio potpuno okružen demonima opsjednutim, zlim ljudskim bićima. Sada nije smio pustiti da božanstvo zasvijetli kroz ljudsku prirodu. Zašto? Zato što je kroz sve to morao proći sam i trpjeti kao čovjek. Ako u svemu treba biti kao mi, ne može pribjeći nečemu čemu mi ne možemo pribjeći. Stvarno morate voljeti takvoga Gospodina. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Pratimo sada tog Spasitelja! Pratimo ga i držimo na umu kušnju koju je morao podnijeti kad su ga pribili na križ, a onda podigli križ i grubo ga usadili u tu rupu na Golgoti. Uostalom što znači riječ “Golgota”? “… mjesto koje se zove Lubanja.” (Iv 19,17 – Šarić.) Kad je križ podignut, to je djelo skršilo glavu zmiji. (Izraelski proroci, str. 448.) Čujem li neki “amen”? (Amen.) Nemojte to nikad zaboraviti. Što su onda učinili? Što su učinili? Matej 27,39.40: “A prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: Ti koji razvaljuješ Hram i za tri ga dana sagradiš, spasi sam sebe! Ako si Sin Božji, siđi s križa!'” Tko im je stavljao ove riječi u usta? Sam Sotona. Je li Krist mogao sići s križa? Za Njega to ne bi bio nikakav problem. Da smo vi ili ja, prikovani na križ, pozivani da siđemo, bi li to za nas bilo iskušenje? Ne. Zašto? Mi to ne bismo mogli. Ali za Njega je to bila kušnja. Nastavimo čitati: “Slično i glavari svećenički s pismoznancima i starješinama, rugajući se, govorahu: Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj!'” Čujete li, vidite li snagu kušnje? Isus Krist je cijelim srcem želio da Njegov voljeni narod povjeruje da je On njihov Kralj. A Sotona ih nagovara da mu kažu: “Ako siđeš s križa, vjerovat ćemo da si Kralj.” Mi ne možemo uopće zamisliti koliko je snažna bila ova kušnja. Posebno ako imate na umu, na vrhu str. 24, Spirit of Prophecy, sv. 3, str. 260: “Židovi su stalno očekivali pojavu Božanstva koje će se otkriti vanjskim prikazivanjem i jednim bljeskom savlađujuće volje promijeniti tijek misli svih umova i nagnati ih da priznaju Njegovu superiornost, uzdići se i zadovoljiti težnje svojeg naroda.” Oni su očekivali takvog Mesiju i da je Isus učinio nešto natprirodno, da je sišao s križa, vjerojatno bi ih uspio uvjeriti da je očekivani Mesija. Prihvatili bi očekivanog tjelesnog Mesiju da zadovolji njihove tjelesne težnje. Ali Isus je bio njihov duhovni Mesija. Zato nije mogao trpjeti ovu izazovnu kušnju. A znate li što je rekao kad su mu se rugali i govorili: “Druge je spasio, neka spasi sam sebe” (Lk 23,35)? On mi je to otkrio dok sam to s molitvom razmatrao. Svojim Duh utisnuo mi je u um misao, da je u svom srcu, kad su govorili: “Druge je spasio, neka spasi sam sebe”, rekao: “Mogao bih, svakako bih mogao. Ali ako bih to učinio, ne bih mogao spasiti tebe i ne bih mogao spasiti Stiva.” … Slobodno ovdje stavite svoje ime. “Ne bih mogao spasiti Stiva, Ne bih mogao spasiti Davida ili Lesa, Phila ili Jeffa, ili Joela, ili Billa, ili Sue. Ne bi ih mogao spasiti i zato odlučujem ostati. Pretrpjet ću sve to.” Stvarno morate voljeti takvoga Gospodina. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Doista morate voljeti takvoga Gospodina. Dragi prijatelji, promatrajte slavu, promatrajte Janje, i gledanjem ćete se promijeniti. “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.” (Iv 12,32) Upravo beskonačna ljubav, otkrivena u Kristu i to raspetome, privlači naša srca k Njemu. Ali to se neće dogoditi dok ne budemo promatrali tamo otkrivenu ljubav. Razumijete li bolje zašto nas Duh proroštva poziva da jedan sat dnevno posvetimo razmišljanju o Kristovu životu, i to posebno završenih prizora (4T, str. 374.1) Oni predstavljaju najsnažniju privlačnu snagu. Promatrajte slavno otkrivenje da bi moglo doći do slavne obnove. Sačuvaj Bože da sve to ne bude učinjeno uzalud za bilo koga od nas večeras ovdje. Ustanimo na molitvu! Oče i Bože, hvala Ti što si nam otkrio svoju slavu, da bi ju mogao obnoviti u nama kad odlučimo surađivati u promatranju zaklanog Janjeta. Upravi naš pogled na Isusa! To molimo u Isusovo ime. Amen.