Izgradnja karaktera je najvažnije djelo ikada povjereno ljudima. U slijedećih sat vremena istražit ćemo našu prednost i odgovornost da razvijemo karakter nalik na Krista. Sjedinimo se u ostvarenju duhovne obnove do koje će nas pastor Stephen Wallace voditi “Iz slave u slavu”.

Hvala što ste došli i što imam prednost da nastavimo naše proučavanje o tome što je Gospodin rekao o najvažnijem poslu ikad povjerenom ljudskim bićima, a to je izgradnja karaktera. Kako je s učenjem napamet ovog prvog citata? Želim da vam ostane urezan u um. Odgoj, str. 203. Ponovite sa mnom: “Izgradnja karaktera je najvažnije djelo, ikada povjereno ljudskim bićima; i nikada ranije njegovo marljivo izučavanje nije bilo tako važno kao sada.” Znajte da se približavamo završetku našeg seminara, ali se nadam da to neće biti kraj proučavanja ovog predmeta. Molim se da to bude početak, da ovaj seminar služi kao katalizator i da vas potakne na daljnje osobno proučavanje ovog iznimno važnog predmeta: izgradnje karaktera. Kao što vidite, niti možemo biti djelotvorni svjedoci za Kralja niti osposobljeni za kraljevstvo, ukoliko ne budemo imali karakter sličan Kristovom. Brate i sestro, pošto Kralj uskoro dolazi, od najveće je važnosti, neophodno je da naučimo kako surađivati s preobražavajućom silom Svetoga Duha u razvoju karaktera sličnog Kristovom. U proteklih nekoliko proučavanja usredotočili smo se na ulogu volje. Shvatili smo da je njena uloga sudbonosna i središnja i da se to očekuje od nje jer volja je upravljačka sila u čovjekovoj prirodi, sila koja odlučuje i bira. (Put Kristu, str. 48.) {SC 47.1} Sve što odlučujemo voljom, učinit ćemo, i ako volja nije pod Božjom upravom, onda ni mi nismo pod Njegovom upravom. Ako je volja pod Božjom upravom, onda možemo u Kristovoj sili (Fil 4,13) nadvladati suprostavljenost s kojom se svi moramo boriti, s tijelom sa svim njegovim požudama, i njegovim saveznikom Sotonom i kraljevstvom tame. Naravno da je svijet i sve što je na svijetu Sotona tako pripremio da podilazi i potiče tjelesne požude. Zar ne? Tako se moramo boriti s velikim suprotstavljanjem, s obzirom da smo po prirodi tjelesni i živimo u ovome svijetu koji je tako smišljen da promiče požude tijela odnosno požudu tijela, požudu očiju i oholost života (1 Iv 2,16). Večeras želim da se usredotočimo posebno na ulogu volje u nadvlađivanju kušnje. Važno je znati kako nadvladati kušanje. Svakako … ako ikad dođete u iskušenje da mislite kako nije važno naučiti kako biti pobjednik, tako da zarobljujemo svaki um na pokornost Kristu (1 Kor 10,5), i odbijemo, iz ljubavi prema Kristu u snazi Svetog Duha, da popustimo kušanju čak i u mislima … Ako ikad dođete u iskušenje da zaključite kako nije važno na koji to način učiniti, molim vas shvatite da se sva čudesna obećanja koja nalazimo u Otkrivenju odnose na onoga “tko pobijedi” (Otk 2. i 3. poglavlje). Dragi prijatelji, prelijepa su to obećanja, ali mi si samo uobražavamo ako mislimo da će se na nama ostvariti ijedno od ovih obećanja, ako nismo naučili da budemo pobjednici. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Ovo nije jedna od opcija, već je sudbonosno i bitno. Mi moramo pobijediti! A uloga volje zauzima središnje, bitno mjesto kad se radi o nadvlađivanju kušnje. Želim da se ozbiljno usredotočite na to. Večeras proučavamo poseban duhovni predmet, a budući da se duhovno može samo duhovno razumjeti (1 Kor 2,13.14.), moramo naše proučavanje započeti molitvom. To nam je običaj. Molim vas sjetite se i mene dok se molite za sebe. Oče i Bože, u ime Isusa Krista, Gospoda pravde, zahvaljujem Ti što imamo pristup Tvojem uhu i srcu. Hvala Ti što nas vidiš i prihvaćaš u Voljenome jer nas voliš koliko voliš i svog Sina. Čudesne li milosti, kakve dragocjene prednosti! I zato Oče, dolazimo moliti, ne zato što mislimo da Te treba nagovarati i uvjeravati da nas blagosloviš, jer znamo da nas želiš blagosloviti. Dolazimo zato što nas trebaš podsjetiti i da se sami podsjetimo na našu ozbiljnu potrebu. I moramo moliti jer Nebo funkcionira po jednostavnom načelu: “Ištite i dat će vam se! ” pošto nam Ti možeš dati samo ono što želiš bez kršenja naše odluke, naše slobodne volje. Ti kucaš na vrata; ne ulaziš na silu. Ali kad čujemo kucanje, mi otvaramo vrata i kažemo: “Uđi!” u Osobi Svetog Duha; oživi i osnaži naše umne i duhovne sposobnosti. Osposobi nas da istinu ne samo razumijemo, već i zavolimo; i što je najvažnije, da odlučimo stati uz istinu, pokoriti joj se. Oče, jedno je razumjeti je, a sasvim nešto drugo pokoriti joj se. Moramo naučiti svoju volju pokoriti istini i zahtjevima Onoga koji je Istina. Nauči nas večeras kako da to učinimo. Vodi nas u ovom proučavanju, pomaži moje usne, vodi moje misli, sastavi svaku moju riječ. Ovo Te molim u Isusovo ime. Amen. Gdje se nalazimo? Na str. 61, lekcija 28. Naslov: “Nakon što se začne, požuda …” (Jak 1,15.) U prijevodu Kršćanske sadašnjosti ovaj redak počinje: “Zatim požuda, pošto začne …” Ovo je večeras veoma važan predmet. Molim vas da posvetite nepodijeljenu pažnju (3MR, str. 321.1) proučavanju Božje Riječi. Svako proučavanje o kušanju i kako ga nadvladati povest će nas do Jakovljeve poslanice. Jakov se vjerojatno više od ijednog drugog biblijskog pisca usredotočio na kušnju, na njezinu anatomiju. Proces u kojem kušnja postaje grijeh i kako možemo spriječiti kušnju da postane grijeh. Uostalom, shvatite da je i te kako potrebno točno znati kako i kada kušnja postaje grijehom, ako želimo saznati kako se možemo sačuvati da kušnja ne postane grijeh. Je li vam to izgleda logično? Važno je znati kako spriječiti da kušnja postane grijeh. Da, važno je. Zato je važno da razumijemo što dovodi do toga da kušnja postane grijeh. Je li grijeh biti kušan? Ne, nije. Dobro, u kojem trenutku kušnja postaje grijeh? Većina misli da kušnja ne postaje grijehom dok ne počinite djelo. Je li tako? Naglašavam da nije. Ovo je važno da razumijemo, dragi prijatelji. Prema tome, neka nam Jakov pomogne da točno saznamo kako kušnja postaje grijehom. Počnimo naše proučavanje čitanjem Jakova 1,12. “Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube.” Vrlo zanimljiva, značajna istina u ovom jednostavnom retku. Prije svega, zapazite, blago nama kad trpimo kušnju. Drugim riječima, kušnja može biti blagoslov, zar ne? Što je čini ili ne čini blagoslovom? To što je ili trpimo ili ne trpimo, da li je savladamo ili ne. Zapazite kako pretrpiti kušnju nije samo blagoslov, već je bitno da nas provjeri ili ispita. To je značenje kad kaže: “prokušan” (KS: “kad se pokaže prokušan”). Kao što vidite, naša vjera i ljubav prema Kristu moraju se potvrditi iskrenima da bi nam se mogao povjeriti vijenac života. Kakvu vrstu života nam Bog želi povjeriti? Vječni život. Dragi prijatelji, znajte da Bog ne može svakome povjeriti vječni život. Kome ga jedino može povjeriti? Samo onima koji su se trajno i nepovratno odvojili od grijeha. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Kao što vidite, ako nismo došli u stanje kad bismo radije umrli nego počinili grijeh, nama se ne može povjeriti vječni život. Zato što nas Bog, kad nas uzme u Nebo, ne čini nesposobnima da sagriješimo. Tehnički rečeno, mi još uvijek možemo sagriješiti, ali nikad više nećemo. Zašto? Zato što smo iskušani i provjereni na Zemlji i pošto smo dali neoborivi dokaz da smo toliko zaljubljeni u Krista, i zbog toga silno mrzimo grijeh, da bismo radije dali život nego svjesno sagriješili. To nas čini pouzdanima pa nam se može povjeriti vječnost. Pratite me? “… jer će, kad se pokaže prokušanim, primiti vijenac – život koji je Bog obećao onima koji ga ljube!” Koliko? Toliko da bi radije umrli nego bili neposlušni i Njega razočarali ili pogrešno predstavili. Review and Herald, 6. prosinca 1881: “Naša vjera …”, a mi bismo mogli dodati, kao što to ona kasnije kaže u tekstu – naša ljubav. “Naša vjera mora biti ispitana u ovome svijetu. Krist je nadvladao u našu korist i tako omogućio da i mi nadvladamo. Ovdje moramo pretrpjeti nevolje i kušnje, pa ćemo onda, ako budemo vjerni, primiti vijenac. Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života.’ Bit ćemo izloženi brojnim kušnjama, ali one će nas, ako ih dobro podnesemo, oplemeniti i očistiti, kao što se zlato čisti u vatri.” Zastanimo. Vidite li kako u kušnji postoji mogući blagoslov? Što ona čini? Čisti nas. Ona oplemenjuje našu vjeru i ljubav provjeravajući ih u vatri. Nastavljam čitati: “Kad budu izloženi primamljivosti ovog svijeta, ono što smo mislili da je zlato, pokazat će se samo troskom. Naš Otkupitelj vidi situaciju i savjetuje da od Njega kupimo zlata u vatri žežena (Otk 3,18), a to je prava vjera i prava ljubav, milost koju žestoke kušnje neće uništiti.” Vidite li što se događa? Često smo uvjereni da smo jači nego što smo u stvari, i da nas upozori na našu ranjivost i slabost, Bog dozvoljava da budemo kušani, provjeravani i ispitani kako bi nam ukazao na našu slabost. Zašto je to tako važno? Zato što nas On pokušava pripremiti, prvenstveno, da prođemo ozbiljno vrijeme kušnje i provjere, nazvano “vrijeme nevolje” (Velika borba, pogl. 39). Uz to On nastoji oplemeniti i očistiti našu vjeru i ljubav, razviti naš karakter, drugim riječima, tako da nam može povjeriti vječni život. Držeći sve to na umu, nadam se, možemo vidjeti kako je pretrpljena kušnja stvarno blagoslov. Istina. Zapazimo kako Jakov, kad se upušta u analizu stvarnog procesa kušanja, prvo želi biti siguran da znamo kako Bog nije izravno odgovoran što smo kušani. Za što Bog nije izravno odgovoran? Zapazite važne riječi koje slijede. Zapazite kako to Jakov kaže u trinaestom retku: “Nitko, kad padne u kušnju, neka ne kaže da ga Bog kuša, jer Bog ne može biti napastovan na zlo i on nikoga ne napastuje.” Jasno je da nas Bog osobno ne napastuje, izravno, na zlo. Ali jasno je, Pismo pokazuje da Bog dozvoljava da budemo kušani. Bog nas ne kuša, ali dozvoljava da budemo kušani. Zašto to dozvoljava? Upravo zbog mogućeg blagoslova koji primamo kad u Njegovoj sili pretrpimo. Pratite me? Pogledajmo 1. Korinćanima 10,13: “Iskušenje nije došlo na vas osim onoga čovječjega. Ali je vjeran Bog …” Neka je hvaljeno Njegovo ime! “… koji neće dopustiti da budete iskušavani više nego što možete podnijeti, nego će s kušanjem dati povoljan izlaz da mognete podnijeti.” (Šarić.) Sviđa mi se ovo obećanje. Nije li dragocjeno? Hvala Bogu za njega. Zašto Bog dopušta da budemo kušani? Zato što želi da pobjedom nad kušnjom postanemo jači. Raspitajte se kod bilo kojeg body-buildera. Kako razvija mišiće i tetive? Tako što savlađuje otpor utega. Istina? Svaki put kad to čini, što se događa? On postaje snažniji. Tako je i s kušnjom i razvitkom naših duhovnih mišića i tetiva. Svaki put kad nadvladamo neku kušnju, mi postajemo duhovno jači. Velika je to istina. Ali hvala Bogu što u ovoj duhovnoj tjelovježbi imamo trenera koji dobro zna u kakvom smo stanju. On zna što u tom trenutku svoje duhovne zrelosti i razvoja možemo podnijeti, i neće dozvoliti da budemo kušani više od onoga što možemo podnijeti. Nije li dobro to znati? (Amen.) Ja ovo volim uzimati jako doslovno. Ako smo u Kristu, ništa nam se ne može dogoditi što On nije dozvolio. Evo, dolazi đavao s kušnjom. Ali gdje sam ja? U Kristu. Prema tome, prije nego što me može kušati, što mora učiniti? Krist mu mora dozvoliti da to učini. Jasno? Ali pošto sam u Kristu, ništa me ne može dosegnuti, osim ono što Krist dopusti. Ja sam u Njemu. Vidite li koliko je ova slika doslovna? Dakle, kad neprijatelj dođe s kušnjom Krist kaže: “Čekaj malo, što imaš na umu? Ja znam je li Steve u ovom trenutku u svom duhovnom razvoju u stanju to podnijeti.” Ako je to kušnja s kojom mogu izići na kraj u svojem razvoju i zrelosti, što će Krist reći? “U redu, kušaj ga.” Zašto? Zbog blagoslova kojeg ću primiti kad kušnju pobijedim Njegovom snagom. On nikad neće dopustiti da budem kušan više nego što mogu podnijeti. Kako možete propasti uz takvog trenera? Ne možete. Poslušajte! Signs of the Times, 18. prosinca 1893: “Kušanje nije grijeh i ne nagovještava da bi Bog bio nezadovoljan s nama. Gospodin dopušta …” Ovo je bitno. “Gospodin dopušta da budemo kušani, ali On mjeri svaku kušnju i raspodjeljuje je sukladno našoj moći da se odupremo i nadvladamo zlo. Upravo u vrijeme nevolje i kušnje mi možemo mjeriti stupanj svoje vjere i povjerenja u Boga i procijeniti stabilnost svojeg kršćanskog karaktera. Ako nas je lako uznemiriti i pobijediti, trebamo se zabrinuti, jer naša je snaga mala.” Stanimo ovdje, dragi prijatelji. Vidite li što nam je ovdje rečeno? Krist dopušta da budemo kušani ne samo zbog blagoslova koji možemo primiti ako nadvladamo, već i zato da nam pomogne da shvatimo kako smo slabi i kako ozbiljno trebamo pokrenuti svoje duhovne mišiće i tetive da ojačamo. Molim vas shvatite, ako ne možete izići na kraj s kušnjom od dva kilograma, onda ćete se naći u velikoj nevolji nešto kasnije kad budete trebali svladati kušnju od stotinu kilograma. Pratite me? Isus želi da počnete vježbati, tako da kad stvari stvarno krenu loše budete u stanju riješiti ih u Njegovoj sili. Mi se trebamo uzbuniti ako padamo pod kušnjom od dva kilograma. Uznemiriti! Vratimo se našem citatu: “Razmotrimo utješne riječi koje su zapisane za našu pouku: Iskušenje nije došlo na vas osim onoga čovječjega. Ali je vjeran Bog koji neće dopustiti da budete iskušavani više nego što možete podnijeti, nego će s kušanjem dati povoljan izlaz da mognete podnijeti.'” (1 Kor 10,13 – Šarić.) Volim sljedeću rečenicu: “Bog je odmjerio kušnju u omjeru sa svakom koju može dati; On nikad ne dopušta da budemo kušani iznad naše sposobnosti da se odupremo ili izdržimo. Zna Gospodin pobožne izbaviti iz kušnje.’ (2 Pt 2,9 – Šarić.)” Možete li reći: “Hvala Bogu”? Ne mogu se sjetiti ništa što bi uvjerljivije govorilo o Božjoj suverenosti od činjenica da može uzeti nastojanja našeg najvećeg neprijatelja da nas upropasti, i pretvoriti ih u najveće blagoslove. Razmislite o tome! Možete li zamisliti kako to mora frustrirati i razbjesniti Sotonu? Kad se pojavi s kušnjom s kojom nas silno želi navesti da se spotaknemo i padnemo, a mi ju, oslanjajući se na Krista, koristimo pa se ne spotaknemo i upotrijebimo je kao stepenicu. Ona nas diže bliže Kristu, čini da mu postajemo sličniji i čini da smo jači. Možete li zamisliti kako to mora frustrirati i razbjesniti Sotonu? Pitam vas, dragi prijatelji, s takvim Bogom koji je za nas, tko može protiv nas? (Rim 8,31.) Ako najveće napore našeg najvećeg neprijatelja da nas uništi može uzeti i pretvoriti ih u najveće blagoslove, kako da propadnete? Čujem li neki “amen”? (Amen.). S takvim Bogom koji je uz vas ne možete propasti. Ali gledajte da budete u Njemu. Svakako to gledajte. Vratimo se Jakovljevom tekstu: Ako kušnja ne dolazi izravno od Boga, odakle onda dolazi? (Od Sotone.) Neki od vas ste s obje noge upali u moju zamku, a svi ste isto to mislili, premda niste imali hrabrosti da to kažete. Kad pitamo odakle dolazi kušanje, instinktivno ljudi misle: Od Sotone, naravno. Svi znamo da kušnja dolazi od đavla. Jeste li sigurni? Zapazite ovdje nešto veoma značajno. Zapazite da u temeljitoj analizi kušnje nečije ime nije ni spomenuto. I druga stvar koju želim da zapazite jest, i to lijepo zapišite u samom retku – u stvari mogli biste to učiniti i u svojoj Bibliji kao podsjetnik – pet faza ili koraka koji su uključeni u procesu kušanja. Krenimo dakle. Tražimo dvije stvari. Što je prva? Čije ime nije spomenuto? A druga? Pet faza u procesu kušanja. Jakov 1,14: “Nego svakoga napastuje …” Prva faza: “… njegova požuda koja ga privlači i mami.” Redak 15: “Požuda zatim …” – to je druga faza – “… zatrudnjevši”, treća faza – “rađa grijehom, a grijeh … – četvrta faza: “… izvršen” – peta faza: “… rađa smrću.” Jeste li vidjeli ovih pet faza? Veoma je važno da to vidimo. Ovo je proširena verzija jednostavne istine koju je Pavao izrekao: Plaća grijeha je smrt. (Rim 6,23.) Jakov nam pokazuje što se događa prije grijeha i nadopunjuje detalje koji vode konačnoj smrti. Jasno? Koje su to faze? Prva faza: “Svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami.” Nju ćemo nazvati “zavođenjem”. Razumijete? Kako ćemo je nazvati? “Zavođenje”. Druga faza: “Nakon što se začne …” Nazvat ćemo je “začećem”. Logično ime. Treća faza: “Požuda rađa grijeh.” Ovo ćemo nazvati “rođenjem”. Četvrta faza: “A izvršen grijeh” – nazvat ćemo “rastenje”. Peta faza: “… rađa smrt.” Što? “Smrt.” Jeste li razumjeli ovih pet faza? Zavođenje, začeće, rođenje, rastenje, smrt. To je tih pet faza. Ponovno: čije ime uopće nije spomenuto? Recite, čijeg imena nema? Sotona, đavao, uopće nije spomenut. Zanimljivo. Je li to zato što Sotona uopće nije uključen u kušanje? Ne. To ne bih nikad rekao. Zašto Jakov uopće ne spominje Sotonu u ovoj temeljitoj analizi procesa kušanja? Zašto? Može li biti, je li moguće da nas Jakov pokušava zaštititi od naše ljudske sklonosti da podlegnemo kušnji i kažemo: “Đavao me na to natjerao”? “Đavao me na to nagnao.” Kao što vidite, Jakov je potpuno svjestan sklonosti ljudske naravi koju i on ima. I na samom početku, kad se Gospodin Bog obratio ženi i upitao: “Što si to učinila?” Što ona odgovara? “Zmija me prevarila pa sam jela.” (Post 3,13.) “Đavao me na to naveo.” To radimo od tog trenutka. Uostalom, sjećate li se … vi koji ste iste dobi kao ja, sjećate li se onih majica i naljepnica za automobil, tako popularnih s natpisom “Đavao me na to nagnao”? Neki se glumac dosjetio te rečenice. Ali znajte, nije se u stvari glumac toga dosjetio. Đavao je to smislio. Dragi prijatelji, vjerujete li da se đavao uznemiruje kad ga optužujemo za svoje grijehe? Ne, oduševljen je. Zašto? Pošto krivimo njega, očito je da ne znamo u čemu je pravi problem. Istina, mi ne znamo u čemu je zapravo pravi problem, a ako ne znamo što je pravi problem, onda nećemo ni tražiti pomoć, zar ne? Da, nećemo tražiti pomoć; i ja mislim da je to razlog što Jakov ne spominje đavolje ime. Dobro. Vratimo se na kušnju. Znajmo, kad joj popustimo ne možemo reći: “Đavao me na to nagnao.” Zašto? Zato što njemu nije dopušteno, zbog ograničenja utjecaja kojeg mu je Bog odredio, da ikoga prisili na popuštanje kušanju. Ukoliko, naravno, čovjek odlučno odbaci ograničavajući, milostivi utjecaj Gospodina Boga i počini neoprostivi grijeh te proda svoju dušu Sotoni. Onda Sotona ima nadzor i može prisiliti opsjednutog demonom da čini ono što inače ne bi želio. Testimonies, sv. 2, str. 294: “Istina je da je Sotona veliki začetnik grijeha, ali to za čovjeka nije isprika da griješi, jer Sotona ne može prisiliti ljude da učine zlo.” Što ne može? Prisiliti ljude da učine zlo. “On ih nagovara da ga učine, pa grijeh čini privlačnim i simpatičnim; ali mora prepustiti njihovoj volji hoće li ga počiniti ili ne.” Je li ovo jasno? Prema tome, imamo li, kad popustimo kušnji, pravo reći: “Đavao me na to naveo””? Ne, nemamo. Sotona mora prepustiti našoj volji hoćemo li ga učiniti ili ne. I opet pitam: odakle dolazi kušnja? Ona dolazi iz dva izvora. Isusov govor na Gori, str. 157: “Napast je mamljenje na grijeh, a to ne potječe od Boga …” to je prvi Jakovljev zaključak, “nego od Sotone”, broj jedan, i broj dva: “ili od zloće našega srca.” Razmislimo zajedno. Odakle dolazi napast/kušnja? Od Sotone i – odakle? Od zloće našega srca. Međutim, priznajmo da kušnja najčešće potječe od zla u našemu srcu. Da, možda ga Sotona potiče, ali ono ipak dolazi – odakle? Iz naše u grijeh pale, tjelesne prirode, niže izopačene prirode nazvane tijelo, koja više ne vlada kršćaninom, ali ostaje. Ne predsjeda, ali je i dalje prisutna, i ne zadovoljava se time, već želi vladati. Zato Pavao poziva: “Neka dakle ne kraljuje grijeh u vašem smrtnom tijelu da slušate njegove požude.” (Rim 6,12.) Dakle, prvi izvor kušnje je Sotona. Očito to nije uvijek slučaj, više je izuzetak. Jasno je da je Sotona u stanju izravno ucijepiti u um zle misli; o tome postoji značajan citat koji želim brzo iznijeti jer je vrlo upečatljiv. Nalazi se u Manuscript Release, sv. 2, str. 343.344: “Prije nekoliko sati slušala sam pritužbe jedne nesretne duše. Sotona joj je prišao na neočekivan način.” Zastanimo. Je li to uvijek slučaj kod Sotona kad dolazi kušati? Ne, nije. “Sotona joj je prišao na neočekivan način.” Drugim riječima, to je izuzetak. Nastavljamo: “Ona je mislila da je pohulila na Spasitelja jer joj je kušač stalno u um unosio misao da je Krist bio samo čovjek, samo dobar čovjek. Mislila je da su Sotonina došaptavanja osjećaji koji potječu iz njezina vlastita srca i to ju je užasavalo. Mislila je da se odriče Krista i njezina duša se jako mučila. Uvjeravala sam je da su ovo neprijateljeve, a ne njezine misli, da ju je Krist razumio i prihvatio; da ovakve misli treba smatrati da potječu od Sotone i da njezina hrabrost treba rasti sa snagom kušanja. Mora reći: ‘Ja sam Božje dijete. Ja predajem sebe, dijelom i dušom, Isusu. Mrzim ove tašte misli.’ Rekla sam joj da ni za trenutak ne zaključi kako su potekle iz nje; da ne dozvoli Sotoni da ranjava Krista tako što će je baciti u nevjerstvo i obeshrabrenje. Onima koji su kušani na ovaj način …” Zastanimo. Očito su i drugi kušani na ovaj način. Ja znam, jer sam bio tako kušan. “Onima koji su kušani na ovaj način, rekla bih: Nemojte ni za trenutak smatrati da Sotonine kušnje potječu iz vašeg vlastitog uma. Odvratite se od njih kao što biste se odvratili od samog protivnika.” Jedan od načina na koje nas Sotona kuša jest da izravno usađuje zle misli u naš um. On zaobilazi starog čovjeka i jednostavno u njega usađuje tu misao. Međutim, smatram da to nije uobičajeni način kušnje. Kakav je uobičajeni način kušnje? Sotona nas najčešće kuša poticanjem naših izopačenih, sebičnih prohtjeva i žudnji pomoću osjetilnih impulsa koji dolaze u um preko osjetila. Pratite me? To je najčešći način kušanja. Istina, Sotona je u pravom smislu u to uključen; mogao bi se spakirati i otići kući, a većina ljudi ne bi ni primijetila razliku. Zašto? Zato što je svijet prezasićen osjetilnim, senzualnim, tjelesnim, materijalističkim, egoističnim impulsima. Kamo god pogledali, sve što čujete, što vidite u ovome svijetu smišljeno je da potakne požudu tijela, požudu očiju i oholost života. (1 Iv 2,16.) Nije li tako? A razlog tomu je što je Sotona knez ovoga svijeta (Iv 14,30; Ef 2.2.) i on ga je namjerno tako uredio. Pogledajte sljedeći tekst, “Sotona nas često pobjeđuje našim prirodnim sklonostima i prohtjevima …? Čime? “Našim prirodnim sklonostima i prohtjevima. Oni potječu od Boga i kad ih je čovjek dobio bili su čisti i sveti.” Zastanimo. Sjećate se kako smo o tome proučavali. Na što je Sotona u Edenskom vrtu prvo utjecao kod naših praroditelja? Eva je vidjela da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno. (Post 3,6.) To su bile Bogom dane sposobnosti za uživanje u osjetilnim užitcima na potpuno zakonit način; da uživaju u ljepoti stvari primamljivih za oči i da uživaju u osobnom napredovanju na slavu Bogu, da postanu mudri. To su bile bezgrešne, svete, Bogom dane želje. Ali što se dogodilo kad su im naši praroditelji popustili na grešan način? One su postale iskvarene i izopačene; postale su nesvete i sada su nazvane “putene požude koje vojuju protiv duše” (prema 1 Pt 2,11). Sada su nazvane požuda tijela, i požuda očiju i oholost života. (1 Iv 2,16.) Sjećate se ovog proučavanja? (Predavanje 21.) Samo sam to htio spomenuti. Vratimo se našem citatu: “Sotona nas često pobjeđuje našim prirodnim sklonostima i prohtjevima. One potječu od Boga i kad ih je čovjek dobio bili su čiste i svete, ali čovjekovi prirodni prohtjevi izopačeni su popuštanjem. Nesvetim zadovoljavanjem postali su putene požude koje vojuju protiv duše’. (1 Pt 2,11.) Ako kršćanin ne bdije u molitvi, on navikama koje treba nadvladati daje pravo da vladaju. Ako ne osjeća stalnu potrebu za neprekidnom, neumornom budnošću, njegove sklonosti, zlorabljene i pogrešno usmjerene, dovest će do toga da otpadne od Boga.” Dragi prijatelji, budimo upozoreni i bdijmo! Zato je Pavlu toliko stalo, čak i kod zrelog kršćanina, pogotovo u završnim časovima njegovog pobožnog života, da kroti svoje tijelo i zarobljava da sam ne bude isključen. (1 Kor 9,27.) On je svjestan ove mogućnosti, a i mi je moramo biti svjesni. Razlog, shvatimo to, što Sotona uspije u ovoj vrsti kušnje jest zadovoljstvo koje popuštanje pruža. Jeste li to shvatili? Posebno u području požude tijela, a to su prohtjevi i strasti. Pruža li popuštanje prohtjevima i strastima osjetilno zadovoljstvo? Pruža li? Očito pruža. Tko je dao tu mogućnost uživanja? Čija je to bila ideja? Božja. A što radi Sotona? Šverca se na Bogom danom daru i uspijeva nas nezakonitim, sebičnim, pretjeranim popuštanjem navesti na samouništenje. To možemo postići iskorištavanjem svakog osjetilnog zadovoljstva. Čujete li što vam govorim? Dragi prijatelji, posebno u području prohtjeva i strasti Sotona uspijeva i te kako. A većina u ovome svijetu zaokupljena je samouništavanjem putem samopopuštanja u ovim područjima; a požuda očiju i oholost života također pružaju zadovoljstvo. Volimo imati lijepe stvari i onda krenemo u ludu potragu da ih pribavimo, te lijepe stvari ovog svijeta, i više nemamo kontrole. Znate li koja je najjača industrija u Sjedinjenim Američkim Državama? Uskladištenje. Da, uskladištenje. Zašto? Zbog ove nerazumne opsjednutosti pribavljanja stvari koju imamo mi Amerikanci. Volimo izlaziti u kupnju. Znate onu: “Shop till you drop.” U tome nalazimo zadovoljstvo. Hajde, priznajte da je tako! I tako sve to nabavljate i ubrzo su vam ormari prepuni, pa onda i garaža bude prepuna, pa morate nešto učiniti i negdje sagraditi skladište, a ako ne sagradite skladište, morate unajmiti nečije drugo. Pratite me? Znate da govorim istinu. Nije li Isus ispričao prispodobu o tome? Da, ispričao je. (Lk 12,15-35.) Zašto smo toliko zaokupljeni time? Zbog toga jer pruža zadovoljstvo. Volimo nabaviti lijepe stvari. To nam pruža zadovoljstvo. I treće, motivacija ega, volimo da se drugi dive našim dostignućima, i to pruža zadovoljstvo. Tako nastavljamo tu nerazumnu potragu da zadovoljimo požudu tijela, požudu očiju i oholost života, jer nam to sve pruža zadovoljstvo. Eto tako đavao uspijeva s ovim stvarima na koje nas je uspio navesti. A sada, pošto smo razmotrili pitanje odakle dolazi kušnja, dolazi sljedeće važno pitanje. Molim vas, usredotočimo se na njega. Moramo biti sigurni da razumijemo kada zapravo kušnja postaje grijeh. Pratite me? Je li to važno znati? Da, važno je. Zašto? Zato što samo onda kad točno znate u kojem trenutku kušnja postaje grijeh, možete spriječiti da ona postane grijeh. Je li to važno znati? Da, važno je. Dakle, kako i u kom trenutku kušnja postaje grijeh? Uzmimo naš tekst, naš proces u pet koraka koje je Jakov naveo. Dopustite da pitam ovako: Kada kušnja postaje grijeh? U prvoj, drugoj, trećoj ili petoj fazi? Evo, redak 14: “Nego svakoga napastuje …” Prva faza: “… njegova požuda koja ga vuče i mami.” Druga faza: “Nakon što se začne …” Teća faza: “… požuda rađa grijeh, a izvršen grijeh rađa smrt.” (Jak 1,14.15 – Šarić.) U redu. Koliko vas glasuje za prvu fazu? A drugu? A treću? Zanimljivo, u tome smo dosta podijeljeni. A koliko vas glasuje za četvrtu fazu? Dobro. Peta faza je malo prekasna. Dobili smo neke ruke za prvu, drugu i treću fazu. Vidjeli ste ruke za prvu, drugu, treću. Ovo pokazuje stvarnost i činjenicu da u biti ne znamo točan trenutak i na koji način kušnja postaje grijeh većina nas. A vi ostali? Vi koji niste glasovali ste savjesne kukavice. Dajte, prijatelji, da porazgovaramo. Dopustite da kažem, vjerujem da kušnja postaje grijeh u drugoj fazi. Kako? Zašto? Po mom mišljenju, ako shvatimo duhovnu činjenicu u svakoj od ovih faza razumjet ćete zašto sam izabrao drugu fazu. Za one koji su se opredijelili za prvu fazu, za vas koji ste se opredijelili za prvu fazu, mogu se jako dobro složiti s vama. Radi se o nijansi, ali mogu se složiti i s vama. Vi koji ste glasovali za treću fazu, žao mi je, promašili ste. Ne mogu se složiti s vama. Hajde da razmislimo! Što je prva faza? Ona je zavođenje. Tko koga zavodi? Razmislite! Što je cilj onoga koji zavodi? Da rodi grijeh. Točno? Tko zavodi? Stari čovjek. Točno? “Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga vuče i mami.” To je požuda tijela, niža pokvarena priroda nazvana “stari čovjek” (Kol 3,9) ili “tijelo” (1 Kor 15,50). Pratite me? Možda ćete reći: “Ja sam mislio da sam umro.” Da, vjerom. A vjera daje sigurnost onome čemu se nadamo, osvjedočenje o onom što ne vidimo. (Heb 11,1.) Trebamo ga smatrati mrtvima (Rim 6,11) i to iz trenutka u trenutak, jer fizički je još živ i zdrav u meni. Pratite me? A on stalno pokušava nekoga zavesti kako bi mogao roditi grijeh. Ili dovesti do rođenja grijeha, recimo, tako da može roditi grijeh, želi roditi grijeh. A koga nastoji zavesti? Dopustite da to kažem ovako: ovdje govorimo o osnovama biologije. Ako mislite roditi, a vi ste muškarac, što morate imati? Morate dobiti pomoć. Zar ne? Morate dobiti ženu. Napominjem da ovdje govorimo o osnovama biologije. Morate dobiti ženu. No, da bi stari čovjek mogao uspjeti roditi grijeh, mora dobiti pomoć neke žene. Tko je žena koja mu mora pomoći? To je volja. Što je, prijatelji? Volja. Volja je žena u čovjekovoj prirodi. Razmislite sa mnom! Želim da to shvatite. Što je volja? Volja je žena u čovjekovoj prirodi. Kao što vidite, ona vlada domaćinstvom u meni; ona upravlja domom. Ali ona sama je pod muževljevom vlašću. Jasno? Tko je po prirodi taj tiranski, diktatorski nastrojen muž volje? Tko? Stari čovjek. Pratite me? A ona je bespomoćna, pokorna žena tog starog čovjeka. Dio prokletstva. Ovo je jasno prikazano u prokletstvu izrečenom nad ženom. “Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.” Da bismo lakše razgovarali, dajmo toj ženi ime. Nazovimo je Wilma. U redu? Nekako je to prvo slovo sasvim prikladno. Wilma. To je moja volja. To je Wilma o kojoj govorimo. Za koga je ona po prirodi udata? Za starog čovjeka. On je tiranin koji je nadzire i želi da sve bude po njegovom. On traži da mu se Wilma pokori i kad god želi da rodi grijeh, zahtijeva od nje suradnju, i dobiva je. Ovo je, dragi prijatelji, veoma važna istina koju moramo razumjeti. Jedini način da se Wilma oslobodi od tiranije ovog braka jeste da stari čovjek umre. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Kao što vidite, mi smo u braku – dokle? Dok nas smrt ne rastavi. Wilma je bespomoćna, podložna supruga ovog jadnog starog čovjeka nazvanog tijelo – do kada? Dok on ne umre. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Postoji li način da umre? Postoji! Zbog toga postoji križ. Čujem li neki “amen”? (Amen.) Kad dođemo križu i vjerom prihvatimo Kristovu smrt za grijeh zbog naših grijeha, kakva nam se prednost pruža? Da smatramo svojeg starog čovjeka mrtvim grijehu. (Rim. 6,11.) Ovdje govorim o Rimljanima 7,1-6. Volio bih imati vremena da s vama istražim ovaj ulomak, ali ga nemamo. Kad Wilma dođe križu, kad mi dođemo križu, i Wilma prihvati Kristovu smrt, ona ima prednost da starog čovjeka smatra mrtvim; prihvaćanjem vjerom Kristovu smrt za grijeh zbog naših, možemo reći starom čovjeku: “Stari je čovjek umro.” Ali što moramo odmah učiniti? Kad stari čovjek umre, prema Pavlu možemo se udati za drugoga. (Rim 7,3.) Za koga? Za našeg duhovnog muža, Isusa Krista. Amen? Prema tome, kod križa starom čovjeku ne kažemo samo: “Mrtav si,” već – što? “Hoću” Isusu. Pokoravam Ti svoju volju, Gospodine Isuse. Uzmi je pod svoje. Ona je Tvojom krvlju kupljena mladenka, pripada Tebi. Potpuno Ti predajem svoju volju. I dragi prijatelji, jedino ako tako učinimo, jedino ako to učinimo, imat ćemo od Krista, našeg duhovnog supruga, snagu, zahvaljujući motiviranosti ljubavi i Svetom Duhu dovoljno snage da odbijemo zavodljivo snubljenje starog čovjeka i odlučimo da radije pokorimo svoju volju željama Duha, Svetoga Duha, koji s nama kontaktira preko naše savjesti. Vratimo se sada na naše faze. Ako je volja pokorena vlasti Isusa Krista, ona može, Wilma može odbiti zavodnički pristup starog čovjeka. Ali ako volja nije pokorena vlasti Isusa Krista, ako se nije udala i stupila u najsvetiji brak, u duhovnu zajednicu s Kristom … Uostalom On sebe naziva našim suprugom (Izaija 54,5), što je posebno značajno. Ako je ušla u ovu duhovnu zajednicu, Njegovom snagom, ona može odbiti zavodničke nasrtaje; ali ako nije, što jedino može učiniti? Pokoriti se, pristati. Sve što može jest pristati. A dragi prijatelji, u trenutku kad Wilma kaže “da” požudama tijela u privatnoj spavaćoj sobi svog uma, kušnja postaje grijehom. Shvaćate li? “Nego svakoga napastuje vlastita požuda koja ga vuče i mami.” (Jak 1,14 – Šarić.) Kao što vidite, to je zavođenje starog čovjeka. U kušnju trebaju biti uključene i misli. Vi niste izloženi kušanju, ako nisu uključene vaše misli. Stari čovjek nas zavodi i naše su misli pogrešne. Ono što određuje je li kušnja grijeh ili nije, je ono što radimo s tim pogrešnim mislima. Pratite me? Ako se složimo s pogrešnim mislima i dopustimo da lebde u naše umu, što smo u Božjim očima učinili? Sagriješili smo; u maternici uma nalazi se zametak grijeha. Pratite me? Mi se ovdje služimo Jakovljevom zornom poukom kojom nam pomaže da bolje razumijemo što se događa na duhovnom planu. Kad Wilma kaže “da” žudnjama tijela, to je začeće, i u maternici uma nastaje embrio grijeha. Što će se prije ili kasnije dogoditi? Recite! Rodit ćete. To je sljedeća faza. To je trenutak kad učinite djelo. Tada ste izvršili čin. To je trenutak kad se kreće iz maternice uma u područje ponašanja. Je li to jasno? Roditi znači počiniti grijeh. Ali dragi prijatelji, prije nego što rodite. morate začeti. Shvatimo da je u Božjim očima kušnja postala grijehom u trenutku začeća, a ne u trenutku porođaja. Nadam se da je to jasno. Valjda je jasno. A sada, pošto smo razmotrili pitanje odakle dolazi kušnja, poslušajte sljedeću značajnu izjavu: Signs of the Times, 18. prosinca 1893: “Sotona nema moć da ikoga prisili na grijeh. Grijeh je individualni čin pojedinca. Prije nego što grijeh postoji u srcu, volja se mora složiti, a čim je ona pristala, grijeh pobjeđuje, a pakao se raduje.” Što mora prvo doći? Pristanak volje. Prema tome, kada kušnja postaje grijehom? Kad Wilma kaže “da” zavodničkom snubljenju starog čovjeka, požuda je začela i mi smo sagriješili. (Jak 1,15.) Evo još jednog navoda: Testimonies, sv. 4, str. 623: “Bog razabire pomisli srca. Kad se njeguju nečiste misli, one se moraju izraziti bilo riječju ili grešnim djelom i dušu izlažu osudi. Njezina je čistoća umrljana i kušač likuje.” Je li sada jasno kada i na koji način kušnja postaje grijehom? Nadam se da jest. U drugom dijelu ćemo pažljivo razmotriti kako možemo spriječiti da se to dogodi. Ustanimo na molitvu! Nebeski Oče, hvala Ti za Jakovljev dragocjeni uvid u anatomiju i fiziologiju kušanja i kako kušnja postaje grijehom. Molimo Te, pomozi nam da naučimo važne duhovne pouke i da naučimo tajnu sprečavanja kušnje da postane grijehom. Daj da nam to bude jasno; pomozi nam da to ne samo razumijemo umom, već da to doživimo u svojem životu. Ovo molimo u Isusovo ime. Amen.