Izgradnja karaktera je najvažnije djelo ikada povjereno ljudima. U slijedećih sat vremena istražit ćemo našu prednost i odgovornost da razvijemo karakter nalik na Krista. Sjedinimo se u ostvarenju duhovne obnove do koje će nas pastor Stephen Wallace voditi “Iz slave u slavu”.

Dobra večer i dobrodošli na nastavak naših proučavanja pod naslovom “Iz slave u slavu”. Ovo je seminar o načelima razvoja kršćanskog karaktera. Dosad smo proučavali kako nadvladati suprotstavljanje. Naš je cilj u izgradnji kršćanskog karaktera vladati umom, “Svom brižljivošću čuvaj svoje srce.” (Izr 4,23 – Šarić.) U stvari, do trenutka kad zarobljujemo svaki um na pokornost Kristu (1 Kor 10,5). To ne možemo ostvariti ako nemamo novo srce, a i onda samo kad svoj ustrajan trud kombiniramo s božanskom silom (LDE, str. 207.3). Zašto? Zašto je potreban ustrajan trud? Zbog preostalog, ali više ne vladajućeg suprotstavljanja nazvanog tijelo. “Jer tijelo se svojim željama suprotstavlja Duhu” (Gal 5,17 – Šarić.) i mi ovo suprotstavljanje možemo nadvladati boreći se svom svojom snagom u dobroj borbi vjere (1 Tim 6,12). Sjetite se, to je obećanje koje smo tražili. “Sigurno ćete pobijediti.” (5T, str. 513.) Naravno, sva su obećanja uvjetna; koja su dva uvjeta? “Budete li se borili u dobroj borbi vjere svom snagom svoje volje …” U naša dva posljednja proučavanja usredotočili smo se na razumijevanje što znači boriti se u dobroj borbi vjere. Večeras počinjemo, a onoliko dugo koliko nas Duh bude držao na tom predmetu, mi ćemo se usredotočiti na ulogu volje. Prema riječima Duha proroštva, “Sve ovisi o pravilnoj uporabi volje.” (Put Kristu, str. 48.) Nema sudbonosnijeg ključnog igrača u kršćanskom životu, što se njegovih vlastitih sposobnosti tiče, od volje. Važno je da razumijemo kako je pravilno uporabiti, ako želimo nadvladati suprotstavljanje, naučiti surađivati s preobražavajućom snagom Svetog Duha i tako se mijenjati iz slave u slavu. Duhovne stvari treba duhovno prosuđivati (1 Kor 2,13.14). Večeras razmatramo posebno važan duhovni predmet, pa su mi potrebne vaše molitve; uz to vas ozbiljno pozivam da se molite i za sebe. Kao što je naš običaj, hoćete li mi se pridružiti da nekoliko trenutaka provedemo na koljenima u tihoj molitvi? Moj nebeski Oče, u ime Isusa Krista, Gospodina naše pravde, dolazim radujući se prednosti što smijem izići pred Tebe, beskonačno pravednog Otkupitelja, Zastupnika i Posrednika, Gospodina koji je naša pravednost. Hvala Ti, Oče, što si nas primio u cijelosti i dragovoljno kao što primaš svoga Sina, i zahvaljujemo Ti što si, kad si se obratio Njemu i rekao: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!” uključio i nas koji se vjerom nalazimo u Njemu. Oče, hvala Ti za prednost što večeras možemo proučavati Tvoju Riječ, jer za to smo se okupili ovdje. Ali Gospodine, priznajemo da smo se uzalud okupili ako nam se Ti ne pridružiš i blagosloviš nas izlijevanjem svojeg Svetog Duha. Naše su umne i duhovne sposobnosti ozbiljno oštećene grijehom, posebno nakon šest tisuća godina, pa nemamo ono što bismo trebali imati. Zato Te molimo, čudom milosti oživi i osnaži naše umne i duhovne sposobnosti, i osposobi nas da shvatimo istinu razumom, da je prihvatimo osjećajima, i što je najvažnije, da joj se voljom pokorimo. Oče, molim Te, pomozi nam da razumijemo, posebno večeras, ulogu volje u doživljavanju oslobađajuće, posvećujuće sile istine u našem životu. Vodi i usmjeravaj moje misli i riječi. Daj da kažem ono što Ti želiš, ništa više ni manje. Molim Te, čudom svoje milosti upotrijebi me da bi se Krist proslavio, a Njegova Crkva izgradila. Ovo Te molim u Isusovo ime. Amen. Sinoć nam je, kao obično, isteklo vrijeme, a postoji citat koji vam moram iznijeti. Razumjeli smo da je nužno naučiti kako se boriti dobrom borbom vjere, ako želimo pobijediti. Pavao nam u 2. Timoteju 4,7 i 8 kaže: “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti.” Dragi prijatelji, boriti se u dobroj borbi vjere, sjećate se, zahtijeva da se vjerom smatramo razapeti s Kristom (Rim 6,11). Amen? Jedino ako tako činimo, možemo onemogućiti grijehu da vlada u našem smrtnome tijelu i da ne popuštamo njegovim tjelesnim požudama. Što čini ova vjera? Ovo je tijesno povezano s našim večerašnjim predmetom; zato to moramo ponoviti. Ona čini četvero. Sjećate se tih četiriju koraka? Vjera je tijesno povezana s Božjom Riječi. “Vjera dolazi od slušanja.” (Rim 10,17 – Šarić.) Dakle, prije svega, vjera sluša Božju Riječ. Drugo, vjera vjeruje da ono što Bog kaže ima moć i ostvariti. Zašto? Zato što Božja Riječ nije obična riječ. “Jer on reče – i sve postade, naredi – i sve se stvori.” (Ps 33,9.) U Božjoj Riječi je stvaralačka sila koja ostvaruje ono što On objavljuje. Vjera vjeruje da Bog može ostvariti ono što kaže, a zatim – to je treći korak – dozvoljava Bogu da to ostvari u našem osobnom životu. Ona pristaje na ostvarenje Božje volje u nama. Zato je hebrejska riječ provedena s “vjerovati”, aman. Od nje potječe naše riječ “amen” koja znači “neka bude tako”. Treći korak, vjera, drugim riječima, pokorava volju, našu volju, Božjoj volji. To je dio spasiteljske vjere. Zatim dolazi četvrti korak. Prava spasiteljska vjera ne smao što volju pokorava Božjoj volji, već odlučuje POSTUPITI prema Božjoj Riječi, uzdajući se da će On za to dati snagu. Jeste li to zapamtili? Upravo ova dva posljednja koraka koji uključuju volju razlog su što je večerašnje proučavanje usko povezano s proučavanjem o borbi vjere. Ali ono što sam vam želio reći na kraju sinoćnjeg proučavanja bilo je kako borba vjere zahtijeva da se smatramo mrtvima grijehu, a živima Bogu u Isusu Kristu. Zato možemo spriječiti grijeh da vlada. Rimljanima 6,12. Rimljanima 6,11.12. Upravo zato što vjerom možemo smatrati sebe razapetima s Kristom, mi se možemo sačuvati od tiranije starog čovjeka jer on je mrtav, a mrtvi ne znaju ništa. (Propovjednik 9.5) Mrtvac ne može vama vladati. Međutim, to zahtijeva umiranje, kako često? “Svaki dan umirem.” (1 Kor 15,31 – Šarić.) Svaki dan moramo nositi svoj križ i samo ako se borimo dobrom borbom vjere i svakodnevno nosimo križ, smatrajući da smo iz dana u dan razapeti s Kristom, onda se možemo nadati da ćemo jednog dana ponijeti krunu. Bez čega nema nošenja krune? Bez nošenja križa (3T, str. 67.1). To smo sinoć spomenuli, ali nam je vrijeme isteklo. Nema nošenja krune bez nošenja križa. Dragi prijatelji, pozvali smo vas da ne samo budete voljni ponijeti križ, nego da u tome vidite veliki blagoslov i da se radujete prednosti što ga smijete nositi. (HP, str. 72; 3T, str. 418.1) Zašto? Upravo zato što je nošenje križa najbolje što je Bog mogao isplanirati da bi nas pripremio za nošenje krune. Amen? Sjećate se da smo o tome govorili? U Svetom pismu stalno nalazimo izravnu vezu između patnje i slave. Na to ćete često nailaziti u Bibliji. Izravna veza između patnje i slave; i što je veća patnja, to je veća i slava. To je razlog što sam vam svakako htio pročitati posljednji citat. Nalazite ga na dnu stranice Radnog lista; Reflecting Christ, str. 350: “Mi ćemo se radovati u nevoljama i držati na umu nagradu kao odštetu “obilato, sve obilatije, breme vječne slave” (2 Kor 4,17). U stvari stradanje nije ništa prema slavi (Rim 8,18). Nastavljam čitati: “Zbog nevolja nećemo dopustiti nijednu pomisao mrmljanja … svaka nevolja koju smo ovdje proživjeli, samo će nas obogatiti u slavi.” Amen? “Čeznem za patnjom.” Nije li to značajna tvrdnja? Kad sam to prvi put pročitao, iznenadio sam se. Ovo je osobno svjedočanstvo Ellen White: “Čeznem za patnjom.” Kako itko može reći takvo što? Trebate li biti mazohist da kažete takvo što? Ne, ali trebate shvatiti što patnja čini za nas. Poslušajte: “Čeznem za patnjom. Ne bih htjela poći na nebo bez patnje, ako bih mogla, i vidjeti Isusa koji je toliko pretrpio za nas da nam osigura tako bogatu baštinu … Ne, nikako. Neka se usavršim kroz stradanje. Čeznem da budem sudionikom u Kristovim patnjama, jer ako sam u patnjama, onda znam da ću sudjelovati i u Njegovoj slavi.” Amen? Kako vidite, dragi prijatelji, nema stradanja, nema ni slave. Što veće patnje, to veća slava. Ne čudi što je rekla: “Čeznem za patnjom.” Da ne spomenemo činjenicu, što više stradamo ovdje iz ljubavi prema Kristu, to se više poistovjećujemo s Njim i više cijenimo Njegovu ljubav prema nama. Primijenimo sada ono što smo naučili o vjeri i njena četiri koraka u večerašnjem proučavanju. Sjećate se kako je u trećem i četvrtom koraku bila uključena volja. Treći korak: pokorite volju Bogu tako da mu dopuštate da ostvari ono što želi u vašem životu. Zatim četvrti korak: volja se ne samo pasivno pokorava. Ona aktivno surađuje, uzdajući se u Boga da će nam dati snagu da ostvarimo Njegovu volju. Uzeli smo Abrahama kao primjer. Kad je Bog rekao Abrahamu da će biti otac mnogim narodima (Post 12,2), on je čuo riječ. Povjerovao je da Bog ima moć da to ostvari jer u Božjoj Riječi se nalazi kreativna sila. Premda je njegovo stotinu godina staro tijelo bilo kao mrtvo, da ne spomenemo Sarinu maternicu, povjerovao je da se u Božjoj Riječi nalazi stvaralačka sila; zahvaljujući toj vjeri dozvolio je Bogu da to ostvari. “Neka bude”, rekao je. “Neka se ostvari u mom životu”, i onda je postupio u skladu s tim. Tako je začet Izak … jer Bog je imao moć dati život gdje je bila samo smrt. U Božjoj Riječi je stvaralačka sila. Držeći ovo na umu, usredotočimo se na ulogu volje u savlađivanju suprotstavljanja nazvanog tijelo. Večerašnje proučavanje naslovili smo “Danas izaberite”; ovaj naslov uzeli smo iz Jošue 24,15. Meni se sviđaju ove riječi. One potječu iz Jošuine posljednje propovijedi upućene njegovoj voljenoj, tvrdoglavoj i buntovnoj djeci. Mojsije mu je predao rukovođenje ovim narodom i to je samo po sebi značajno. Naime, Mojsija povezujemo posebno sa Zakonom; a Zakon nas nije mogao uvesti u Obećanu zemlju. Zakon je bio naš nadziratelj koji nas je vodio Isusu (Gal 3,24). Naravno, vama je poznato da je ime Isus grčka verzija imena Jošua. Obojica su bili imenjaci. Vidite li u tome važnu pouku? Mojsije dovodi sinove Izraelove Jošui, praslici Isusa, koji ih uvodi u Obećanu zemlju i dokle god se bore pod njegovim vodstvom, oni pobjeđuju. Ali na kraju on ostari. Usput rečeno, on je jedan od dvojice koji su jedini putovali od Egipta do Obećane zemlje. Tko je drugi? Kaleb. Svi su ostali pomrli u pustinji; sad ga dostiže i njegova smrtnost. Star je, ali srca punog ljubavi prema svojoj djeci. Sada ih okuplja za posljednji ozbiljan razgovor, vrlo upečatljiv. Pođimo u Jošuu 24,14. Zamislite ga kako stoji na uzdignutom kamenu, s tisućama, možda stotinama tisuća, tko zna koliko Izraelaca okupljenih u ravnici, a on im propovijeda bez mikrofona. To je bio čovjek! Što kaže? Redak 14: “I zato se sada bojte Jahve i služite mu savršeno i vjerno! Uklonite bogove kojima su služili oci vaši s onu stranu Rijeke i u Egiptu i služite Jahvi!” On govori iz dubine svog bića, srcem punim iskrene ljubavi i brige. “Služite Jahvi!” odzvanja njegov glas od stijena koje se uzdižu iz ravnice: “Služite Jahvi! Služite Jahvi! Služite Jahvi!” Zastaje kako bi shvatili, ako žele služiti Gospodinu, to prvo moraju odlučiti. Jošua uzima zrak i dodaje nama poznate riječi. Redak 15: “Međutim, ako vam se ne sviđa služiti Jahvi, onda danas izaberite kome ćete služiti.” Da bi ih potaknuo na pravu odluku, on kaže što je sam odlučio. “Ja i moj dom služit ćemo Jahvi.” Volim ovaj tekst. “Služite ćemo Jahvi.” Zašto će Jošua služiti Gospodinu? Zato što je to njegova volja, i kad god imamo volju da nešto učinimo, mi ćemo to učiniti. Meni se čini da nije slučajno što dobivamo buduće vrijeme u našem jeziku dodajući rječcu “će” ili “ćemo”. Večeras ćemo ići kući, poslije proučavanja, a ne prije. Zašto? Zato jer to hoćemo, a što god hoćemo to ćemo i učiniti. Zašto je to tako? Zašto? Zato što to hoćemo, imamo volju. A što je volja? Odgoj, str. 257: “Volja je upravljačka sila u prirodi čovjeka, to je sposobnost odlučivanja ili biranja. Svako ljudsko biće, obdareno razumom, ima sposobnost da izabere dobro. U svakom životnom iskustvu, Božja riječ nam govori: Izaberite sebi danas kome ćete služiti!'” Znakovito rečeno! Prije svega, što je volja? Upravljačka sila u prirodi čovjeka. To je sposobnost odlučivanja ili biranja. Kao što vidite, sve što kažemo, što činimo određeno je voljom. Volja, upravljačka sila. Zapazite posljednju rečenicu: “U svakom životnom iskustvu, Božja riječ nam govori: Izaberite sebi danas kome ćete služiti!'” Što je u to uključeno? Sve. Je li stvarno istina da nam u svakom životnom iskustvu, Božja riječ govori: “Izaberite sebi danas kome ćete služiti”? Istina je! A zašto? Prijatelji dragi, upravo zbog onoga što smo već rekli. Kad se kršćanin nanovo rodi, on prima duhovnu prirodu, ali i dalje ima tjelesnu prirodu; ona više ne vlada, ali ostaje. A što se onda događa? Galaćanima 5,17: “Jer tijelo se svojim željama suprotstavlja Duhu, a Duh tijelu; a to se protivi jedno drugome.” (Šarić.) Drugim riječima … prisjetite se da je riječ “suprotstavlja” u grčkom sadašnje aktivno vrijeme. Pavao doslovce kaže da se tijelo stalno suprotstavlja Duhu, a Duh tijelu, a ova dva kompleta želja se protive jedan drugome. Protive se. Kao što vidite, tijelo u svakom pojedinom slučaju reagira po načelu sebičnosti. Pratite me? Dok duhovna priroda, novo srce, želi reagirati po načelu ljubavi. Samozatajne, samoodričuće ljubavi. I ove dvije želje se protive jedna drugoj. Suprote se. Zato je Isus rekao: “Nitko ne može služiti dvojici gospodara.” (Mt 6,24.) On ne kaže: “Nitko ne ŽELI služiti …” već “Nitko ne MOŽE služiti …” Zašto? Jer je to nemoguće. Zašto? Zbog suprotnih želja. Ne možete učiniti ništa što bi oboje, tijelo i Duh istodobno učinilo sretnima. Pratite me? Što zato morate učiniti? Morate danas, ovog trenutka odlučiti kome ćete u svakom životnom događaju služiti. Hoćete li ispunjavati želje tijela? Ili ćete ispunjavati želje Duha? Vi morate izabrati. Uviđate li, ključnu ulogu ove upravljačke sile u ljudskoj prirodi, koja se zove volja? Tu je sve na kocki. Sve ovisi o pravom djelovanju volje. Međutim, postoji jedan vrlo ozbiljan problem kojeg moramo biti svjesni, a to je: po prirodi … Što? Po prirodi, s obzirom na pad u grijeh, ljudska volja je potpuno nesposobna da izabere dobro. U stvari, po prirodi, s obzirom na pad u grijeh, čovjekova volja rob je grijehu, sebi i Sotoni (Djela apostolska, str. 353) {AA 560.3}. Jedino što je u stanju učiniti je da ispuni želje tijela, bar – nemojte to zaboraviti – bar u privatnim odajama uma. Premda, ako je sebična pobuda snažna, mi ćemo biti u stanju stisnuti zube i čuvati se da ne popustimo tijelu, kad se radi o ponašanju. Uostalom, to bi moglo naškoditi dobru glasu ili bi nas moglo uvaliti u nevolje. Čujete li na što vam želim ukazati? Po prirodi, ljudska volja, uz dovoljno sebične motivacije, može paziti na vaše ponašanje. Ali ljudska volja po prirodi neće biti u stanju odbiti da popusti tjelesnim željama u području uma. Ne po prirodi. Zašto? Zato što je prodana. Prodana je. Tko ju je prodao? Adam. Poslušajte! Testimonies, sv. 5, str. 515: “Ali trebaš držati na umu da je tvoja volja izvor svih tvojih djela. Ova volja, tako značajan čimbenik u izgradnji čovjekova karaktera, bila je prigodom njegova pada u grijeh podčinjena Sotoninu nadzoru.” Je li to jasno? Baš nije mnogo jasnije. “Od tog vremena Sotona djeluje u čovjeku da hoće i vrši ono što je njemu ugodno, ali na svoju potpunu nesreću i propast.” Prije šest tisuća godina, u Edenskom vrtu Adam, praotac i predstavnik ljudskog roda, prodao je ljudsku volju u robovanje grijehu, sebi i Sotoni. To je loša vijest. Jeste li spremni za dobru vijest? Ono što je prvi Adam prodao, drugi je otkupio po beskonačnu cijenu, po svoju vlastitu krv, i tako otkupio čovjekovu volju. Amen? Poslušajmo! Sljedeći odsjek, Testimonies, sv. 5, str. 515: “Ali beskrajna žrtva koju je Bog dao u Isusu, svom voljenom Sinu, da postane žrtva za grijeh, daje mu pravo da kaže, bez kršenja ijednog načela svoje vladavine: Predaj se meni; daj mi svoju volju; otmi je ispod Sotonine vlasti i onda ću ja njome upravljati. TADA ću u tebi učiniti da hoćeš i vršiš što je meni ugodno.” Poslušajmo sada posljednju rečenicu: “Kad ti On da Kristov um, tvoja će se volja uskladiti s Njegovom, tvoj će se karakter preobraziti i postati sličan Kristovom.” Vidite li ulogu volje u razvoju Kristu sličnog karaktera? Dragi prijatelji, kad će se naš karakter preobraziti da bude sličan Kristovom karakteru? Samo onda kad naša volja postane Njegovom. A kad će naša volja postati Njegovom? Samo onda kad shvatimo da ona po prirodi robuje grijehu, sebi i Sotoni, ali da je zahvaljujući milosti otkupljena krvlju Isusa Krista, a onda smo osobno prihvatili ovaj otkup. Jeste li čuli što sam rekao? Osobno prihvatimo ovaj otkup tako što ćemo otići do podnožja križa i reći: “Gospodine Isuse, Hvala Ti što si otkupio moju volju. Odlučujem, na osnovi ove slobode koju si platio beskonačno velikom cijenom, odlučujem, u Tvojoj sili, da uzmeš moju volju iz prirodnog ropstva grijehu, sebi i Sotoni, i dajem je Tebi. Preuzmi moju volju.” Dragi brate i sestro, nitko – dobro me poslušajte – nitko to ne može učiniti za vas. Nitko! Samo vi to možete učiniti; ni Isus to ne može učiniti za vas. Ni Sveti Duh to ne može učiniti za vas. Isus će vas svojom ljubavlju snažno motivirati da to učinite, a Sveti Duh je spreman da vas osnaži i ojača da to učinite, ali ni jedan od njih to neće učiniti za vas. Kad bi to uradili za vas, to bi bilo kršenje vaše slobodne volje. Brate i sestro, Krist nije otišao na križ i platio beskonačno veliku cijenu da otkupi vašu volju iz tiranijskog ropstva grijehu, sebi i Sotoni samo zato da robuje za Njega. On je otišao na križ da bi vas stvarno oslobodio. Amen? (Amen.) Otišao je na križ da bi vas oslobodio. Molim vas, pođite križu, osobno prihvatite otkupljenje, i pokorite svoju volju vladavini Isusa Krista. To je jedini način na koji se može vaš karakter preobraziti da bude sličan Kristovom. Put Kristu, str. 48: “Ne možete sami promijeniti svoje srce.” Jeste li to čuli? “Ne možete sami promijeniti svoje srce.” Što je cilj razvoja karaktera? Da svom brižljivošću čuvamo svoje srce. (Izr 4,23 – Šarić.) Da se preobražavamo obnavljanjem svojega uma. (Rim 12,2 – Šarić.) Da dobijemo promijenjeno srce. A što smo upravo čitali? “Ne možete sami promijeniti svoje srce, ne možete sami od sebe posvetiti Bogu osjećaje svojega srca.” Pa što onda možemo učiniti? “Ali možete odlučiti i odabrati da mu služite.” Čujem li neki “amen”? (Amen.) “Možete mu predati svoju volju. Tada će On djelovati u vama da hoćete i činite ono što je Njemu ugodno. Tako će cijelo vaše biće biti stavljeno pod upravu Kristovog Duha, središte vaših misli bit će On, i vaše će misli biti u skladu s Njim.” Osjećaji i misli – o čemu govorimo? O karakteru. To je naša radna definicija: “misli i osjećaji zajedno” predstavljaju karakter (5T, str. 310.1). Znajmo, samo onda kad mu predamo svoju volju, samo tada će On u nama “djelovati … da hoćete i činite ono što je Njemu ugodno” (Fil 2,13). Međutim, ovdje se javlja veoma važno pitanje. Razmislite sa mnom o njemu. KAKO Krist može djelovati u nama da hoćemo i činimo ono što je Njemu ugodno kad mu predamo svoju volju? Je li spreman da to On za vas hoće i čini? Ili je spreman da vas motivira i osnaži da to hoćete i činite Njegovom silom? Što je od toga istina? Opet ću vam iznijeti mogućnosti. Kad Njemu predamo svoju volju, rečeno je da može djelovati u nama “da hoćete i činite ono što je Njemu ugodno”. Moje pitanje glasi: Kako to On namjerava ostvariti? Time što u nama djeluje da hoćemo i činimo? Ili tako da nas motivira i osnaži da smo u Njegovoj snazi voljni da hoćemo i činimo? Koja je mogućnost točna? Ova druga. Druga, znajmo to. Dopustite da vam iznesem još nekoliko mogućnosti. Kad mu predamo svoju volju, On može u nama djelovati da hoćemo i činimo što je Njemu ugodno, ali kako? Bez našeg truda? Ili kroz naš trud? Opet su dvije mogućnosti. Moram priznati da mi je jako stalo do toga da se vrlo pažljivo koncentrirate na ovaj predmet. Zašto? Zato što u našem narodu vlada dosta pometnje upravo po ovom predmetu. Postoji jako popularna ali lažna doktrina u našem narodu u vezi s ovim predmetom. U stvari, ići ću tako daleko da ću je proglasiti krivovjerjem. Jako sam zabrinut zbog toga. Ona je uspjela značajno ući u misli mnogih i ozbiljno utječe na njihov kršćanski život. U čemu se sastoji to lažno učenje? To krivovjerje koje me brine? Ono se rodilo iz pretjerane reakcije na legalizam – Budući da je naša voljena Crkva imala dosta legalizma tijekom niza godina, pojavili su se mnogi koji su ustali protiv poplave legalizma. Ali ponekad gubimo ravnotežu pa u pokušaju da izvučemo ljude iz jarka legalizma mi padamo na leđa u jarak jeftine milosti. Shvatimo da je dio ovog problema u tome što propuštamo vidjeti da ljudski napor ne mora neizbježno biti legalizam i ja se nadam da nam je to potpuno jasno. Mi smo se s ovim problemom suočili i u ranijim proučavanjima. Što čini čovjekov napor legalizmom, a što ne? Pobuda koja stoji iza njega. Amen? Ako se sa svoje strane trudim da bih zaradio da budem prihvaćen ili spašen, što je to? Besumnje legalizam. Ali dragi prijatelji, ako se trudim zato što Isusa silno volim i cijenim zbog besplatnog dara prihvaćanja, besplatnog dara spasenja, i želim učiniti sve i biti sve da bih mu pokazao svoju ljubav i zahvalnost, da ga ispravno predstavim i dopustim mu da me mijenja kako bih bio osposobljen da zauvijek živim s Njim u prisutnosti svetoga Boga i u društvu svetih bića, je li to legalizam? Naravno da nije. To je vjera koja djeluje kroz ljubav i čisti dušu (CT, str. 220.3). Molim vas, nemojmo se trzati kao reakciju na ljudski napor. On nije neizbježno legalizam, već motiv iza njega. Ovo lažno učenje na koje vas upozoravam, propustilo je razlikovati legalističke ljudske napore od reakcije zahvalnosti potaknute ljubavlju prema Isusu zbog besplatnog dara spasenja. Ovo lažno učenje je veoma pasivna vrsta teologije “Hajdemo, prepustimo Bogu”; prema njoj vi se jednostavno predate Isusu, i ja priznajem da svoju volju morate predati Isusu, ali onda uči kako On vlada vašom voljom, koristi je i služi se njome umjesto vas. Što čini? Koristi je umjesto vas. Kao da je volja rukavica – o da, priznajem da je potrebna neka količina predaje da tu rukavicu date Isusu, ali kad ste je jednom dali, On je oblači i radi s njome umjesto vas. Dragi prijatelji, zar to Isus radi kad mu predamo svoju volju? Ne, nikako ne. To čini Sotona ako mu predamo svoju volju. Volja nije rukavica; ona je paralizirana ruka … strašno onesposobljena i nesposobna ispravno funkcionirati s obzirom na bolest grijeha. Pratite me? Ali kad tu nemoćnu ruku damo Isusu, što On čini? On je liječi kako bismo se njome mogli služiti u skladu s Njegovom voljom. Ali tko radi tom rukom? Mi, ali s čijom snagom? Njegovom. Postoji li u tome neka razlika? Svakako da postoji. Postoji i te kako važna razlika, dragi prijatelji. Znajte, kad svoju volju predamo Isusu Kristu, On ne kaže da će umjesto nas djelovati da hoćemo i činimo što je Njemu ugodno, već kaže da će nam dati snagu i motivirati nas da to hoćemo i činimo u Njegovoj sili. Pogledajte kako je to Pavao jasno izrazio. Morat ćete zajedno samnom pogledati izvorni tekst. Filipljanima 2,12.13: Krenimo od kraja 12. retka: “Radite na svome spasenju sa strahom i trepetom!” (Šarić.) Kako vam to zvuči? Skoro kao legalizam. Ali dragi prijatelji, ne žurite sa zaključcima. Pavao još nije rekao sve. On nije prešao na svoje staro farizejsko razmišljanje. “Sve je Pismo Bogom nadahnuto.” (2 Tim 3,16 – Šarić.) Amen. Uključujući i Filipljanima 2,12. Zamijetite ovdje nešto veoma važno. Prije svega on kaže “radite na”, a ne “radite za”. Ima li u tome razlike? Ima. Mi ne trebamo raditi ZA svoje spasenje, već trebamo raditi NA svome spasenju. Drugim riječima, mi trebamo pokazati što je Bog u nama uradio. Govorimo li ovdje o opravdanju? Ne, mi ovdje govorimo o posvećenju. Pošto smo spašeni od tiranije grijeha, sebe i Sotone, silom Svetog Duha kojeg Bog stavlja u nas, mi u svom životu možemo pokazati slobodu Evanđelja, silu Evanđelja koje nas je oslobodilo. Mi se trebamo truditi da pokažemo što je Bog u nama učinio. Što je čak i u području misli jedini način na koji možemo uspješno raditi? Redak 13: “Doista, Bog čini u vama …” – što? – … da hoćete i vršite ono što je njemu ugodno.” Zamijetite ovdje nešto što je veoma važno. Grčki glagol za frazu “čini u vama” je energeo. Na što vas podsjeća ova riječ? Na energiju, energizirati. Ovu riječ poznajemo. Sada možemo razumjeti što Pavao zapravo kaže. “Radite na svome spasenju sa strahom i trepetom! Doista, Bog čini u vama …” – što? – “… da hoćete i vršite ono što je njemu ugodno.” Je li to jasno? Je li Bog kaže da će umjesto nas djelovati da hoćemo i činimo što je Njemu ugodno? Ne. Što kaže? Kaže da će nam dati snagu, da će nas energizirati, osnažiti, i motivirati nas da hoćemo i činimo što je Njemu ugodno Njegovom snagom. Kao što vidite to je vrlo važna nijansa, vrlo bitna za razumijevanje. Isusov Govor na Gori, str. 88: “Bog nije odredio da naša volja bude uništena, jer samo ako se njome služimo, možemo postići ono što On želi da postignemo. Da bismo je mogli ponovno primiti pročišćenu i oplemenjenu …” Zanimljivo. “… te tako prisno povezanu s božanskom voljom, naša volja mora se pokoriti Bogu da bi On mogao preko nas izlijevati potoke svoje ljubavi i sile.” Kad mu predamo svoju volju, On preuzima kontrolu nad njom i onda s njom radi za nas? Ne. On je poučava i osnažuje, i daje nam je da djeluje u skladu s Njegovom voljom, iz ljubavi prema Isusu. To trebamo razumjeti. Kako to možemo primijeniti? To razumijevanje … kako ga možemo primijeniti na suprotstavljanje tijela, a da zbog stabala ne izgubimo iz vida šumu? Pokušavamo shvatiti kako možemo nadvladati ovo suprotstavljanje nazvano tijelom, kako možemo pobijediti tjelesne požude. Kako ovo možemo primijeniti na pobjeđivanje tjelesnih požuda? Rimljanima 8,13. Poslušajmo! “Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, …” Hvala Bogu za drugu mogućnost! “… ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.” O brate i sestro, budimo svjesni da “što tko sije, to će i žeti” (Gal 6,7). Ako sijemo u tijelo, mi ćemo žeti raspadljivost, smrt. Ali imamo drugu mogućnost. Koju? Ona je usmrćivanje tjelesnih djela. Ali tko usmrćuje tjelesna djela? Tko? Čujem kako neki šapću: Duh. Da li to kaže Pavao? Čitajmo pažljivo: “Ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.” Tko usmrćuje tjelesna djela? Mi. Ali čijom snagom? Snagom Duha. Postoji li ovdje razlika? Da, postoji. Hoće li Sveti Duh nadvladati kušnju umjesto nas? Ne Sveti Duh je spreman da nas osposobi da nadvladamo kušnju Njegovom snagom. U tome je razlika. Ponovno se vraćamo na onaj lažni nauk, to opasno krivovjerje zbog kojega sam zabrinut što se uspjelo tako proširiti među našim narodom. Moramo razumjeti: kad svoju volju pokorimo Kristu onda se njome više ne moramo poslužiti da nadvladamo kušnju. On će to učiniti mjesto nas. U stvari ovo lažno učenje ide čak tako daleko da kaže: ako pokušate koristiti svoju volju da nadvladate kušnju, to je legalizam. Uostalom, mogu to dokazati. Dragi prijatelji, ako to prihvatite, ako ja prihvatim, onda u kušnji imam samo dvije mogućnosti: ili popustiti ili biti legalist. Otvoreno rečeno, meni je potrebna treća mogućnost. Kao što vidite, jedini je način da nadvladamo kušnju da upotrijebimo svoju volju i ako vas to što ste na ovaj način nadvladali kušnju čini legalistom, onda imate problem. Shvaćate li što pokušavam objasniti? Očekujem vaš odgovor. Dragi prijatelji, uporno tvrdim da MI moramo usmrćivati tjelesna djela. Mi to možemo – Duhom. “Ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.” (Rim 8,13.) Poslušajte kako to objašnjava Duh proroštva. Vjera kojom živim, str. 94: “Istjerivanje grijeha je čin same duše.” Čujem li neki “amen”? (Amen.) Tko istjeruje kušnje koje se pojave na svjesnom platnu našeg misaonog života? Mi, sama duša. Svojom snagom? Ne, poslušajte nastavak: “Istjerivanje grijeha je čin same duše. Duša u svojoj velikoj potrebi vapi za silom izvan i iznad sebe; djelovanjem Svetog Duha plemenitije sile uma bivaju prožete snagom da se oslobode ropstva grijehu.” Vidite li kako to funkcionira? Koje će plemenitije sile biti posebno uključene u oslobađanju od ropstva grijehu? Upravljajuća snaga, volja. Ali mi moramo pokrenuti volju da izbaci ovu kušnju. Međutim, u tome možemo uspjeti samo ako smo prožeti silom odozgo. Amen? Silom Svetoga Duha. Vidite li kako to funkcionira? Je li vam to jasno? Dragi prijatelji, shvatite, da bismo mogli uspješno nadvladati ovo suprotstavljanje moramo razumjeti svoju suradničku ulogu i pravo mjesto ljudskog napora – ljubavlju motiviranog, Duhom osnaženog, da, inače neće biti uspješan; ali ljudski napor ima bitno mjesto. Signs of the Times, 5. studenoga 1896: “Čovjeku je određen dio u velikoj borbi za vječni život. On mora odgovoriti na djelovanje Svetoga Duha. Morat će se boriti da prodre kroz sile tame, ali Duh koji djeluje u njemu može i hoće to ostvariti.” Zastanimo! Kako će to Duh obaviti? Za čovjeka. Poslušajmo: “Čovjek nije pasivno oruđe koje će se spasiti lijenošću. On je pozvan da napne svaki mišić u borbi za besmrtnost, ali Bog je koji daje djelotvornost. Nitko se ne može spasiti ako je nemaran.” Je li to jasno? Mi moramo napeti svaki mišić u ovoj borbi, dobroj borbi vjere, da nadvladamo suprotstavljanje tijela s njegovim požudama. Čovjek treba “da napne svaki mišić”, ali samo Bog daje djelotvornost da se možemo boriti i pobijediti. Naši mišići nemaju snage bez Svetog Duha, ali On odlučuje da koristi naše mišiće. Pratite me? Prijatelji moji, ako mislite da to nije važno, razmislite još jednom. Mi ćemo u nastavku pokazati koliko je to važno. Ova suradnja ljudskih napora s božanskom silom je vjerojatno najbolje prikazana očitom i razumljivom u nekim od čuda koje je Krist učinio. Dopustite da ovdje malo iznesem pozadinu, koja bi vam pomogla da cijenite čuda ozdravljenja kao primjer plana spasenja. Vidite, u grčkom jeziku riječ za “spasenje” ista je kao i za “ozdravljenje”. Razumijete li? Jedna od riječi za spasenje na grčkom jeziku ista je kao i za ozdravljenje. Zato su Kristova čuda ozdravljenja bila slika većeg ozdravljenja od bolesti grijeha, poznatog kao spasenje. Nadam se da ste me razumjeli. Prema tome od Kristovih čuda fizičkog ozdravljenja dobivamo uvid u to kako nas želi izliječiti od bolesti grijeha. Jasno? Pogledajmo brzo nekoliko njih. Matej 12,13 – događaj kojega poznajete. Sjećate se čovjeka s usahlom rukom? Što mu Isus kaže? “Tada reče čovjeku: ‘Ispruži ruku!'” I što je čovjek učinio? “On je ispruži, i – ruka mu zdrava kao i druga!” Poslušajmo sada nadahnuti komentar ovog značajnog događaja. Signs of the Times, 6. listopada 1887: “Isus je čovjeku s usahlom rukom rekao: ‘Ispruži ruku!’ Nesretnik je mogao reći: ‘Gospodine, nisam se njome godinama služio, ozdravi je prvo pa ću je onda pružiti.’ Umjesto toga, kad mu je Isus zapovijedio da ispruži ruku, on je upotrijebio snagu svoje volje i pokrenuo je kao da je bila zdrava. Upravo je korištenje snage volje bio dokaz Isusu da je čovjek vjerovao; i njegova je ruka ozdravila kad ju je ispružio.” Vidite li ovdje duboki smisao? Kad je nadnaravna sila izliječila tu ruku? Kada? Kad ju je ispružio. Zašto nije mogao dobiti snagu prije odluke i onda se potruditi da posluša Kristovu zapovijed? Zašto nije mogao dobiti snagu prije odluke da posluša zapovijed? Zašto? Zato što je “djela bez vjere mrtva” (Jak 2,20). Zato što odluka bez napora da se provede u stvari nije odluka. Pratite me? Tek kad je uložio napor da posluša, čovjekova vjera se pokazala iskrenom i njegova odluka je prihvaćena kao takva; Kad je pokazao pravu vjeru i odlučio poslušati Božju riječ, dobio je silu da je ostvari. Vidite li kako to funkcionira? Je li to jasno? Vidite, upravo je to razlog što u doživljavanju našeg spasenja Trojstvo nikad ne krši našu slobodnu volju. To je razlog što na svakom koraku koji činimo moramo aktivno surađivati vjerom koja odlučuje, a kad po toj odluci djelujemo zato što je iskrena, i zato što vjerujemo, Krist nam daje snagu da činimo ono što On od nas traži. Amen? (Amen.) Je li to jasno? Kao što vidite vratili smo se našim četirima koracima vjere. Ona ne samo što čuje Božju Riječ, već vjeruje da Bog ima moć ostvariti je. Ona predaje volju Bogu da bi je On mogao ostvariti, a onda, četvrto, i najvažnije, On postupa u skladu s njom. Ona odlučuje i kad djeluje u skladu s tom odlukom, mi tog trenutka dobivamo nadnaravnu snagu. No je li ovaj čovjek, sam od sebe, mogao ispružiti ruku? Nikako ne; bila mu je potrebna božanska snaga. Međutim, morao je uključiti volju prije nego što dobije tu snagu. Evo ukratko još jedan primjer. Ivan 5. poglavlje. Radi se o uzetom čovjeku. “Kaže mu Isus …” – kod ribnjaka: – … ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!'” (Ivan 5,5-9.) I što čini uzeti? Je li rekao: “Gospodine, ne možeš ni zamisliti koliko bih to želio. Ali očito nisi primijetio da sam paraliziran. Reći ću ti: daj me prvo izliječi pa ću ustati i hodati.” Je li se tako odvijao događaj? Ne. Ili možda izvještaj kaže ovako: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!” “O, Gospodine, ne želim biti legalist; znam, ako pokušavam ustati, to je legalizam, a ja ne želim biti legalist. Ali evo, ja ću Ti dopustiti a ti me podigni.” Zar se tako odvija ovaj događaj? Svakako ne. Kako se onda odvija? Poslušajmo ovaj izvanredno dobar opis. Put u bolji život, str. 42: “Isus ga onda poziva: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj!’ S novom nadom bolesnik gleda u Isusa.” Pratite redoslijed zbivanja. Radi se o milisekundama, ali redoslijed zbivanja je važan. “S novom nadom bolesnik gleda u Isusa. Izraz njegova lica, zvuk njegova glasa, nisu slični ni jednom drugom. Ljubav i sila kao da odišu iz same njegove prisutnosti. Vjera ovog teškog bolesnika se hvata za Kristove riječi. Šutke, on pokreće snagu volje, i dok tako izražava poslušnost Kristovu pozivu, njegovo se cijelo tijelo odaziva. Svaki živac i mišić trepere odjednom novim životom, a njegovi nepokretni udovi poprimaju zdrave pokrete. Skačući na noge, on odlazi svojim putem čvrstim, slobodnim korakom, slaveći Boga i radujući se svojoj novootkrivenoj snazi. Ovom uzetom čovjeku Isus ni jednom riječju nije spomenuo božansko podrijetlo pomoći … Čovjek je mogao reći: ‘Gospodine, ako ćeš me iscijeliti, bit ću poslušan tvojoj riječi.’ Mogao je zastati u sumnji i tako bi izgubio ovu jedinu priliku za ozdravljenje. Međutim, naprotiv, on je vjerovao Kristovim riječima, vjerovao je da će ozdraviti; istog trenutka on je pokušao, a Bog mu je dao snagu; on je pristao da hoda, i prohodao je. Slijedeći Kristove upute bio je iscijeljen.” Čujem li neki “amen”? (Amen.) Jeste li pratili redoslijed? On gleda u Isusa. “Uprimo pogled u Isusa, Početnika i Dovršitelja vjere.” (Heb 12,2 – Šarić.) On čuje Isusovu riječ. “Dakle, vjera dolazi od slušanja.” (Rim 10,17 – Šarić.) On vjeruje u tu riječ i – što čini? Odlučuje da posluša, pa postupi prema odluci. Tek kad to učini, prima silu. Zašto? Jer “je vjera bez djela mrtva”. (Jak 2,20.) Odluka bez truda da se tako postupi nije odluka. A istina je, ovaj čovjek nije nikako mogao ustati svojom snagom. Međutim, morao je odlučiti da će poslušati. A Isus je znao kad je to odlučio pa mu je tog trenutka dao snagu i on je otišao radujući se i slaveći Boga. Kako se to primjenjuje na nas? Posljednji odsjek: “Spasitelj se saginje nad onima koje je otkupio svojom prolivenom krvlju i upućuje im riječi neizrecive nježnosti i sućuti: Želiš li ozdraviti?'” Čujete li kako vam to večeras govori? “On te poziva da ustaneš u zdravlju i miru. Nemoj čekati da stekneš osjećaj kako si ozdravio. Vjeruj u riječi Spasitelja. Položi svoju volju na Kristovu stranu. Neka tvoja volja bude da Njemu služiš, i kad postupaš po njegovim riječima, primit ćeš snagu.” Čujem li neki “amen”? (Amen.) Ovo je tajna, dragi prijatelji, vjera koja doseže volju i u Kristu nalazi snagu da posluša. Ustanimo na molitvu!

Nebeski Oče, hvala Ti od srca što si spreman osnažiti našu volju da činimo što je Tebi ugodno, ako svoju volju predamo Tebi. Odlučujemo to učiniti ovog trenutka. Odlučujemo da se oslobodimo njezinog prirodnog robovanja grijehu, sebi i Sotoni, i zahvaljujući plaćenoj cijeni otkupa, Kristovoj krvi, odlučujemo pokoriti svoju volju širokogrudnoj, dobrohotnoj vladavini našeg Spasitelja. Preuzmi je, osnaži, pouči je i mi ćemo je upotrijebiti u Tvojoj snazi i u skladu s Tobom. Hvala Ti što uslišavaš našu molitvu jer molimo u Isusovo ime. Amen. Neka vas Bog blagoslovi, dragi prijatelji.