Izgradnja karaktera je najvažnije djelo ikada povjereno ljudima. U slijedećih sat vremena istražit ćemo našu prednost i odgovornost da razvijemo karakter nalik na Krista. Sjedinimo se u ostvarenju duhovne obnove do koje će nas pastor Stephen Wallace voditi “Iz slave u slavu”.

Dobrodošli, prijatelji moji. Nalazimo se usred veoma važnog biblijskog teksta. Nastojimo shvatiti kako se boriti i pobijediti u dobroj borbi vjere (1 Tim 6,12) protiv suprotstavljanja zla; ono se sastoji od začetnika zla, Sotone, ali je prvenstveno borba protiv urođenog zla u tjelesnom srcu, samoga sebe, sa svim urođenim i stečenim naklonostima. Kako se boriti u dobroj borbi vjere zahtijeva da razumijemo što je vjera. Ne možete voditi dobru borbu vjere, ako ne znate što je vjera. Zato smo se bavili definicijom vjere i shvatili da se vjera ne može razdvojiti od Božje Riječi. Vjera dolazi od slušanja Božje riječi (Rim 10,17 – Šarić) u kojoj je životodavna sila, stvaralačka sila Božja. Tako je nastao čitav svemir. “Jer on reče – i sve postade, naredi – i sve se stvori.” (Ps 33,9.) Božja Riječ nije obična riječ i mi moramo slušati što ona kaže i vjerovati da Bog ima moć ostvariti ono što objavljuje. I treće, dozvoliti mu da to ostvari u našem životu; tome slijedi četvrto: postupiti prema toj riječi, znajući da ćemo primiti Njegovu silu da provedemo Njegovu volju, ako surađujemo s Njim. Držeći ovo na umu, a ilustrirali smo to Abrahamovim primjerom, mi prihvaćamo izričitu zapovijed našeg Kneza Emanuela vezanu uz ovu duhovnu borbu: “Neka dakle ne kraljuje grijeh u vašem smrtnom tijelu.” (Rim 6,12.) Primijetili smo kako ova zapovijed počinje riječima “neka dakle”, koje ukazuju na zaključak; pa smo se pitali, ako vjerom ne dopustimo grijehu da vlada u našem smrtnom tijelu, kamo ćemo ići da čujemo Božju Riječ, vjerovati da On ima moć da ostvari ono što kaže i dozvoliti mu da u našem životu ostvari što je rekao. Kamo da idemo kako bi se to sve ostvarilo? Naći ćemo što je rečeno prije fraze “neka dakle”. Tako smo došli u Rimljanima 6,1; obradili smo ove retke i došli do izazovnog teksta, a to je šesti redak: “Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu.” Uostalom, Šarićev prijevod ovdje kaže: “Da se uništi grješno tijelo.” Ima li tko od vas ovaj prijevod: “uništi”? Pazite! Oba izraza: “onemoća” i “uništi” pokazuju da je “stari čovjek” prošlost, da ga nema, nestao je, da se više ne moramo brinuti. Je li to Pavao ovdje kaže? To je pitanje s kojim se sada moramo pozabaviti. Ali ne zaboravimo: duhovne stvari se mogu samo duhovno prosuđivati (1 Kor 2,13.14). Zato se molite za mene, a ja ću za vas; molimo da nas Sveti Duh vodi u ovom važnom proučavanju. Nebeski Oče! Važno je da pravilno dijelimo Riječ Istine. Molimo Te, Gospodine, da nam oprostiš našu sklonost da budemo samodovoljni dok proučavamo Tvoju Riječ. Nama je doista potrebna Tvoja pomoć. Ne možemo steći razumijevanje istine koja mijenja život ako nas u ovom proučavanju ne vodi i usmjerava Duh Istine; mi nismo u stanju sami dobro razumjeti istinu. Molim Te, Oče, svojim Duhom upravljaj mojim mislima i riječima. Želim govoriti istinu i ništa drugo. Istim Duhom koji će me osposobiti da navijestim istinu, osposobi svakoga ovdje da je shvati razumom, da je prihvati osjećajima i pokori joj se voljom, da bismo u svojem životu doživjeli njenu oslobađajuću moć. Molim Te, Oče, usliši ovu molitvu jer molim u Isusovo ime. Amen. “Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo …” Da li to znači da je krštenjem naš “stari čovjek” uništen? Da je uništen bi li Pavao nastojao da nas pouči šest redaka kasnije: “Neka dakle ne kraljuje grijeh u vašem smrtnom tijelu”? (Rim 6,12.) To ne bi imalo smisla. Kad bi krštenjem nestao, mi uopće ne bismo trebali paziti da ne zavlada. Prema tome, što znači ovaj tekst? Što je njegovo pravo značenje? U drugim prijevodima Biblije nalazimo druge riječi; u Šarićevom prijevodu fraza glasi “da se uništi grješno tijelo”. Gotovo svi hrvatski prijevodi koriste riječ “uništi”. Dragi prijatelji, ozbiljno preporučujem da razumijemo grčku riječ. Drugi prijevodi, ne sjećam se više koji, prevode ovu jedinstvenu grčku riječ – čini mi se da je u Novom zavjetu upotrijebljena samo jednom i to ovdje. Neki prijevodi prevode “učini bespomoćnim”, “nefunkcionirajućim” ili “bespomoćnim”. Drugim riječima, stari čovjek je učinjen impotentnim. Čujem li neki “amen”? Zato više ne može vladati nama; uzeta mu je vladajuća moć, ali on i dalje postoji. Pratite me? Uzeta mu je vladajuća moć, ali on i dalje postoji. Kad će se njegovo postojanje, ovo protivljenje zvano tijelom, biti uklonjeno? Kad će biti uklonjeno? “Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju” (1 Kor 15,52), kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost. (1 Kor 15,54.) Kad će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu. (Fil 3,21.) Tek tada će biti uklonjena njegova prisutnost, ali mu je moć vladanja oduzeta pri krštenju. Ako želite zadržati prijevod riječi “onemoća”, kako se nalazi u Jeruzalemskoj Bibliji, ili želite zadržati riječ ”uništi”, kako je u većini naših prijevoda, primijenite je na preostajuću snagu, a ne na preostajuću prisutnost grijeha. Pratite me? Vladajuća moć je uklonjena i uništena krštenjem. Preostala prisutnost će biti uklonjena i uništena tek prigodom preobraženja. Pratite me? Kako vidite, prijatelji, u stvari postoje tri dimenzije problema grijeha. Zapišite si to na rub lista uz ovaj tekst; može vam kasnije koristiti. Postoji kazna koju zahtijeva grijeh, vladajuća sila grijeha, i treće, preostala prisutnost grijeha. Dobro bi bilo ovo zapamtiti. Zahtijevana kazna, vladajuća sila, preostala prisutnost. Postoje i tri dimenzije za rješenje grijeha. Koje su? Rješenje grijeha za nužnu kaznu zove se opravdanje. Rješenje grijeha za vladajuću moć zove se posvećenje. Rješenje grijeha za preostalu prisutnost zove se preobraženje. Pratite me? Bog rješava problem vladajuće sile tijekom posvećenog života, koji simbolično počinje krštenjem. U stvari počinje prije toga jer mi ne umiremo grijehu u vodi. Mi u vodi, nadam se, samo simboliziramo ono što se, nadam se, dogodilo u umu. Uostalom Gospodnja sluškinja nam kaže kako su mnogi kršteni živi ukopani (SDA BC, sv. 6, str. 1075.) {6BC 1075.7} Što su? Živi ukopani. Drugim riječima, stari čovjek je duboko udahnuo, otišao pod vodu i rekao: “Pritaji se, on će prijeći preko toga; ona će prijeći preko toga, samo ostani na miru.” Tako je bilo, ona ili on su poslije krštenja doživjeli da se grijeh vratio na prijestolje, opet tražeći svoje sebične putove. To se često događa. No budimo svjesni da je prikladno koristiti izraz “onemoća” ili “uništen”, ako ga primijenite na vladajuću moć, ali nemojte ga primijeniti na preostajuću prisutnost, jer će se riješiti tek prigodom preobraženja. Ovdje se postavlja pitanje: Na osnovi čega ili kako je vladajuća moć urođenog zla tjelesnog srca uništena ili uklonjena krštenjem? Na osnovi čega? Na osnovi, dragi prijatelji, što imamo prednost da ga smatramo mrtvim. Amen? Što ga smatramo kakvim? Mrtvim. Poslušajte, nastavljamo čitati. Rimljanima 6,7: “Jer onaj koji je umro, oslobođen je grijeha.” (Šarić.) Zanimljivo. Ako ste umrli, što ste? Oslobođeni od grijeha. Kao što vidite, mrtav čovjek ne može vama vladati. “Mrtvi ne znaju ništa.” (Prop 9,5.) Amen? Mrtav čovjek vas ne može nadzirati. “Jer onaj koji je umro, oslobođen je grijeha. A ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti s njim, znajući da Krist, uskrsnuvši od mrtvih, više ne umire, smrt više ne vlada njime. Jer što umre, grijehu umre jedanput.” Tko se u to ubraja? Svako ljudsko biće na Zemlji. “Jer što umre, grijehu umre jedanput, a što živi, Bogu živi.” (Šarić.) Jedanaesti redak: “Tako i vi smatrajte za sebe da ste mrtvi grijehu, a živi Bogu …” – gdje? “… u Kristu Isusu.” (Šarić.) Dakle, mi se trebamo smatrati mrtvima. Zašto kaže: “Smatrajte za sebe da ste mrtvi grijehu”? To je moguće zahvaljujući vjeri. A što je vjera? “A vjera daje sigurnost onome čemu se nadamo, osvjedočenje o onom što ne vidimo.” Slijedite me, molim vas. Poslije krštenja, kad pogledamo u sebe, vidimo li starog čovjeka mrtvog? Ne znam kako je kod vas, ali ja ne vidim. Vidim da me stari čovjek muči svakog dana u mojem životu. On je moj najveći neprijatelj, najveći gnjavator. Od njega potječu sva moja kušanja. Je li kršćanin izložen kušanju? Jest. Odakle dolazi kušanje? Jakov 1,14: “Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami.” To je požuda tijela. (Ef 2,3.) Je li kršćanin izložen kušanju? Jest. Kao što vidite, tijelo se stalno bori protiv Duha čak i kod novorođenog kršćanina. Zašto? Jer tjelesna narav još uvijek ostaje i ona se ne zadovoljava time da samo ostane, već želi vladati. Uostalom provodila je svoju volju “bezbroj” godina i sad je nesretna što to ne može. Ona želi da joj popuštate, kao što je navikla u “dobre stare dane”. Priznajte … tako ona stalno pokušava zadovoljiti svoje požude, da bi na taj način mogla vladati. Kad pogledamo u sebe, vidimo starog čovjeka kako nas muči pa nam se ne čini da je baš mrtav. Ali dragi prijatelji, što je vjera? “A vjera daje sigurnost onome čemu se nadamo, osvjedočenje o onom što ne vidimo.” (Heb 11,1 – Šarić.) Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju. (2 Kor 5,7.) A što vjera čini? Vjera ne djeluje prema onome što vidimo već na osnovi onoga što čujemo. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Dakle, vjera dolazi od slušanja, a ono što biva slušano, dolazi od Kristove riječi. (Rim 10,17 – Šarić.) Kad ono što vidimo proturječi onome što čujemo iz Riječi, koja je stvarnost veća, uzvišenija istina po kojoj se moramo ravnati? Božja Riječ. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Unatoč svemu što vidim, treba postupati prema onome što čujem, a Biblija mi kaže da sam u Kristu mrtav grijehu (Rim 6,11). I s tim u skladu moram postupati. (Amen.) Moram smatrati starog čovjeka mrtvim i tu požudu, želju, tu kušnju trebam odmah poslati natrag u grob, odakle je i došla. Amen? (Amen.) Pošto je taj čovjek mrtav, ja ne dopuštam mrtvacu da zasjedne na prijestolje u mom životu. Pratite me? Brate i sestro, shvatimo … Ovo je važno da shvatimo, a još više da iskusimo. Mnogo je važnije da to iskusimo. Razmislimo! Ako nakon krštenja … Ako nakon krštenja nastavimo udovoljavati tjelesnim požudama i puštamo im da vladaju, kakav problem imamo? Jedan od dva moguća: ili vjerujemo da smo umrli grijehu u Kristu Isusu i s Njim, ili, ako tvrdimo da smo stvarno umrli grijehu u Kristu Isusu i s Njim, a još uvijek dopuštamo grijehu da vlada, onda imamo potpuno pogrešnu predstavu o stanju mrtvih. Amen? (Istina je.) Imamo sasvim pogrešnu predstavu o stanju mrtvih. Vidite li zašto vaša teologija mora biti ispravna? Kad je riječ o stanju mrtvih u vašem praktičnom kršćanskom životu, kakvo je u biti stanje mrtvih? “Mrtvi ne znaju ništa.” (Prop 9,5.) A gdje to ništa ne znaju? U umu. Prema tome, ako vjerujete da je vaš stari čovjek mrtav, onda više nećete ni razmišljati kao nekada. Amen? Onda više nećete ni razmišljati kao nekada, a još manje govoriti i postupati, jer mrtvi ne znaju ništa. Njihov um više ne funkcionira; više uopće ne razmišljaju. I kad vam se pojave one stare, sebične misli u vašoj svijesti, a to nije ništa drugo do kušnja, odmah ih odbijte i pošaljite natrag u grob odakle su došle. Tako, dragi prijatelji, vojujete i pobjeđujete u dobroj borbi vjere (1 Tim 6,12), a sve se to događa između desnog i lijevog uha, u privatnim odajama uma, gdje samo vi i Bog znate što se događa. Pratite me? Ovo je privatna borba, duhovna borba, borba za osvajanje uma. Vi vjerom odbijate dopustiti svojim mislima da popuste tjelesnim požudama, pa ih hvatate i zarobljujete svaki um na pokornost Kristu (2 Kor 10,5). Je li to jasno? To je naš cilj. Što je naš cilj u ovoj duhovnoj borbi? Što? Da zarobljujemo svaki um na pokornost Kristu, a to činimo boreći se i pobjeđujući u dobroj borbi vjere. Zapazite što odmah nakon jedanaestog retka, Rimljanima 6,11 piše: “Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu! a živima Bogu u Kristu Isusu!” Kako glasi sljedeća fraza na početku dvanaestog retka? “Neka dakle!” Prema tome, na osnovi ove čudesne prednosti, smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu! Na osnovi Božje Riječi, koja kaže da ste umrli u Kristu Isusu i s Njim, vjerom ste prihvatili ovu Riječ i povjerovali da Bog može ostvariti ono što je objavio, pa Bogu dozvoljavate da to ostvari u vašem životu, i onda počnete postupati prema toj riječi. Na osnovi ovakve vjere, ne dopuštajte grijehu da vlada. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Brate i sestro, mi moramo učiniti i četvrti korak. Ne samo što moramo slušati Božju Riječ ne samo vjerovati da to Bog može ostvariti, ne samo dozvoliti Bogu da to ostvari već moramo – što? – postupiti u skladu s njom. Vi morate, Kristovom snagom odbiti ove tjelesne požude koje se i dalje pojavljuju iz tog groba. Vratite ih natrag, i to odmah i dosljedno, boreći se u dobroj borbi vjere. Pratite me? Je li vam jasno kako to funkcionira? Opet: Koliko će to dugo trajati? Od križa do krune (RH, 29. studenoga 1887). Zašto? Zato što dok ne primio krunu mi nemamo sveto tijelo. Nemamo sveto tijelo. Ono nije sveto i ima nesvete želje. Zato ih moramo stalno odbijati – neprestano. Boriti se dobrom borbom vjere. Dopustite da vam to prikažem na ovaj način. Kršćanin živi u vremenima koja se preklapaju. On živi u sadašnjem vremenu, ali i u budućem. Shvatite to, važno je. On živi u ovom sadašnjem vremenu u kojemu je rođen od tijela. A sve što je rođeno od tijela je tijelo (Iv 3,6) i ostat će tijelo do preobraženja. Prema tome ovo vrijeme teče od rođenja do preobraženja. Pratite me? Kad se nanovo rodimo, rođeni Duhom, mi smo novo stvorenje, novi stvor (2 Kor 5,17) i počinje život u Kristu, koji traje – vječno. Tada u izvjesnom smislu živimo u budućem vremenu. Pratite me? Mi živimo u budućem vremenu. I dokle će ono trajati? Zauvijek. A ono počinje u trenutku istinskog obraćenja. Jasno? Međutim, vidite li o čemu se radi? Od obraćenja do preobraženja, od križa do krune mi živimo u vremenima koja se preklapaju. Mi imamo svoj tjelesni život, a imamo i duhovni. Što doživljavamo tijekom tog vremena? Sukob želja obiju priroda. Jer tijelo se svojim željama suprotstavlja Duhu, a Duh tijelu; a to se protivi jedno drugome (Gal 5,17). “Od križa do krune” vlada stalni sukob. Zato ova duhovna borba traje dokle god kršćanin živi na ovoj Zemlji. A kako se čuvamo da ne griješimo? Tako što se borimo dobrom borbom vjere. Smatramo sebe živima u Kristu Isusu, a mrtvima grijehu (Rim 6,11). Smatramo se duhovnima, premda smo još uvijek tjelesni; i smatrajući se duhovnima mi živimo po Duhu, a ne po tijelu. Pratite me? Ali ako želimo hoditi po Duhu, onda moramo i misliti po Duhu, pa kad učimo kako vladati mislima silom Svetoga Duha, i odbijamo popuštati tjelesnim požudama i na području misli, to nam omogućuje da hodimo u Duhu. Ovdje, dragi prijatelji, trebamo naučiti živjeti onako kako ćemo zauvijek živjeti u budućem svijetu. Međutim, ovaj će sukob trajati do preobraženja. Evo kako je Duh proroštva opisao ovo što sam vam upravo opisao. Signs of the Times, 1. listopada 1895: “Premda smo tjelesni …” Premda smo – što? “… tjelesni.” Kao što vidite to je stvarnost i svi smo mi zaglavili i živimo u ovom sadašnjem vremenu. Ovo vrijeme nije prestalo, i neće dok se “ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost”. A do tog trenutka mi smo – tjelesni. Poslušajmo! “Premda smo tjelesni, mi se trebamo smatrati…” – što? – “… trebamo smatrati mrtvima grijehu, a živima Bogu u Isusu Kristu.” To činimo vjerom. Dragi prijatelji, učeći da to činimo iz trenutka u trenutak, svakodnevno, jest kako se borimo i pobjeđujemo u dobroj borbi vjere (1 Tim 6,12). Pratite me? Molim se da to razumijete. 2. Korinćanima 5,7: “Jer putujemo u vjeri, a ne u gledanju.” (Šarić.) Ni vi ni ja ne možemo živjeti ovakvim životom oslanjajući se na ono što nam govore naša osjetila. Ovakvim životom moramo živjeti prema onome što nam govori Božja Riječ. Naša osjetila će nam govoriti da smo tjelesni, ali Božja Riječ nam govori da smo rođeni Duhom i da smo mrtvi grijehu, a živi Bogu u Isusu Kristu. Prema tome, vjerujući Božjoj Riječi, vjerujte da On ima moć to ostvariti, dopustite mu da to ostvari, a onda postupite u skladu s tim. Amen? Postupite tako i ne dopuštajte grijehu da vlada. Gdje ne ostvarujete njegove požude? U umu. Nastavite hvatati ove misli, nekontrolirane misli. Zgrabite ih za šiju. Ne dozvolite im da popuštaju tjelesnim požudama ni u području vaših fantazija; zarobljujte ih za pokornost Isusu, smatrajući se mrtvima grijehu, a živima Bogu u Njemu. Veoma je važno da razumijemo kako to funkcionira. Na ovaj način mi razapinjemo tijelo s njegovim požudama i željama. Galaćanima 5,24 – čitajte u Radnom listu: “Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama.” Pitanje: Rade li to oni samo jednom? Da li vi samo jednom razapinjete tijelo sa strastima i požudama? Ne, nikako. Koliko često to morate činiti? Svakodnevno. Morate to činiti svakodnevno. Pavao kaže u 1. Korinćanima 15,31: “Svaki dan umirem.” (Šarić.) Možda se pitate: “Čekajte malo, zato moramo svakodnevno umirati?” Dragi prijatelji, ne možemo reći: “Jednom mrtav, uvijek mrtav.” Zašto? Zato što još nismo mrtvi. Mi se samo smatramo mrtvima. Pratite me? A to vjerovanje da se smatramo mrtvima moramo obnavljati svakodnevno. Tako vjera raste. Ovo nije iskustvena, već duhovna stvarnost. Mi vidimo živog starog čovjeka koji nas muči. Ali svakog dana moramo ga iznova smatrati mrtvim tako što iznova prihvaćamo Kristovu smrt grijehu kao svoju. Pratite me? To znači biti razapet s Kristom (Gal 2,20). To znači smatrati da ste umrli s Kristom na Njegovom križu. Youth’s Instructor, 22. prosinca 1886: Ovo objašnjava kako razapinjemo tijelo s njegovim strastima i požudama, i što je u to uključeno. “Kršćaninova borba nije igra; mi ne vodimo hinjene borbe, kao da mlatimo vjetar. (1 Kor 9,26.)” Ona ovdje citira Pavla. “Moramo stalno voditi borbu protiv zla i prirodnih naklonosti našeg tjelesnog srca. Ne smijemo birati i zahtijevati samo onaj rad koji nam najviše odgovara, jer mi smo Kristovi vojnici, pod Njegovim zapovjedništvom, i ne smijemo težiti da sebi ugađamo. Moramo hrabro voditi Gospodnje bitke. Imamo neprijatelja kojeg moramo pobijediti kako ne bi zadobio vlast nad svim našim moćima. Samovolja u nama mora umrijeti; samo Kristovu volju moramo poslušati. Kristov vojnik mora naučiti da trpi teškoće, da se odreče sebe, uzme križ i slijedi svojeg vojskovođu koji ide na čelu. Postoji mnogo toga što treba učiniti a mučno je ljudskoj naravi i bolno za tijelo i krv. Samosavlađivanje zahtijeva odlučne i neprestane napore. Boreći se u dobroj borbi vjere, stječući dragocjene pobjede, mi si osiguravamo vječni život. Ova borba zahtijeva ozbiljan napor, uporabu svih naših moći. Mi moramo razapeti tijelo sa strastima i požudama.” Ovo je značajan prikaz dobre borbe vjere. Što ona zahtijeva? Ozbiljne, odlučne i stalne napore. Ovdje se radi o ozbiljnom radu. Moramo učiti da to uradimo i to nas osposobljava da poslušamo Kristov nalog. Što nam On zapovijeda u Mateju 16,24? “Tada Isus reče svojim učenicima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” Razmislite o ovome! Zapazimo i shvatimo: da bismo uspjeli doći u nebesko kraljevstvo mi moramo slijediti Krista. On se nalazi u njemu i ako želimo doći tamo, moramo ga slijediti. Ali moramo priznati da po prirodi idemo u suprotnom smjeru. “Ja” nastoji svim silama uništiti sebe popuštanjem željama. Zato se, ako želimo slijediti Krista i imati vječni život, moramo odreći sebe. Nije li On rekao da to moramo učiniti? “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe,.” U redu, Gospodine, ali kako? Kako da se odreknemo sebe? On jasno kaže: “… neka uzme svoj križ.” Vidite li istinu u ovome? Na koji se jedini način možemo odreći sebe? Smatrajući se razapetim s Kristom. To znači uzeti svoj križ. Sjećam se, a bilo je to prije dosta godina, bio sam u evangelizacijskom timu mladih – bilo je to stvarno davno – nalazili smo se na drvenoj promenadi na obali u Floridi i tu smo svjedočili. Primijetio sam jednog mladog čovjeka koji je išao tom promenadom s golemim križem na ramenu. Bio je to stvarno domišljat mladić; da bi olakšao teret križa na dno je pričvrstio koturaljku i tako je hodao po tim daskama. Naravno, privukao je moju radoznalost pa sam htio saznati zašto to čini. Prišao sam mu i pitao ga zbog čega to čini, a on je, citirajući Pismo, odgovorio: “Isus kaže da se odrečemo sebe, uzmemo križ i pođemo za Njim.” Nisam imao vremena da dalje ispitujem je li on bio uvjeren da stvarno čini ono što mu je Isus zapovijedio. Pretpostavljam da je to jednostavno bilo sredstvo da navede ljude na razgovor. Ali dragi prijatelji, znajte da je uzeti naš križ i slijediti Isusa “duhovan križ”, a on zahtijeva da se smatramo razapeti s Kristom. Tako uzimamo svoj križ i tako se odričemo sebe. I vi se morate odreći sebe i uzeti svoj križ, ako želite slijediti Krista. Nema druge mogućnosti, ovo je neizbježno i potrebno. Testimonies, sv 2, str. 651: “Samoodricanje i križ …” Znajmo da je to križ koji trebamo uzeti. Volim ovu misao. “Samoodricanje i križ nalaze se izravno na putu svakog Kristovog sljedbenika. Križ je taj koji se suproti prirodnim osjećajima i volji.” Jako zanimljivo: što je križ? Križ je ono što “se suproti prirodnim osjećajima i volji”. Drugim riječima, to su prirodne sklonosti. A to su htijenja i požude starog čovjeka, tjelesna priroda; a taj stari čovjek je samovoljan. Dok hitamo k cilju (Fil 3,14), nastojeći da uđemo na uska vrata (Lk 13,24) i ostanemo na uskom putu, pojavit će se mnoge situacije u kojima će ono što Bog traži od nas, što zahtijeva, što zapovijeda, biti protivno onome što po prirodi želimo. U stvari, to će uvijek biti slučaj. Što radi tijelo? Jer tijelo stalno žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela, i to se jedno drugomu protivi (Gal 5,17). Što da radimo kad se to dogodi? Kad je ono što Bog traži od nas ono što se suproti onome što po prirodi želimo, što je to? To je križ. Što da u tom trenutku učinimo? Što možemo učiniti u tom trenutku? Imamo dvije mogućnosti. Budimo svjesni da postoje samo dvije mogućnosti. Koje su? Ili popuštamo sebi, odričemo se Krista i ponovno ga razapinjemo (Heb 6,6) ili se odričemo sebe razapinjanjem starog čovjeka vjerom prihvaćajući Kristovu smrt za nas. Tako uzimamo križ i žurimo k cilju. Dragi prijatelji, odlučite razapeti sebe. Amen? (Amen.) Hoće li ikad doći trenutak kad ćemo biti tako sveti da više nećemo imati tjelesnu prirodu, starog čovjeka kojega treba razapeti? Hoće li? Ne, brate i sestro, neće. Shvatimo, neće. Apostol Pavao, zreo kršćanin i pobožan čovjek priznao je – što? 1. Korinćanima 15,31: “Dan za danom umirem, tako mi slave vaše, braćo, koju imam u Kristu Isusu, Gospodinu našem!” “Dan za danom umirem.” Apostol Pavao je svakodnevno morao umrijeti svojim prirodnim osjećajima i volji, svojem starom čovjeku, svojoj tjelesnoj prirodi – svakodnevno. Pogledajte kako nam Duh proroštva pokazuje na što je Pavao mislio kad je rekao: “Dan za danom.” Put u bolji život, str. 286: “Život je apostola Pavla bio život stalne borbe sa samim sobom.” Život apostola Pavla. Mi ne govorimo o Savlu iz Tarza, već o novorođenom, obraćenom, zrelom, pobožnom apostolu Pavlu. Život je za apostola Pavla bio …” – što? “… život stalne borbe sa samim sobom. On je rekao: ‘Iz dana u dan mrem.’ (1 Kor 15,31.)” Što je time mislio reći? “Njegova volja i želje bili su u svakodnevnom sukobu s onim što je bila njegova dužnost i s voljom Božjom.” Stvarno? Pavao? Apostol? “Njegova volja i želje bili su u svakodnevnom sukobu s onim što je bila njegova dužnost i s voljom Božjom.” Je li smatrao da nije nanovo rođen? Ne, nikako. Zapazimo što kaže sljedeća rečenica. To je dovelo do njegovog obraćenja. “Njegova volja i želje bili su u svakodnevnom sukobu s onim što je bila njegova dužnost i s voljom Božjom. Namjesto da popušta sklonostima, on je činio Božju volju, ma kakvu žrtvu to od njega zahtijevalo.” Čujem li neki “amen”? (Amen.) Drugim riječima, premda je i dalje imao tjelesnu prirodu, nije dopuštao da ona njime vlada. Istina, ona je ostala, ali joj nije dopuštao da vlada. Kako? Tako što je odlučio boriti se dobrom borbom vjere. Odlučio je smatrati se mrtvim, a živim za Boga u Kristu Isusu. Vjerom je smatrajući, borio se i pobjeđivao u dobroj borbi vjere. Bio je svjestan da to mora činiti i stalno biti na oprezu kako ne bi izgubio spasenje. Kao što vidite, postojala je realna mogućnost da čak i apostol Pavao izgubi vječni život. Tako sam kaže. 1. Korinćanima 9,27: “Nego krotim svoje tijelo i zarobljavam da sam ne budem isključen pošto sam drugima propovijedao.” Apostol Pavao, dragi prijatelji. Div zrelog kršćanina stalno je vodio računa o mogućnosti da ovaj stari čovjek, još uvijek u njemu, ponovno ne zadobije kontrolu pa bi, ako se to dogodi, izgubio spasenje. Ako je Pavao bio zabrinut zbog toga, ne bismo li i mi trebali biti zabrinuti? Poslušajte sljedeću izjavu u This Day with God, str. 277: “Pavao se jako bojao da njime ne zavladaju njegove zle sklonosti, pa se stalno borio i snažno opirao nepokornim težnjama i požudama. Ako je veliki apostol drhtao imajući u vidu svoje slabosti, tko ima pravo osjećati samopouzdanje i potrebu za hvalisanjem? U trenutku kad smatramo da se možemo pouzdati u sebe mi smo u opasnosti da sramotno pogriješimo.” O, brate i sestro, budimo svjesni da i mi možemo lako biti diskvalificirani ako se stalno ne borimo i pobjeđujemo u ovoj dobroj borbi vjere. Pozivam vas Pavlovim riječima u 2. Korinćanima 13,5: “Same sebe ispitujte, jeste li u vjeri”, borite li se dobrom borbom vjere. “Same sebe provjeravajte! Zar ne spoznajete sami sebe: da je Isus Krist u vama? Inače niste pravi.” Dragi moji Laodicejci, razlog što vam se ponovno obraćam po ovom pitanju jest što se strašno samoobmanjujemo. Zato što smo uspjeli da ne popuštamo tjelesnim požudama kad je riječ o ponašanju, zato što smo sebičnom pobudom uspjeli sačuvati obličje pobožnosti (2 Tim 3,5) i uspjeli uskladiti svoje ponašanje sa slovom Zakona, mi smo prevarili sebe te mislimo da smo ono što nismo. Zato moramo sebe ispitati i provjeravati; moramo se pitati: “Vojujem li i pobjeđujem u duhovnoj borbi – u borbi za vladanje umom; pobjeđujem li kušnju ovdje gore?” Čujete li čemu vas poučavam? Je li vašoj duši dobro? Borite li se i pobjeđujete li u borbi koju svaki kršćanin mora voditi – u borbi za um? Da li sve dosljednije zarobljujemo svaki um na pokornost Kristu (2 Kor 10,5)? Ispitujte sebe, jeste li u vjeri. Provjeravajte sebe, da ne biste bili diskvalificirani (2 Kor 13,5). Upravo potreba za svakodnevnim umiranjem sebi pravi je razlog, poslušajte me, pravi je razlog što se tako malo njih nalazi na uskom putu koji vodi u kraljevstvo; većina nas je u jarcima. Prijatelji moji, Matej 7,14: “O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!” “Malo ih je koji ga nalaze!” Zašto malo? Zato što je jedini način da ostanete na uskom putu da se odrečete sebe, uzmete križ i pođete za Isusom. Drugog načina nema, a mi smo tako skloni popuštati sebi, zar ne? Bilo da popuštamo našoj težnji za samoproslavljanjem, koje nas baca u jarak legalizma, ili popuštamo sebi u području samozadovoljavanja, koje nas baca u jarak jeftine milosti. Neka nam Bog pomogne da se odrečemo sebe tako što ćemo uzeti križ i ostati na uskom putu. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Testimonies, sv. 2, str. 687: “Sukob će se odvijati između ‘ja’ i Božje milosti. Ja’ će se boriti za prevlast i protiviti mogućnosti da se život i misli, volja i osjećaji …” Čujete li ovo? Život i misli, volja i osjećaji – što čujete? Karakter. “‘Ja’ će se boriti za prevlast i protiviti mogućnosti da se život i misli, volja i osjećaji pokore Kristovoj volji. Samoodricanje i križ se nalaze na putu koji vodi u vječni život.” Upravo zato “malo ih je koji ga nalaze” (Mat 7,14). Dragi prijatelji, upravo zato što bez nošenja križa nema nošenja krune (3T, str. 67.1), bit će malo onih koji će nositi krunu. Oni nisu voljni ponijeti križ. Molim vas shvatite, ako želite nositi krunu, onda morate biti spremni nositi križ. Drugog načina nema. Ali želim vas ohrabriti, dragi prijatelji, i pomoći vam da razumijete kako je najbolji način pripreme za nošenje vijenca slave, podnijeti nošenje križa. Ovo je vrlo važna misao i ja bih je volio razviti, ali ne znam imamo li večeras za to vremena. Možda ćemo za to imati sutra uvečer vremena. Ako ikad dođete u iskušenje da vam smeta činjenica kako morate ponijeti križ ako želite dobiti vijenac besmrtnosti, neraspadljiv, ako ikad dođete u iskušenje da vas odbija što morate ponijeti križ da biste se spasili, sjetite se samo što je Krist učinio da osigura spasenje. Je li ponio križ? Dragi prijatelji, uvjeravam vas da muke koje je podnio noseći križ daleko nadilaze svaku patnju koju ćemo doživjeti noseći svoj križ, daleko nadilaze. Testimonies, sv. 3, str. 481: “Krist je žrtvovao sve kako bi čovjeku omogućio da stekne pravo na Nebo. Sada je red na palom čovjeku da pokaže što će on sa svoje strane žrtvovati za Krista da bi zadobio besmrtnu slavu. Oni koji donekle shvaćaju veličinu spasenja i koliko ono košta neće nikad mrmljati što moraju sijati u suzama i što su borba i samoodricanje dio kršćanskog života na ovoj zemlji. Bog je odredio uvjete za spasenje. Samoponiženje i nošenje križa su uvjeti pod kojima grješnik koji se kaje nalazi utjehu i mir. Misao da je Isus podnio poniženje i žrtvu kakvu čovjek neće nikad podnijeti, trebala bi ušutkati svako mrmljanje.” Čujem li neki “amen”? (Amen.) Brate i sestro, nemojte se buniti protiv činjenice da morate trpjeti noseći križ kako biste imali vječni život. Isus Krist je neiskazano više trpio da vam omogući imati vječni život. Želim vas ohrabriti ne samo da budete spremni ponijeti križ, nego da se naučite radovati što imate ovu prednost. Znam da je to izazovno, ali shvatite da tako može biti. Mi zapravo možemo doći u stanje kad shvaćamo da je nošenje križa vjerojatno najveći blagoslov koji nam je Bog mogao dati. Zašto? Dragi prijatelji, upravo zato jer samo zahvaljujući patnji zbog nošenja križa razvijamo karakter kojemu se može povjeriti vječni život. Molim vas, shvatite to. Nekad sam mislio da bi bilo mnogo bolje da je Bog, u trenutku obraćenja, uklonio moju tjelesnu narav, da je prigodom krštenja stari čovjek uništen, uklonjen. Ali kad sam počeo bolje razumijevati, shvatio sam kako je Bog neizmjerno mudar kad je odlučio da to ne učini na ovakav način; kad je odlučio ostaviti starog čovjeka u svakom kršćaninu, zahtijevajući od njega da se iz ljubavi prema Kristu odrekne sebe. Zašto? Zašto je s Božje strane mudro što je to učinio? Kako to može za nas biti blagoslov? Zato što svaki put, kad se iz ljubavi prema Kristu odreknemo sebe, to djeluje na naš karakter. Tako razvijamo prekrasan, Kristu sličan karakter. A što je suština Kristovog karaktera? Samopožrtvovna, samoodricajuća ljubav; i tako svaki put kad odlučimo, iz ljubavi prema Kristu, odreći se sebe, nama je to velika pomoć u razvijanju Kristu sličnog karaktera. Je li to jasno? Vidite li to? Uvjeravam vas da ne postoji bolji način koji je Bog mogao smisliti da bi nas pripremio za nošenje vijenca slave od toga da zahtijeva svakodnevno nošenje križa. Što je slava? Slava je karakter, a nje nema bez patnje. U Svetom pismu, čitavom Pismu postoji izravna povezanost patnje i slave. Pogledajmo, na primjer, u Rimljanima 8,16.17: “Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo.” Želite li se proslaviti s Kristom? Na što onda morate biti spremni? Trpjeti s Kristom. Redak 18: “Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.” Amen? Nemojte izgubiti iz vida, dragi prijatelji, da nošenje križa nije ništa u usporedbi sa slavom nošenja vijenca. U stvari, što kaže Pavao u 2. Korinćanima 4,17? “Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave.” Čak i onda ako moramo patiti svakog dana tijekom svog ljudskog života, to neće biti ništa u usporedbi s vječnom slavom. Amen? (Amen.) Zato ne budite samo spremni ponijeti križ, nego se radujte prednosti i blagoslovu koji to donosi. Ono će vam donijeti breme vječne slave. Hoćemo li ustati na molitvu? Nebeski Oče, od srca Ti hvala za Tvoju beskonačnu mudrost u planu spasenja; hvala Ti što si učinio potrebnim da se svakog dana, iz ljubavi prema Kristu odreknemo sebe, uzmemo svoj križ i pođemo za Njim. Hvala Ti što svaki put kad to učinimo razvijamo Njegov karakter. Oče, pomozi nam da to ne izgubimo iz vida. Pomozi nam da shvatimo kako nošenje križa nije ništa u usporedbi s krunom slave koju ćemo nositi. Ovo je samo trenutak u usporedbi s vječnošću. Gospodine, molimo Te, pomozi nam da nikad ne odložimo križ dok ga ne zamijenimo za krunu. Ovo Te molimo u Isusovo ime. Amen.