Select Page

Izgradnja karaktera je najvažnije djelo ikada povjereno ljudima. U slijedećih sat vremena istražit ćemo našu prednost i odgovornost da razvijemo karakter nalik na Krista. Sjedinimo se u ostvarenju duhovne obnove do koje će nas pastor Stephen Wallace voditi “Iz slave u slavu”.

Dobrodošli, prijatelji! Hvala vam za prednost što ponovno mogu proučavati s vama. Razmatrali smo protivljenje koje se naziva tijelom. Prema Pavlu: “Jer tijelo se svojim željama suprotstavlja Duhu.” (Gal 5,17 – Šarić.) Cijela rečenica je u sadašnjem aktivnom vremenu, što znači da se radi o stalnoj pojavi želja. Jasno je, dokle god imamo nesveto tijelo, ono će se svojim željama suprotstavljati Duhu. A sveto tijelo nećemo dobiti do preobraženja. Kao što smo i čitali u posljednjem tekstu koji smo razmatrali, to je borba s urođenim grijehom (Review and Herald, Nov. 29, 1887.) Što je urođeni grijeh? To je prirodno sebično srce sa svim naslijeđenim sklonostima k zlu. Borba s urođenim grijehom traje “od križa do vijenca”. Ovaj simbolični jezik obuhvaća čitav kršćanski život, koji počinje obraćenjem – to je križ – i kulminira preobraženjem – to je vijenac. U stvari, u tom tekstu Gospodnja sluškinja kaže za taj vijenac da je vijenac besmrtnosti i kada ćemo ga primiti. “Odjednom, u tren oka.” (1 Kor 15,52.) Posljedica ove činjenice su duboke i mi ih moramo uzeti u obzir. Sada ćemo se pozabaviti posebno kontroverznim predmetom, a ja po svojoj naravi ne volim se baviti takvim predmetima. Međutim, kad vidim kakvu podjelu oni izazivaju, onda se jako brinem, zato što, prijatelji, ako se trebamo oglasiti glasnom vikom, onda moramo biti ujedinjeni u onome što objavljujemo. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Moramo biti ujedinjeni, a ono što ujedinjuje je istina. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Zato moram, radi Njega koji je Istina, kojega ljubim cijelim srcem, i radi Njegove Crkve, koju također ljubim, moram silom Duha Istine pažljivo iznijeti istinu da bismo se složili oko ovog kontroverznog predmeta i ujedinili se u istini. To je jedino u čemu smo istinski ujedinjeni. Gdje? – U istini. Meni je potrebna naročita molitva, ali i vama, kad pristupamo ovom predmetu. Zato provedimo neko vrijeme u ozbiljnoj molitvi za izlijevanje Duha Istine, da nas blagoslovi. Nebeski Oče, hvala Ti što si spreman izliti svojega Duha na svoj narod prema njegovoj potrebi. A nama je On i te kako potreban. Nalazimo se u završnim trenucima povijesti ove Zemlje. Imamo vijest koju trebamo objaviti svakom narodu i plemenu, jeziku i puku, a u mnogim smo predmetima nesložni. Nedostaje nam jedinstvo. Oče, molimo da Duhom Istine, proučavanjem Istine, nađemo jedinstvo u Njemu koji je Istina. Oče, posebno želim uzdići Istinu, uzdići Isusa; znam da je rekao: “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.” Što više dopuštamo da nas privuče Onaj koji je Istina, to više ćemo se ujedinjavati međusobno, dok ne budemo jedno u istini s Isusom. Zato mi, Gospodine, pomozi na poseban način da istinu iznosim pažljivo i točno. Daj mi riječi, vodi moje misli. Želim reći ono što Ti želiš da kažem, ništa više ni manje, ono što si u stanju prenijeti preko ovog bijednog zemljanog suda. Pomozi da me razumiju, da se oslobodimo svakog pogrešnog shvaćanja; ujedini nas. Molimo Te, učini da se to ostvari. Ovo molim u Isusovo ime. Amen. Mi nismo završili 21. predavanje. Ima jedan pozitivan element s kojim sam želio završiti, ali sada ću s njim započeti. Jasno nam je izneseno i potvrđeno Biblijom i Duhom proroštva da je kršćanski život stalan sukob, stalna borba. U stvari, u tekstu u Testimonies, sv. 3, str. 253, tu smo se i nalazili, piše: “Kršćanski je život bitka i napredovanje. Nema počinka od borbe.” Zar to nije jasno? Ovo je veoma lako potvrditi Svetim pismom. “Kršćanski je život bitka i napredovanje. Nema počinka od borbe.” Neki od vas bi mogli pomisliti: “Čekaj malo! Ovo je prilično nezgodno. Gdje je onda mir? Zar ne očekujemo da zavlada mir? Zar kršćanin ne bi trebao imati mir? Kako da to pomirimo s izjavom da je čitav kršćanski život stalna borba? Kako to usklađuješ s tvrdnjom da nema kraja borbi? … nema počinka od borbe.’ Gdje je onda mir?” Prije svega, moramo se pitati kakav je to mir. Ovo je vrlo važno, prijatelji moji. Rimljanima 5,1: “Opravdani dakle vjerom, u miru smo” – sa sobom? Zar tako piše? Ne. “Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu.” Da, bit će mir, ali s Bogom. Ali, brate i sestro, da bismo ti i ja imali mir s Bogom, moramo se boriti sa sobom. Pratite me? U stvari, s ove strane preobraženja … Pokušajte to shvatiti. S ove strane preobraženja vi i ja imamo samo dvije opcije, samo dvije mogućnosti. Mi možemo biti u ratu sa sobom, a u miru s Bogom, ili možemo biti u miru sa sobom, a u ratu s Bogom. To su jedine mogućnosti. Zašto? Jer se ‘ja’ o kojem govorim nije nikad obratilo. To je stari čovjek s kojim se svakodnevno moramo boriti dok na kraju ne bude uništen “odjednom, u tren oka, na posljednju trublju.” (1 Kor 15,52.) Ne znam kako je s vama, dragi prijatelji, ali ja čekam dan kad će ovo protivljenje prestati, biti uništeno i kad će se “odjednom, u tren oka” “ovo naše bijedno tijelo” promijeniti i postati slično Njegovom slavnom tijelu. (Fil 3:21) Tada me stari čovjek više neće svakodnevno mučiti. Jedva čekam taj dan. A vi? (Amen.) Dopustite da kažem što mi je na srcu. Ovdje sam među prijateljima; onda to mogu učiniti. Postoje trenuci kad moja borba postaje tako intenzivna da stvarno zavapim i kažem: “Gospodine, molim Te, pusti me da zaspim.” Što je za kršćanina smrtni san? Što je? Treba li ga se bojati? Ne, ponekad izgleda veoma privlačan s obzirom na žestinu borbe; a u sljedećem trenutku čut ćemo “zatrubit će – i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi.” (1 Kor 15,52.) Više neće biti ovog protivljenja, pa ćemo moći odložiti oružje jer će borba prestati, kako to kaže stara pjesma. O, kako čeznem za tim danom! Pratite me? Slažete li se sa mnom? (Amen.) Ali svaki put kad to kažem, žurno dodajem: “Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!” (Lk 22,42.) I ako želiš da živim dok Isus ne dođe, onda računam na Tebe da ćeš mi dati snagu za borbu da pobijedim u ovoj strašnoj bitci s mojim starim čovjekom. O kako čeznem za trenutkom kad će ova borba prestati. Ali ona neće prestati, dragi prijatelji, do preobraženja ili smrti, ovisno o tome što će doći prvo. Molim vas, znajte, budite sigurni da možete, premda se stalno morate boriti sa starim čovjekom, uživati mir s Bogom. Sveto pismo govori za taj mir da je on “iznad svakog razuma”. Kako možemo, usred stalnog sukoba, imati mir koji je iznad svakog razuma? Kako možemo? Filipljanima 4,7: “I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.” Sviđaju mi se riječi: “Čuvat će srca vaša i vaše misli.” O čemu je opet ovdje riječ? O srcu i umu. O čemu govorimo? O mislima i osjećajima.” O čemu onda govorimo? O karakteru. (5T, str. 310.1) Vidite li to? “… mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.” Signs of the Times, 17. ožujka 1887: “Naša je prednost imati svakodnevni mir, blizinu i život s Isusom.” Čujem li neki “amen”? (Amen.) “Ne trebamo se uznemiravati ako naš put prolazi kroz borbe i patnje. Mi možemo imati mir koji nadilazi razumijevanje; ali ćemo imati borbe sa silama tame, žestoke borbe protiv sebičnosti i urođenog grijeha.” Postoji mir, nesumnjivo, ali ako želite imati mir s Bogom, morate biti u ratu sa sobom. Pratite me? Morate biti u ratu sa sobom. I dragi prijatelji, ovdje se nalazimo na raskrižju u ovom kontroverznom predmetu. U stvari, upravo me je razgovor s nekima od vas uvjerio da se moram pozabaviti s time nešto više nego obično. O čemu se radi? Ovdje je riječ o pitanju koje se tiče stanja koje Božji narod mora dostići da bi mogao opstati bez Posrednika nakon završetka vremena milosti. Jeste li čuli što sam upravo rekao? O čemu se radi? Radi se o stanju Božjeg naroda, stanju koje Božji narod mora postići milošću da bi mogao opstati bez Posrednika na kraju vremena milosti. Nadam se da vam je poznato da milost prestaje neposredno pred vremenom nevolje za Jakova (Jer 30,7) i posljednjih sedam zala (Otk 15,1). Ovo vam je poznato, zar ne? Ovo je vrijeme onda veoma značajno između završetka vremena milosti i preobraženja do kojeg dolazi “odjednom, u tren oka”, kad Isus dođe. Na kraju vremena milosti Isus prekida sa službom Velikog svećenika (PH098 13.2). Njegova posrednička služba prestaje. On skida svećeničku odjeću i oblači kraljevsko ruho (DS, 14. ožujka 1846), i priprema se da ubrzo dođe. Hvala Bogu što će brzo ispuniti riječ (Rim 9,28) i doći da svoj narod povede kući. Međutim, ostaje pitanje, kakvo stanje mora milošću steći Njegov narod, da bi mogao opstati bez Posrednika. Od završetka vremena milosti do preobraženja, kroz to vrijeme, drugim riječima, u vrijeme nevolje za Jakova, što je značajno razdoblje vremena. Do kakvog stanja treba doći? Ima onih koji tvrde da mora doseći stanje u kojemu više nema nikakvog grijeha. Je li to točno? Znajte da upravo ulazimo u teološko minsko polje. i ja molim da se molite za mene kao i za sebe. Nastavimo, dakle, vrlo pažljivo. Slažete se? Držimo se čvrsto Duha proroštva. On je sigurnosna mreža. Pratite me? Za ovo će biti potrebno više od jednog proučavanja, ne znam, vidjet ćemo. Gospodine, pomozi mi! Počnimo s čitanjem slične izjave koju smo već spomenuli u Review and Heraldu, 29. studenoga 1887. Evo kako je to rečeno u Signs of the Times, 17. prosinca 1885: “Idimo naprijed jer se borimo za besmrtni vijenac.” “Borimo se” – za što? – “za besmrtni vijenac.” “Trudimo se da utvrdimo svoj poziv i izbor. Lijen i mlitav vjernik neće nikad osigurati ulaz u Božje kraljevstvo, od križa do vijenca.” Kakav je ovaj vijenac? “Besmrtan vijenac.” “Od križa do krune treba obavljati ozbiljan posao. Postoji hrvanje s urođenim grijehom, borba protiv vanjskog zla. Ali na kraju ćemo trijumfirati, ako se ne umorimo čineći dobro. Nebeska vrata će se otvoriti za svakoga tko čini najbolje što može za Boga i svoje bližnje.” Opet, i to nije jedini put, ima još mjesta na kojima nam je rečeno da se moramo boriti s urođenim grijehom “od križa do vijenca”. A sada dolazi pitanje: Kada primamo vijenac, prije ili poslije isteka vremena milosti – po isteku vremena milosti? Vijenac dobivamo “Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju” (1 Kor 15,52), a vrijeme milosti je isteklo prije vremena nevolje za Jakova (Velika borba, str. 531). {GC 616.1} Jasno je da od isteka vremena milosti do preobraženja, prema Duhu proroštva, mi se još uvijek “… borimo s urođenim grijehom.” Ovo nisam izmislio. Jednostavno zajedno s vama razmišljam. Pratite me? Mi se borimo s urođenim grijehom do vijenca. Taj vijenac je vijenac besmrtnosti. Dobivamo ga “odjednom, u tren oka, na posljednju trublju” kad Isus dođe. Prema tome jasno je da postoji razdoblje od isteka vremena milosti do preobraženja u kojem se još uvijek borimo s urođenim grijehom. Počela je kod križa, a nastavlja se tijekom vremena od isteka vremena milosti, do preobraženja i stalno traje ta borba s urođenim grijehom. Znači li to da ćemo nastaviti griješiti dok ne budemo preobraženi? Znači li? Dragi prijatelji, znajte dobro. Zahvaljujući ljubavi prema Kristu i snazi Svetoga Duha vi i ja moramo postati dobro uvježbani borci, moramo starog čovjeka uhvatiti smrtonosnim zahvatom, prikovati ga za pod, tako da bismo radije umrli nego prestupili Božji Zakon. (Amen.) Pratite me? Upravo to znači biti zapečaćen; a zapečaćeni moramo biti prije isteka vremena milosti. Moram to ponoviti. Moramo doći u stanje u kojemu smo, zahvaljujući ljubavi prema Kristu i snazi Svetoga Duha postali tako dobro uvježbani borci, da smo starog čovjeka uhvatili smrtonosnim zahvatom, prikovali ga za pod, tako da bismo radije – što? … umrli nego prestupili Božji Zakon. To znači biti pobjednik. (Otk. 1. i 2. pogl.) Ali sad razmislite sa mnom. Čak i kad smo, zahvaljujući Božjoj milosti, to doživjeli, jesmo li u tom trenutku postali bezgrešni? Ne. Zašto? Jer još uvijek imamo “urođeni grijeh”. On više ne vlada, ali ostaje. On nas više ne drži, ali mi ga imamo. Pratite me? Prema Duhu proroštva, nakon isteka vremena milosti pa sve do preobraženja, mi i dalje imamo urođeni grijeh. Da, ovdje se javlja pitanje: kako je on pokriven, nakon što Krist prestane svojim posredovanjem? Kako se s njim izlazi na kraju kad Krist više ne posreduje kao naš Veliki svećenik? A On to prestaje istekom vremena milosti. Vidite li ovdje problem? Mnogi su svjesni ovog problema pa su stvorili različite teorije – to je još ljubazan način opisa – možda bi bilo bolje nazvati ih krivovjerjem, ljudskim načinima rješavanja ovog problema. U povijesti naše Crkve smislili smo različite teorije. Jedna od najranijih, za života Ellen White, nazvana je “pokret svetog tijela”. Kako je nazvana? “Pokret svetog tijela.” Prema njemu mi ne samo možemo, već moramo, ako želimo ostati i vidjeti Krista kad dođe, proći kroz ono što su nazvali “podzemnom željeznicom za nebo”, a to je grob. Da bismo mogli opstati i biti preobraženi a da ne okusimo smrti, moramo dostići stanje svetosti, biti tako potpuno slobodni od grijeha da imamo sveto tijelo. Ellen White je govorila o tome (2SM, str. 32.1). Dragi prijatelji, zašto postoje takva nastojanja da se objasni kako možemo, sami po sebi, biti dovoljno pravedni da opstanemo bez Posrednika nakon isteka vremena milosti? Reći ću vam zašto. Dobro se sjećam, bilo je to na biblijskoj nastavi u akademiji. On se trudio najbolje što je mogao. Bio je moj biblijski učitelj i učio me ono što su vjerojatno njega učili. Tog je dana ustao i rekao: “Danas ću vam objasniti kako se opravdavamo i posvećujemo. Objasnit ću vam razliku između uračunane i dane pravednosti.” Neki od vas koji ovdje sjedite vjerojatno ćete zastupati biblijsko predavanje koje sam čuo kao student u akademiji; vjerojatno ste i vi čuli isto predavanje. Onda je krenuo prema ploči. Još uvijek vidim kako je to uradio kad je nacrtao pravokutnik, a ova crta ovdje predstavljala je obraćenje; neku vrst protoka vremena. Tu dolje nacrtao je čovječuljka i rekao: “To smo mi” i onda je tu dolje nacrtao križ. Ovdje gore stavio je još jednu crtu i rekao da je to Kristov drugi dolazak. Onda se malo vratio i povukao još jednu crtu. Rekao je: “Ovo je kraj vremena milosti.” A onda je nastavio ovako: “Kad dođemo Kristu i doživimo obraćenje, Bog nam uračunava Kristovu pravednost i ona nas pokriva. Mi smo grešni, ali kad vjerom prihvatimo Kristovu pravednost, ona se nama uračunava i tako zadovoljava mjerilo za nas …” A ona crta na vrhu bila je mjerilo koje smo morali dostići da bismo bili opravdani. Jasno? A onda se vratio kredom u ovaj ugao i rekao: “Dakle, mi počinjemo posvećen život” i počeo crtati neku vrst neprave crte, to nisu bile stepenice već nešto gore-dolje, ali sa tendencijom prema gore, da bi rekao: “Mi ne dobivamo samo uračunanu pravednost, već i danu pravednost” i dodao: “Što više napredujemo u svom kršćanskom životu, što više postajemo sličniji Kristu, to imamo sve više dane pravednosti.” A onda je rekao: “Nama će biti potrebno sve manje i manje uračunane pravednosti da dostignemo mjerilo.” Usput rečeno, ovo je smrtonosno krivovjerje, ali vam ga moram objasniti. “Što više i više dane pravednosti to više bivamo posvećeni, pa nam je sve manje i manje uračunane pravednosti potrebno da bismo bili opravdani.” Zatim je dodao: “Vrlo važno je da shvatimo – kad prestane vrijeme milosti Isus više neće biti naš Posrednik; stoga moramo u sebi imati dovoljno pravednosti da pred Bogom možemo opstati bez Posrednika. Zato ova crta treba dostići ovu točku da imamo svu uračunanu pravdu i da nam nije potrebno više dane pravde jer ove dane pravde više neće biti da bismo je dobili kad Krist prestane posredovati za nas.” Vjerojatno ovdje ima vas koje su tako učili i bilo da ste to prihvatili svjesno ili podsvjesno, znajte da to nije ništa drugo do grozno krivovjerje. Što? To je grozno krivovjerje iz više razloga. Koji su to razlozi? Prije svega, možete li ovdje povući crtu koja označava mjerilo koje trebamo dostići da bismo bili opravdani? Kakvo je ovo mjerilo? Ono je beskonačno, a možete li mjeriti beskonačnost? Ne. Od nas se traži Božja pravednost. Prema tome, od samog početka tu je greška. Ovdje biste trebali dodati strelicu koja pokazuje prema gore. Jedina pravednost koja će zadovoljiti mjerilo čija je? Pravednost Isusa Krista, koju nam besplatno uračunava. Pogledajmo sada drugu zabludu. Posvećenje nema nikakve veze sa stjecanjem opravdanja. Ponovit ću to. Posvećenje nema nikakve veze sa stjecanjem opravdanja. Hebrejima 10,14: “Doista, on je jednim prinosom usavršio zauvijek one koji bivaju posvećeni.” (Šarić.) Što nam je osiguralo opravdanje? Jedan prinos. Koliko smo dugo usavršeni ovim jednim prinosom? Kako dugo? Zauvijek. Međutim, premda posvećenje nema nikakve veze sa stjecanjem opravdanja, ono ima i te kako puno s očuvanjem opravdanja. Razumijete li što ovdje govorim? (Da.) Naša Duhom osnažena, ljubavlju motivirana poslušnost ne osigurava opravdanje, ali je potrebna da ga očuva. Zašto? Zato što je “vjera bez djela mrtva” (Jak 2,26). Mi smo opravdani isključivo vjerom u Kristovu pravednost, ali vjera u Njegovu pravednost će se uvijek očitovati u posvećenom životu ljubavlju motivirane poslušnosti. Amen? Recimo to ovako: Mi smo opravdani vjerom, a ne djelima: ali vjera koja opravdava uvijek radi. Amen? Ako nema djela, nema ni vjere, a ako nema vjere, nema ni pravednosti po vjeri. Ovim posvećenim životom ne stječemo opravdanje. Ne radi se o uračunanoj plus danoj pravednosti, jer posvećeni život nije naš da bismo se njime opravdali i stekli pravo na nebo. On je tu da nas posveti i osposobi za nebo. Radi se o potpuno drukčijoj svrsi. Sjećate se tog proučavanja? Mi ne možemo steći vječni život posvećenim životom. Posvećeni život je tu da u njemu uživamo kad ga dobijemo kao besplatni dar koji nam je zaradio Isus Krist. Pratite me? Razumijete li što vam govorim? Dodati posvećenje opravdanju potpuno je nestvarno i pogrešno. Ono je sasvim drugi program. Ono nije dio onoga što nas opravdava, daje pravo na nebo, ono je dio onoga što nas posvećuje i osposobljava za nebo. A to je nešto drugo. Pratite me? Osim toga, čak i uračunana pravednost, koja je bitna, prihvatljiva je samo u okviru dane pravednosti. Sjetite se, kad smo poslušni Bogu i kad mu upućujemo svoje molitve i hvale, pa one prolaze kroz izopačen ljudski protočnik, one su toliko prljave, da ukoliko nisu očišćene krvlju, nikad ne mogu imati vrijednosti kod Boga. Sjećate se tog citata? Našem bogoštovlju mora biti pridodana Kristova pravednost. Prema tome i uračunana pravednost prihvatljiva je samo ako joj je dana Kristova pravednost zajedno s Njegovom krvi za očišćenje. Zbog toga posvećenje ne može biti ni djelić onoga čime dobivamo opravdanje. Pratite me? Ali najgore u tom groznom krivovjerju jest da dovodi do dvije stvari: do očaja ili samoobmane. Što mislite? Dragi prijatelji, kako napredujemo u svom kršćanskom životu, i sve više i više upoznajemo beskonačno savršenu pravednost Kristova karaktera, mi vidimo sebe sve nesavršenijima, nedostatnima pa ako mislimo da u sebi trebamo imati pravednost koja će nam omogućiti da budemo pravedni pred Bogom, a što bliže dolazimo Kristu, to vidimo sebe sve grešnijim, manjkavim, nesavršenim, što ćemo učiniti? Ili ćemo početi očajavati – a to je kod mnogih prisutno – u stvari znam neke koji su počinili samoubojstvo. Održavao sam ovaj seminar nedaleko odavde, nedavno, i poslije jednog takvog proučavanja jedna draga sjedokosa svetica pristupila mi je sa suzama koje su joj klizile niz obraze i rekla: “O, kako bih voljela da je moj muž čuo ovo proučavanje.” Stavio sam joj ruku na rame i rekao: “Sestro, što želiš reći?” Ona je nastavila: “On je bio tako savjestan. Silno je želio imati pravednost kojom bi u svom životu bio pravedan u Božjim očima. Vjerovao je da je mora imati prije završetka vremena milosti. Jako se trudio … Jednog sam dana došla u garažu i našla ga kako visi s krovnih greda.” Ovo je grozno krivovjerje, braćo i sestre. Za one koji su savjesni i pošteni, koji gledajući sebe, vide li pravednost koja će ih osposobiti da stanu pravedni pred Božjim licem? Ne vide. Pa što se događa? Oni očajavaju. Naravno, ne vrše svi samoubojstvo, ali mnogi kažu: “Odlazim! Nikad je neću postići. Ne vrijedi se truditi.” Druga mogućnost je sebe obmanjivati pa početi razmišljati: “Sve je u redu, sve što činiš dobro je. U stvari bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba.” (Otk 3,17) Ali dragi prijatelji, shvatite da ne moramo prihvatiti nijednu ovu mogućnost; Evanđelje nam omogućuje da budemo savršeno iskreni što se tiče naših nedostataka, a da istovremeno održavamo nadu jer smo pravedni u Božjim očima, ali ne na osnovi onoga što jesmo u sebi već onoga što jesmo u Kistu. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Dok god idemo k cilju i iz ljubavi prema Kristu nastojimo ići u svjetlosti koju imamo, koliko god smo za to sposobni, i ako ne njegujemo neki nama znani grijeh, Kristova pravednost nas pokriva. Bog ne vidi naše nesavršenosti, već Kristov beskonačno savršen karakter. Amen? (Amen.) To nas ohrabruje da nastavimo prema cilju, ali da istovremeno budemo iskreni što se tiče naše nedostatnosti. Je li vam to izgleda logično? Razumijete li što vam pokušavam objasniti? Molim se da to bude jasno. Shvatimo da u ovoj borbi protiv urođenog grijeha, iz ljubavi prema Kristu možemo naučiti da se borimo i stalno pobjeđujemo. Mi možemo i moramo doći u stanje kad bismo radije umrli nego svjesno prestupili Božji Zakon (5T, str. 53.2). Kad Bog ima narod koji je tako utvrđen u istini da će radije umrijeti nego svjesno prestupiti Božji Zakon, On može prestati sa svojom službom Velikog svećenika. Zašto je još uvijek tamo? Zato što Njegov narod, zbog nedostatka budnosti i molitve bude iznenađen pa se spotakne i padne pa učini grijeh. Ali hvala Bogu, ako sagriješimo, imamo zagovornika kod Oca (1 Iv 2,1) pa taj grijeh možemo donijeti Kristu i dokle god je On naš Veliki svećenik, On nam može oprostiti. On uzima taj grijeh u Svetište – ne mogu sada dalje objašnjavati što se tamo događa, ali vi znate postupak s kojim ga se rješava pa na kraju bude stavljen na glavu jarca (Lev 16). No to nije predmet ovog proučavanja. Dragi prijatelji, mi moramo doći u stanje kad bismo radije umrli nego griješili i svjesno prestupili Božji Zakon, iz ljubavi prema Kristu, u svakom području, čak i u našim mislima, jer dolazi vrijeme kad Krist mora prestati sa službom Velikog svećenika, a tada neće biti ovdje da mu priznamo voljno učinjen grijeh. Dakle, moramo doći u stanje kad bismo radije umrli nego svjesno griješili. Amen? Međutim, postavljamo pitanje: kad Isus završi svoju prvosvećeničku službu, da li On povlači odjeću pravednosti? Ne. Kao što vidite, prema ovom groznom krivovjerju odjeću pravednosti dobivate na posudbu kad se obratite i vi je imate tako dugo dok je nemate dovoljno u sebi pa vam više nije potrebna. A kad dođe kraj vremenu milosti, nju Bog povlači pa ako je sami nemate dovoljno, nađete se u velikoj nevolji. Dragi prijatelji, to je strašno krivovjerje. Kristova pravednost nije posuđena već zauvijek dana. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Ona ostaje, ali tko je jedini ima pravo zadržati? “Doista, on je jednim prinosom usavršio zauvijek …” (Heb 10,14 .) Kako dugo možemo zadržati odjeću pravednosti? “Zauvijek.” “Doista, on je jednim prinosom usavršio zauvijek one koji bivaju posvećeni.” (Šarić.) Možete je zadržati tako dugo dokle god se posvećujete. Amen? Vratimo se na povezanost oba čina: na uračunanu i danu pravednost, na opravdanje i posvećenje. Sjećate se kad smo razmatrali Kristovo ime. On je Jahve, Pravda naša (Jer 23,6) i On će ostati naša pravednost dokle god ostanemo pokoreni Njegovoj vlasti. Pratite me? Dokle god ostanemo pokoreni Njegovoj vlasti možemo biti pokriveni Njegovom pravednošću. Ali ako odlučimo da odbacimo Njegovu vlast onda smo prokockali Njegovu pravednost. Kao što znate, pravednost ne pokriva nijedan omiljeni grijeh (7BC, str. 931.1). Nijedan omiljeni grijeh. Ali hvala Bogu što pokriva sve naše neizbježne nedostatke {3SM 196.1} i pokriva urođeni grijeh. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Ona ne pokriva svjesno gajeni grijeh (Isusove usporedbe, str. 215.) {COL 316.2} ali hvala Bogu, pokriva sve neizbježne nedostatke, od kojih je jedan urođeni grijeh. Možemo li vi i ja išta učiniti oko urođenog grijeha? Možemo li? Je li to nedostatak koji možemo ispraviti? Ne, nije, ali hvala Bogu dok ga pobjeđujemo Kristovom silom – a možemo ga nadvladati Kristovom silom – ali ga se ne možemo osloboditi. Mi ga možemo spriječiti da vlada, ali ga ne možemo ukloniti. Pratite me? Prema tome njegova prisutnost je neizbježan nedostatak. Ali hvala Bogu što postoji mogućnost za pokrivanje njegove prisutnosti dokle god ga Božjom milošću pobjeđujemo. Upravo to kaže Pavao u Rimljanima 8,1: “Nikakva, dakle, sad nema osuđenja onima koji su u Kristu Isusu i ne hode po tijelu nego po Duhu.” (DK) Kad odlučimo nadvladati tjelesne požude i odbijemo da ih ostvarimo, onda nema osude za njihovo postojanje. Je li vam to logično? Zato što su pokrivene krvlju i pravednošću Isusa Krista. Kako se sve to uklapa? Stanje koje moramo dostići Božjom milošću i s ljubavlju prema Kristu krajem vremena milosti nije stanje bezgrešnosti. To je stanje ljubavlju motivirane odanosti Bogu koja će nas dovesti u stanje kad bismo radije umrli nego svjesno griješili. Pratite me? Mi bismo radije umrli nego svjesno griješili. Postoji li kakav način da vidimo jesmo li ili nismo dostigli to stanje? Postoji! Vezano je uz četvrtu zapovijed. Bit će proglašena smrtna kazna za one koji poštuju četvrtu zapovijed (LDE, str. 258.3). To je jasno – i potpuno biblijski, dragi prijatelji. Nemamo vremena da se više time bavimo. Jasno je, da bismo se pripremili za kraj vremena milosti i prestanak Kristove službe Velikog svećenika, moramo doći u stanje da bismo iz ljubavi prema Kristu radije umrli nego svjesno prekršili Božji Zakon. Ali to nije isto kao biti bezgrešan, jer i dalje imamo urođen grijeh. Ovo moramo jasno potvrditi. Na Radnome listu, str. 47 citat iz Moj život danas, str 56. Požurimo! “Ako se budete borili protiv sebične ljudske naravi, stalno ćete napredovati u nastojanju da pobijedite naslijeđene i stečene sklonosti k zlu.” Zapazimo, ako se borimo “protiv sebične ljudske naravi”, što moramo pobijediti? “… naslijeđene i stečene sklonosti k zlu.” Kako dugo ćemo se morati boriti protiv naslijeđenih i stečenih sklonosti k zlu? Counsels to Teachers, str. 20: “Tu su naslijeđene i stečene sklonosti k zlu koje se moraju svladati. Prohtjevi i strasti moraju se dovesti pod nadzor Svetoga Duha. S ovu stranu vječnosti nema kraja borbi i sukobima.” Pratite me? Nema kraja borbi protiv naslijeđenih i stečenih sklonosti k zlu s ovu stranu vječnosti. Kad počinje vječnost? Kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno u besmrtnost (1 Kor 15,53), odjednom, u tren oka; dotad traje borba protiv naslijeđenih i stečenih sklonosti. Nastavljamo čitati: “Međutim, iako su pred nama stalne bitke koje moramo voditi, pred nama su i dragocjene pobjede koje ćemo stjecati. Pobjeda nad samim sobom i nad grijehom dragocjenija je nego što um može shvatiti.” Razlog tomu je, dragi prijatelji, što nemamo sveto tijelo dok ne budemo preobraženi. Zato nema kraja toj borbi. Još uvijek imamo ovo tijelo, pokvareno, nesveto, sklono prema zlu, ovaj moralni poremećaj nazvan izopačenost zbog toga što smo zaraženi sebičnošću. Selected Messages, sv. 2, str. 32: “Učenje o onome što je nazvano ‘sveto tijelo’ je zabluda. Svi mogu sada steći sveto srce, ali nije ispravo tvrditi da se u ovom životu može imati sveto tijelo.” Postoji li razlika? Svakako! Nastavljamo čitati: “Apostol Pavao izjavljuje: Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu.’ (Rim 7,18.) Onima koji su se tako jako trudili da vjerom steknu takozvano sveto tijelo, rekla bih: ‘Ne možete ga steći. Nitko od vas nema sada sveto tijelo. Nijedno biće na zemlji nema sveto tijelo. To nije moguće imati.’ … Kad ljudska bića budu dobila sveto tijelo, ona neće ostati na Zemlji već će biti uzeta na Nebo. Premda se grijeh prašta u ovom životu, njegove posljedice sada nisu potpuno uklonjene. Tek će Krist pri svojem dolasku ‘preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu’.” Pratite me? Nema svetog tijela sve do preobraženja, kad će preobraziti ovo bijedno tijelo “i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu” (Fil 3,21). Zapazite sljedeću izjavu. Signs of the Times, 23. ožujka 1888: “Ne možemo reći: ‘Bezgrešan sam’ dok se ovo naše bijedno tijelo ne preobrazi i suobliči Njegovom slavnom tijelu.” To je dosta jasno, zar ne? Zapazite da se ovdje ne radi o skromnosti, poniznosti. “Mi znamo da smo bezgrešni, ali to nećemo nikad reći jer bi bilo neprimjereno.” Kad bi se radilo o poniznosti i skromnosti, ona bi rekla: “Nećemo reći: ja sam bezgrešan”, već kaže “Ne možemo reći.” Dragi prijatelji, zapazite: “Ne možemo reći: ‘Bezgrešan sam’ dok se ovo naše bijedno tijelo ne preobrazi i suobliči Njegovom slavnom tijelu.” Zašto? Premda Božjom milošću možemo doći u stanje kad bismo radije umrli nego svjesno sagriješili, mi još uvijek imamo urođeni grijeh. Još uvijek me pratite? Zapazimo sada Djela apostolska, str. 353: “Nitko od apostola i proroka nikad nije tvrdio da je bez grijeha. Ljudi koji su živjeli u najvećoj Božjoj blizini, ljudi koji bi prije žrtvovali život nego svjesno učinili zlo …” Zastanimo ovdje. Do takvog stanja moramo doći, i to znači biti zapečaćen. Pratite me? … tako utvrđeni u istini da bismo radije umrli nego svjesno prestupili Božji Zakon. Vratimo se citatu: “Nitko od apostola i proroka nikad nije tvrdio da je bez grijeha. Ljudi koji su živjeli u najvećoj Božjoj blizini, ljudi koji bi prije žrtvovali život nego svjesno učinili zlo, ljudi koje je Bog počastio svojim svjetlom i snagom, priznali su grješnost svoje naravi.” O čemu je riječ? “… priznali su grješnost svoje naravi.” Oni bi prije umrli nego sagriješili, ali su priznali grješnost svoje naravi. Nastavljamo s čitanjem: “Nisu se uzdali u tijelo, nisu se pozivali na svoju pravednost, već su se u potpunosti pouzdali u Kristovu pravednost.” Amen? “Tako će biti sa svima koji promatraju Krista. Što budemo bliže prilazili Isusu i jasnije zamjećivali čistoću Njegova karaktera, to ćemo jasnije vidjeti strahovitu grješnost grijeha i manje osjećati da se imamo čime ponositi. Naša će duša stalno težiti za Bogom i ozbiljno, skrušeno priznavati grijeh i poniziti srce pred Njim. Sa svakim novim korakom našega kršćanskog života produbljivat će se naše pokajanje.” Kakve duboke misli! “Znat ćemo da je naša dovoljnost samo u Kristu i zato ćemo s apostolom priznati:” Što? “‘Ja, naime, znam da nikakvo dobro ne stanuje u meni, to jest u mom tijelu.’ (Rim 7,18.) ‘A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!’ (Gal 6,14.)” Dragi prijatelji, koliko nas treba ovo priznati? Svi mi. Nikakvo dobro nije u mome tijelu i sam ovisim isključivo o Kristovoj pravednosti. Što je činio Daniel? Bio je prorok, pobožan prorok, čovjek čiji je život prema Pismu bio besprijekoran. Što je on priznao? Kad je samo nazreo, u viđenju, svjetlost Božje slave, što je priznao? Daniel 10,8: “Ostadoh sam gledajući to veliko viđenje; onemoćah, lice mi problijedje, iznakazi se, snaga me ostavi.” O čemu on ovdje govori? Poslušajmo! Reflecting Christ, str. 90: “‘Jedini ja, Daniel, gledah ovo viđenje … onemoćah, lice mi problijedje, iznakazi se, snaga me ostavi.’ … Svi koji su istinski posvećeni doživjet će nešto slično. Što budu jasnije vidjeli Kristovu veličinu, slavu i savršenstvo, to će jasnije vidjeti svoju slabost i nesavršenstvo. Neće ni pokušavati isticati svoj savršen karakter; ono što im je kod njih izgledalo ispravno i pristalo, kad se usporedi s Kristovom neporočnošću i slavom, izgledat će im nedostojno i izopačeno.” Čujete li i shvaćate li što sam mislio kad sam rekao: “Sva moja privlačnost u meni pretvorena je u izopačenost”? Nastavljam čitati: “Kad se ljudi odvoje od Boga, kad imaju nejasna pojmove o Kristu, onda kažu: ‘Ja sam bezgrešan; ja sam svet.'” A ja bih mogao dodati: “Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!” (Otk 3,17.) Kao što vidite, dragi prijatelji, što bliže dolazimo k Isusu, to vidimo da smo grešniji. Što to govori o onima koji misle “bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba”? Što to govori o njima? Da su daleko od Isusa Krista. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Neka nam Bog pomogne, brate i sestro! Signs of the Times, 23. ožujka 1888: “Kad jasnije vidimo Kristovu bezgrešnu i savršenu čistoću …” Kakvu čistoću? “… savršenu čistoću, osjećat ćemo se kao Daniel koji je rekao gledajući Gospodnju slavu: Lice mi problijedje, iznakazi se’ (Dan 10,8). Ne možemo reći: ‘Ja sam bez grijeha’ dok se ovo naše bijedno tijelo ne preobrazi i suobliči Njegovom slavnom tijelu. Ali ako stalno nastojimo slijediti Isusa, mi imamo blaženu nadu da ćemo stati pred Božje prijestolje bez ljage i nabora ili čega takva u Kristu, obučeni u Njegovu pravednost i savršenstvo.” Dragi prijatelji, kad stanemo pred Boga, u što smo obučeni? U Kristovu pravednost. Upravo to nam daje beskonačnu vrijednost za vječnost. Kristova pravednost nas uzdiže u sferu moralne vrijednosti pred Bogom, a ona nam ostaje zauvijek (ST, 7. kolovoza 1879). Amen? “Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene.” (Heb 10,14.) Ova odjeća nije posuđena, već zauvijek dana. Ako smo se potpuno i neopozivo odlučili za posvećeni život i pokorili se Kristovoj vlasti, imat ćemo ovu odjeću za čitavu vječnost, za beskrajne vjekove vječnosti. Došli smo do trenutka kad želim sve povezati; vrijeme nam je isteklo. Dakle, što ćemo učiniti? Sutra uvečer ćemo nastaviti. Dragi prijatelji, jako je važno da ponovno dođete. Želim s vama razmotriti posljednje što Isus čini kao naš Veliki svećenik. Zapisano je u Otkrivenju 22,11. Što On kaže? On objavljuje neopozivu presudu za svako ljudsko biće na zemlji, ovom značajnom izjavom: “Nepravednik neka samo i dalje čini nepravdu! Okaljan neka se i dalje kalja!” Bože sačuvaj da ovakva presuda bude izrečena za bilo koga ovdje. Bože sačuvaj! Neka bi Bog dao da sljedeća presuda bude izrečena u vašem slučaju. “Pravednik neka i dalje živi pravedno! Svet neka se i dalje posvećuje!” Golemo značenje ove presude nismo zapazili, dragi prijatelji. Moramo je pomnije razmotriti i razumjeti što se događa. Zato je važno da dođete sutra uvečer. Hoćete li doći? Ustanimo za završnu molitvu. Nebeski Oče, hvala Ti od srca što si nam pomogao da prođemo kroz ovo teološko minsko polje da ne padnemo ni u lijevi ni u desni jarak, jarak legalizma i jarak jeftine milosti. Molimo Te, Oče, pomozi nam da shvatimo kako iz ljubavi prema Kristu moramo doći u stanje u kojem bismo radije umrli nego svjesno prestupili Tvoj Zakon i da prije kraja vremena milosti moramo postati tako spretni borci da starog čovjeka stvarno prikujemo na pod i ne dopustimo mu da provodi svoju volju. Gospodine, pomozi nam da shvatimo, ako smo u tome uspjeli ipak znamo da nismo bezgrešni. Ne možemo reći “Ja sam bezgrešan” do preobraženja, kad će se ovo bijedno tijelo preobraziti i suobličiti Tvome slavnome tijelu. Zato se sve do vijenca moramo boriti. Pomozi nam da razumijemo da je preostali grijeh pokriven čak i nakon završetka vremena milosti. Okupi nas sutra uvečer da bismo to mogli shvatiti. Ovo molim u Isusovo ime. Amen. Neka vas Bog blagoslovi, prijatelji. Hvala vam što ste me ljubazno saslušali.

Ako želite, možete pratiti prijepis dok gledate video predavanja. Ako ste prekinuli čitanje i ne možete naći dio teksta u prijepisu, kombinacijom tipki CTRL-F (JABUKA-F) unesite riječi koje ste upravo čuli. Pretraga teksta će vas postaviti tamo gdje ste stali. Ukoliko vam se sviđaju ova predavanja i želite nam pomoći da napravimo pdf file koji bi bio dostupan za download, molimo kontaktirajte nas za upute kako to napraviti. Hvala vam unaprijed! Neka vas Bog obilno blagoslovi.

0

Your Cart