02 – „Izuj obuću s nogu!“ – Dio drugi (Iz 3,5)

Jutros smo govorili o važnosti našeg stava kojim pristupamo ovom proučavanju. Grm koji ne sagorijeva (Izl 3,2.3) bio je slika utjelovljenja: kao što je plamen obuhvatio grm, ali grm nije izgorio, tako je božansko prebivalo u ljudskome (ST, 5. ožujka 1896) a da ljudsko nije izgorjelo. Svakako tajna. Tajna (otajstvo) pobožnosti – Bog se očitovao u tijelu. (1 Tim 3,16.) Nastavili smo proučavati, zajedno razmatrati (Od ovog trenutka počinje audio:) zašto je važno da ovaj predmet proučavamo tako pažljivo i marljivo.

(1) Prvo što smo od četiri razloga za to spomenuli bilo je da snaži um i oblikuje karakter kao što to ne može ništa drugo. (Um, karakter, str. 91; 7BC, str. 904.)

(2) Drugo, jasno, duboko i ispravno razumijevanje ovog predmeta od najveće je važnosti zato da nas sačuva od izobilja suptilnih krivovjerja. Samo onda kad razumijemo istinu  možemo prepoznati zabludu, jer se ona prepoznaje samo kad je usporedimo s istinom. Zato je za nas važno da razumijemo ovu istinu. A pošto su zablude sve suptilnije, i krivovjerja sve suptilnija, potrebno je sve preciznije i ispravnije razumijevanje istine. Sotona dobro zna da ne može prevariti s očitom zabludom. Da bi mogao prevariti, ako je moguće i izabrane (Mt 24,24.), mora smisliti nešto što je tako blizu istini da ih može prevariti zato što nemaju pravilno, precizno razumijevanje istine. Zato, braćo i sestre, kako se približavamo svršetku vremena, za nas postaje sve važnije da imamo precizno i pravilno poznavanje istine. Posebno istine tako centralne i toliko važne kao što je istina o utjelovljenju. (1SM, str. 244.)

Naglasili smo kako krivovjerje nije očita zabluda već je obično istina izvedena do krajnosti. Isprva obično počinje zanemarivanjem uravnotežujuće istine, zatim tu istinu smatra manje važnom, da bi na kraju uravnotežujuća istina bila zanijekana. Dali smo kao primjer krivovjerja u crkvenoj povijesti u odnosu na Kristovu narav. Koja su to krivovjerja? Prije svega da je On božanske naravi. Naravno, to je dragocjena istina. Ali ona postaje krivovjerjem kad je toliko naglašavana da niječe Njegovu ljudsku narav. A onda kontra-krivovjerje – a upravo tako se često događa – postoji savjesna skupina koja vidi ovaj problem zbog prenaglašavanja. I što čini? Kreće na posao i pokušava se suprotstaviti tako da prenaglašava svoje. Pokušavajući da ljude izvuku iz njihovog krivovjerskog jarka, upadaju u vlastiti jarak. Tako je postojao snažan pokret koji je naglašavao Kristovu ljudsku narav, što je dragocjena istina; ali kad su je naglašavali toliko da su zanijekali Njegovu božansku narav, onda je to postalo krivovjerje. Kao što smo to ranije rekli, a ovo je još uvijek uvod, naša Crkva je uglavnom zadržala ravnotežu između Kristove božanske i ljudske naravi i mi se možemo čuvati da ne padnemo ni u jedan od krivovjernih jaraka samo ako ovu ravnotežu uspijemo sačuvati.

Ali sada među nama postoji novi problem koji prijeti ne samo da podijeli Crkvu, već da ona klizne u jedan od dva krivovjerna jarka, ovisno o kojoj strani govorimo. A problem rasprave je ljudska narav koju je Krist uzeo – Njegova ljudskost. Što je to? Jednoj strani, sjetit ćete se, stalo je do toga da Krist bude priznat kao naša Zamjena. Oni smatraju da se On zbog toga mora u veoma značajnom i važnom smislu razlikovati od nas. I da to podupru, navode veoma jasne izjave iz Pisma i Duha proroštva. Mi smo ih zajedno pročitali i zapazili. To je dragocjena istina, zar ne? I treba je isticati. Ali moramo paziti da je ne naglašavamo toliko da ona ne vodi računa o uravnotežujućoj istini.

A onda, na ovoj drugoj strani, imamo one čija je glavna briga da se Krista prizna kao našeg Starijeg brata i naš Primjer. Njima je na prvome mjestu stalo da bude priznat kao jedan od nas, u protivnom kako bi mogao s nama suosjećati. Kako bi mogao znati što znači biti kušan u svemu kao mi? (Heb 4,15.) Zato naglašavaju kako je sličan nama i to je dragocjena istina i treba je isticati. Ali problem nastaje ako je prenaglašavamo u toj mjeri da isključimo drugu dragocjenu istinu ili ako je naglašavamo na takav način da postaje nemoguće sačuvati i poštovati ovu drugu istinu. Braćo i sestre, tu smo pozvani da pravo upravljamo riječju istine (2 Tim 2,15 – Šarić) – da na isti način tako naglašavamo obje dragocjene istine da budu uvijek uravnotežene, tako da ne niječu suprotnu istinu, da joj se ne suprotstavljaju niti protive. Za nas je jako važno da nastojimo sačuvati ovu ravnotežu. Obje strane imaju potpuno vjerodostojne i čak životno važne istine, koje nastoje objaviti i promicati. Ali problem se javlja kad svoju omiljenu istinu guraju toliko da dođe do neravnoteže ili je izlažu na takav način (obično nenamjerno i nesvjesno – ne bih optužio ni jednu stranu da to radi namjerno i svjesno), ali se problem javlja kad ovu posebno omiljenu istinu iznose tako da niječe jednako važnu, drugu istinu. U tom trenutku imamo krivovjerje.

A krivovjerje po pitanju Kristove naravi je porazno i dalekosežno po svojim posljedicama. Zašto?

Krist je istovremeno naša bezgrešna Zamjena i naš suosjećajni Stariji brat. Prenaglašavanje jednoga ili drugoga vodi u krivovjerje. Krivovjerje o Kristovoj naravi ima porazne i dalekosežne posljedice. Krist je čisto središte čitavog plana spasenja. (Pročitajte GH, 1. svibnja 1898; RH, 22. lipnja 1905.) Ako nemamo pravilno razumijevanje Njega i Njegove naravi, ne možemo pravilno razumjeti plan spasenja.

I time dolazimo do trećeg razloga zašto trebamo marljivo i duboko proučavati tajnu nad tajnama. Sada smo stigli tamo gdje smo jutros stali. Ali prije nego što nastavimo, potrudimo se da Božji Duh na poseban način vodi naše misli. Pridružite mi se na koljenima.

Oče i Bože, bolno sam ovog trenutka svjestan glinenosti ove posude. Kako se nesposobno osjećam da ispravno iznesem istinu kakva je u Isusu. Sa svoje strane nemam zato sposobnosti. Moje sposobnosti su oštećene, tako oslabljene grijehom da su nesposobne razumjeti ili objasniti istinu kako bi trebalo. Oče, molim Te, učini čudo. Radi Isusa i radi Njegove skupocjene krvi kojom je kupio Zaručnicu, molim Te da me sada prožmeš svojim Duhom, unatoč mojih nedostataka i slabosti. Oče, daj da iznesem istinu tako da ne bi odvela u zabludu nego vodila Kristu. Pomozi nam, Gospodine, u našem razmatranju dragocjene tajne nad tajnama – Boga koji se očitovao u tijelu – pomozi nam da našega Gospodina više upoznamo, volimo i cijenimo. I da gledanjem u Njega postanemo sve sličniji Njemu. I da u razumijevanju istine možemo potpunije doživjeti njezinu silu oslobođenja. (Iv 8,32.36.) Gospodine, za to molim. Podari nam sada Duha Istine; to molim u Isusovo ime. Amen.

(3) Treći razlog zbog kojega trebamo marljivo i duboko proučavati ovu tajnu nad tajnama jest što je ispravno razumijevanje Kristove prirode za Njegova zemaljskog utjelovljenog života sudbonosno, bitno za pravilno razumijevanje cijelog plana spasenja. Kao što vidite, sve druge istine dobivaju smjernice od Isusa Krista. (11’40”) Čitam iz traktata The Suffering of Christ, str. 5: „Božji Sin je središte velikog plana otkupljenja.“ (ST, 7. kolovoza 1879.) Prema tome, ako smo dosljedni, gdje Njega stavimo tamo će se nalaziti i čitav plan. Vidite li to? Zato je za nas veoma važno imati pravilno razumijevanje Središta tog plana da bismo mogli ispravno razumjeti čitav plan.

(12’21”) Review and Herald, 15. kolovoza 1893: „U Njemu [Kristu] se nalazi cjelokupni sustav istine.“ Prema tome, ako imamo heretičko mišljenje o Kristovoj naravi, a koje ćemo imati ako prenaglašavamo neku dragocjenu istinu o Njegovoj naravi, onda i naš cijeli plan spasenja, cijeli sustav istine, postaje neuravnotežen i heretičan. U stvari, zanimljivo je što sam u razgovoru s mnogima o njihovom shvaćanju Kristove naravi, ako znam njihovo gledište o Kristovoj naravi, onda mogu s velikom sigurnošću reći, a da ih uopće ne pitam – znam, bez da ih pitam, kakvo im je gledište o nizu drugih pitanja, ako su dosljedni, odnosno u okviru njihovog sustava. I razumno je reći da to možemo pošto je On središte cijeloga plana. A čitav plan ide tamo gdje Njega stavljamo. Ako smo zauzeli heretički stav o Njemu, na kraju ćemo imati heretički plan spasenja.

Po pitanju plana spasenja postoje dva klasična krivovjerja. Jutros smo ih spomenuli. Jedno je antinomizam, jeftina milost. „Anti“ znači protiv, a „nomos“ je zakon. Prema tome antinomizam je učenje prema kojemu se možemo spasiti bez poslušnosti Božjem zakonu. U stvari, on uči da je Božji zakon ukinut i da se spašavamo milošću. Tako to postaje jeftina milost i obično je uključeno u „jednom spašen, zauvijek spašen“. Antinomizam. Drugi heretički plan spasenja, a u biti postoje samo dva, je legalizam, pravednost po djelima ili stjecanje prava na spasenje na osnovi onoga što činimo.

Vidite li, ako prenaglašavamo dragocjenu istinu da je Krist naša bezgrešna Zamjena, ako prenaglašavamo Njegovu različitost od nas, vidite li kako vrlo lako možemo skliznuti u antinomizam? Vidite li kako je to povezano? Ako o Kristu razmišljamo samo kao bezgrešnoj Zamjeni, ako mislimo da je On toliko svet drukčiji, da se toliko razlikuje od nas da se ne možemo uspoređivati s Njim, naravno da je jedina osnova po kojoj se spašavamo da prihvatimo što je učinio za nas, a sve drugo zaboravimo. To je jeftina milost.

Možete li vidjeti kako prenaglašavanje Njegovog primjerenog života, to što je sličan nama, lako može odvesti u legalizam? U slučaju da se Krista prvenstveno smatra Primjerom; a da bi mogao biti vjerodostojan Primjer, smatra se da mora biti sličan nama. On nam je pokazao kako da živimo. Mi treba da živimo slično Njemu; ako tako živimo, stići ćemo na Nebo. Ali, što je to? Legalizam. Ako odem na Nebo kopirajući Kristov život, onda sam pravedan zahvaljujući djelima jer Krist je utjelovljenje zakona. A djelima Zakona nitko se neće opravdati pred njim. (Rim 3,20.)

Ako je za nas značenje Kristove zemaljske službe isključivo ili primarno zamjeničko, značenje Njegova primjera nećemo i ne možemo pravilno cijeniti ili valjano prihvatiti i iskusiti. Međutim, ako je značenje Kristove zemaljske službe isključivo ili primarno primjer, nećemo i ne možemo odgovarajuće cijeniti njezin značaj zamjene. Moramo shvatiti da je Kristova zemaljska služba bila u svemu zamjenička i u potpunosti primjer.

Neki od vas mogli biste kod ovoga reći: „To je nemoguće!“ Ne zaboravite da se radi o tajni. Krist je imao potpuno božansku, ali i potpuno ljudsku narav. Slažem se da je to tajna. Ali On je bio u potpunosti naša Zamjena i u potpunosti naš Primjer. Razlog što On može biti jedno i drugo je ovaj: Sve što je za nas učinio kao naša Zamjena, učinio je za nas i kao naš Primjer. A sve što je učinio za nas kao Primjer, učinio je za nas i kao naša Zamjena. Ova jednostavna istina, ako je stalno držimo na umu, može nas sačuvati da ne kliznemo u bilo koji od jaraka koji se nalaze s obje strane uskoga puta koji vodi u nebesko kraljevstvo. (Mt 7,14.)

Ako stalno držimo na umu da je sve što je učinio za nas kao naša Zamjena, učinio kao i naš Primjer, to će nas sačuvati od jarka antinomizma. A ako stalno držimo na umu da je sve što je učinio za nas kao naš Primjer učinio kao i naša Zamjena, to će nas sačuvati od jarka legalizma. Ima li smisla ovo što kažemo?

O, dragi legalistu, shvati da je Krist sve što je učinio za nas kao naš Primjer, učinio za nas i kao naša Zamjena. I samo zahvaljujući tome imamo pravo na Nebo. Samo tako mogao je da zadovolji savršeno mjerilo i zahtjeve zakona i time nam osigura da nas Bog može prihvatiti i dati nam vječni život.

Ali dragi antinomiste, shvati da je Krist sve što je učinio za nas kao naša Zamjena, učinio za nas i kao naš Primjer. I samo ako slijedimo ovaj primjer, zahvaljujući Njegovoj milosti, mi možemo i moramo postati slični Njemu i time budemo osposobljeni za Nebo. Kad On dođe da nas povede kući, jednako je važno da budemo osposobljeni kao i da imamo pravo. Zašto je važno da budemo osposobljeni kao i da imamo pravo? (20’48”) Pismo jasno kaže: „Bez kojega [posvećenja] nitko neće vidjeti Gospodina.“ (Heb 12,14.) Braćo i sestre, Krist je stradao ostavljajući nam primjer da idemo Njegovim stopama.

Nije uopće vjera već drskost tvrditi da je Krist naša pravednost, a odbaciti ga kao našega Gospodina – tvrditi da je On naša bezgrešna Zamjena, ali odbiti da u Njemu vidimo svoj bezgrešni Primjer. (Djela, str. 354.) Ako On treba biti naša pravednost, onda mora biti i naš Gospodin, jer On je Jahve, Pravda naša.  (Jer 23,6; 33,16.) Ali shvatite, ako On treba biti naš Gospodin, onda mora biti i naša Pravednost. Pratite me! Jer ako tvrdimo da ga poznajemo kao Gospodina koji proizvodi pravednost, kojom možemo opstati pred Bogom, onda smo pod zakonom, a ne pod milošću. Onda je grijeh naš Gospodar (Rim 7,14) i sva naša pravednost je k’o haljine okaljane. (Iz 64,5.) O, braćo i sestre, shvatimo da, kao što Pavao kaže, postoje samo dva stanja u kojima se možemo nalaziti. Ili smo pod Božjom milošću ili pod zakonom grijeha. (Rim 6,14.15.) Pavao to objašnjava u prvih nekoliko poglavlja Poslanice Rimljanima – pod milošću u Kristu ili pod zakonom u grijehu.

(22’42”) Antinomist želi da bude pod milošću u grijehu. Vidite li što govorimo?

Legalist želi biti pod zakonom u Kristu. Vidite li što su uradili?

Možete biti jedino pod milošću u Kristu ili pod zakonom u grijehu. Ne možete biti pod milošću u grijehu niti pod zakonom u Kristu.

Kao što vidite, antinomist želi biti pod milošću bez obzira na svoju neposlušnost.

Ali legalist želi biti u Kristu zahvaljujući svojoj poslušnosti. Pratite me?

Antinomist želi da njegovo pravo na Nebo, „uračunana Kristova pravednost koja ga opravdava“, bude i ono što ga osposobljava za Nebo.

Legalist želi da mu ono što ga osposobljava za Nebo, „dana Kristova pravednost koja ga posvećuje“, daje i pravo na Nebo.

Antinomist želi da njegovo pravo bude i ono što ga osposobljava. A braćo i sestre, može li to biti? Ne. Moramo imati oboje: pravo i osposobljenost za Nebo. (Isusov život, str. 237.)

No kakve to veze ima s Kristovom naravi? Da bi to ostvario, da dobije pravo – i osposobljenost, antinomist čini Krista toliko drukčije svetim, tako različitim od sebe, da je jedino zbog čega je došao bilo da živi bezgrešnim zamjeničkim životom za njega, da bi bez osobne osposobljenosti mogao imati pravo na Nebo. A što legalist čini u vezi s Kristovom naravi? On Krista čini toliko sličnim nama da je sve zbog čega je došao bilo da živi bezgrešnim životom koji će nam biti primjer. Tako da možemo steći pravo na Nebo slijedeći Njegov Primjer koji nas osposobljava.

Kršćanin mora sačuvati ravnotežu ne samo u pogledu Kristove naravi već i u pogledu svojeg razumijevanja plana spasenja. Za kršćanina koji je pod milošću u Kristu, to znači da ga uračunana Kristova [pripisana] pravednost opravdava i time mu daje pravo na Nebo. Ali to isto tako znači da ga Kristova dana pravednost [zajamčen dio nje] posvećuje i time osposobljava za Nebo. A ovaj vjernik priznaje da je Krist došao ne samo da živi bezgrešnim zamjeničkim životom za nas nego i zato da živi bezgrešnim životom koji nam je primjer. Prvo [Krista kao našu bezgrešnu Zamjenu] možemo prihvatiti kao besplatni dar vjerom za opravdanje. Drugo [Krista kao naš bezgrešni Primjer] moramo promatrati kao naš savršeni primjer posvećenja.

Braćo i sestre, kako savršeno Pismo i Duh proroštva uzdižu Krista u savršenoj ravnoteži istovremeno kao našu bezgrešnu Zamjenu i naš bezgrešni Primjer. (27’01”) Čitam iz Spalding Mangan Collection, str. 149: „Kristovo suosjećanje nije bilo oslabljeno Njegovom bezgrešnošću.“ Nije li i obrnuto istina? Kristova bezgrešnost nije bila oslabljena time što je bio naš suosjećajni Stariji brat, što je bio u grešnome tijelu? Istina je. On je istodobno bezgrešan i suosjećajan. Hvala Bogu za takvog Spasitelja! Prema tome, moramo shvatiti da pravilno razumijevanje Kristove naravi nije samo sudbonosno za naše spasenje, bitno da nas sačuva od jarka legalizma i jarka antinomizma, već je za nas isto tako bitno da imamo pravo Evanđelje koje ćemo objaviti svijetu. (Otk 14,6.7.)

(4) I to nas, braćo i sestre, dovodi do četvrtog razloga zašto moramo marljivo i duboko proučavati da bismo pravilno razumjeli utjelovljenje. Moramo marljivo i duboko proučavati jer među nama kao narodom postoji hitna potreba za jedinstvom po ovom centralnom pitanju, da bismo jednim glasom mogli naviještati vijest Evanđelja umirućem svijetu koji je tako očajnički treba čuti.

(28’41”) Otvorimo 1. Korinćanima 1,10: „Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja.“ O, braćo i sestre, kako nam je hitno, kako očajnički potrebno takvo jedinstvo! Kako ozbiljno treba da govorimo iste stvari o Kristovoj ljudskoj naravi!

(29’40”) Testimonies, sv. 1, str. 417: „Bog izvodi narod i priprema ga da kao jedan, ujedinjeno govori isto i tako ostvari Kristovu molitvu za Njegove učenike.“ (Iv 17,20.21.) Hoćemo li biti takav narod? Nećemo dokle se ne ujedinimo po ovom centralnom pitanju u Evanđelju. Mene ovo duboko dira, braćo i sestre. Mnogi tvrde da je to sporedna stvar. (30’12” ponavljanje teksta – 30’45”) Ja sam duboko uvjeren da se ovdje radi o nečemu mnogo važnijem od sporedne stvari ili da je to pitanje semantike. Isus Krist i Njegova ljudska priroda je nama sve. (1SM, str. 244.) Ona je središte cijelog plana spasenja (GH, 1. svibnja 1898) – to je sve samo ne sporedno pitanje. A shvaćanje njega utječe na naše cjelokupno razumijevanje plana spasenja i zato će izravno utjecati na Evanđelje koje naviještamo. Niti je ovo pitanje semantike. Radi se o  tome da je ovdje riječ o zapravo dvije potpuno različite doktrine – učenja o Kristovoj prirodi, posebno Njegovoj ljudskoj naravi. To nije pitanje semantike, i mi se moramo ujediniti ako želimo ostvariti evanđeoski nalog. (Mt 28,18-20.)

Kako možemo doći do jedinstva i govoriti isto o ovom sada veoma kontroverznom predmetu? Poslušajmo! (31’58”) Čitam iz Review and Heralda, 18. veljače 1890: „Ako postoji točka istine koju ne razumijete, oko koje se ne slažete, istražujte, uspoređujte Pismo s Pismom, spustite okno duboko u rudnik Božje Riječi. Morate sebe i svoja mišljenja staviti na Božji oltar, ukloniti unaprijed stvorene ideje i pustiti da vas Duh Neba vodi u svu istinu.“ (Iv 16,13.) Kako je ovo odličan savjet! Braćo i sestre, mi se spremamo da marljivo proučavamo Božju Riječ po tom pitanju, da kopamo duboko, da spustimo okno istine u rudnik Božje Riječi. Ali kako tome pristupamo, kakav stav zauzimamo dok pristupamo proučavanju Božje Riječi, bit će bitno hoće li naše proučavanje dovesti do jedinstva ili će nas još više razjediniti u razumijevanju. Razmotrimo ukratko kako trebamo pristupiti proučavanju ovog predmeta da bi naše proučavanje dovelo do jedinstva.

(1) Prije svega moramo shvatiti da se bavimo beskonačnom istinom. Zbog toga je nikad ne možemo potpuno razumjeti – nikad je svu znati. (33’39”) Gospel Workers, str. 251: „Proučavanje Kristovog utjelovljenja, Njegove žrtve pomirnice i posredničke službe

zaokupljat će umove marljivih istraživača sve dok bude vremena.“ Je li ovo nešto što možemo potpuno znati? Ne. Ovo je beskonačna istina i važno je da to shvatimo. Ima puno toga što još uvijek možemo naučiti, svi mi i ja na vrhu popisa. (34’13”) 1. Korinćanima 13,12: „Jer sad gledamo kroz ogledalo.“ (34’35”) „Tada ćemo licem u lice. Sad spoznajem dijelom, a tada ću spoznat kao što sam spoznat.“ (Šarić.) Review and Herald, 2. kolovoza 1906: „Moja braćo i sestre, učinite Pisma koja sadrže alfu i omegu spoznaje predmetom svojega proučavanja. U cijelom Starom i Novom zavjetu ima stvari koje nisu ni upola shvaćene.“ Znamo li sve? Svakako ne. Ima u Starom i Novom zavjetu stvari koje nisu ni upola shvaćene. Ova nas istina čini poniznima, ali i uzbuđenima, zar ne?

(2) Drugo, kad pristupamo ovom proučavanju, moramo priznati ne samo svoje ograničeno djelomično razumijevanje, već i našu sklonost da pogrešno shvatimo. To nam omogućuje da strpljivo i ponizno čekamo Gospodina kad u Pismu dođemo do nečega ili kad nam se čini da se Duh proroštva ne uklapa u okvir našeg trenutnog razumijevanja tog predmeta. Kad naiđemo na neku nadahnutu tvrdnju, bilo u Pismu ili Duhu proroštva, koja se čini suprotnom našem razumijevanju istine, moramo uvijek priznati da je pogreška u našem shvaćanju, a ne u samoj tvrdnji. Ili je naše trenutno razumijevanje suviše ograničeno da vidimo kako se taj određeni element istine uklapa, u tom slučaju trebamo čekati; ili je možda naše razumijevanje pogrešno, u kojem slučaju moramo izvršiti promjene.

O ovoj potrazi za istinom radi pravilnog razumijevanja ove dragocjene tajne nad tajnama – utjelovljenja – volim razmišljati kao slaganju slagalice. Kako slažete dijelove slagalice? Obično potražite dijelove koji čine uglove. Morate dobiti osnove za okvir slike, a njih je najlakše naći. Zatim tražite najočitije i najjasnije dijelove slike. Lišće nekog drveta ili travu u polju ili krov ostavljate za kraj. Tražite djeliće koji nešto govore. Što radite ako pritom uzmete djelić koji se ne uklapa u ono što ste već složili? Ostavljate ga po strani. Braćo i sestre, ako naiđemo na nadahnuti iskaz koji se ne uklapa ili čini se da proturječi našem trenutnom razumijevanju, što bismo trebali učiniti? Obično su ono što bismo trebali učiniti i ono što stvarno činimo dvije različite stvari. Zbog nespremnosti da priznamo svoje ograničeno razumijevanje i naše sklonosti za pogrešno razumijevanje, mnogo puta smatramo da moramo odmah riješiti očiti problem.

A to obično činimo na jedan od sljedećih načina: ili zanemarimo djelić pa ga bacamo natrag u kutiju, zaboravimo na njega u nadi da će nekako nestati. I obično se nadamo da ona druga strana, sa slikom drukčijom od naše, neće naći taj djelić jer naizgled podupire njihovo razumijevanje. Drugo što možemo učiniti jeste da djelić pokušamo uklopiti pomoću škara i bojica. Drugim riječima, ako uklonimo neki djelić i onda preostali dio obojimo svojim tumačenjem, moći ćemo ga nekako ugurati i uklopiti. Na nesreću ovo je omiljena tehnika, zar ne? Treće, možemo tvrditi da je netko, a ne proizvođač, ubacio taj djelić u kutiju. Drugim riječima kažemo: „Ova tvrdnja ne može biti nadahnuta.“ Ili je možemo prihvatiti, ali reći da ju je proizvođač ili netko usput malo promijenio. I možemo je prihvatiti kao nadahnutu, drugim riječima, dokle priznajemo da nadahnuti kanal nije dobar – znate, nije obrazovan i ponekad nije izabrao prave riječi ili je možda nemudro posudio tuđe riječi. Možemo ga uklopiti dokle god razumijemo što je stvarno trebalo reći.

Braćo i sestre, ako to nije slično metodama koje koristimo, onda niste svjesni kako se postupalo s ovim predmetom. Mi smo svakako koristili ove metode u postupanju s ovim predmetom. Braćo i sestre, što mislite tko smo ako pokušavamo izvršiti male promjene i poboljšanja u Božjoj Riječi ili Isusovim svjedočanstvima da bi se uklopili u naše pogrešno i često veoma netočno razumijevanje istine? (40’34”) Selected Messages, sv. 1, str. 178: „Ima onih koji iz Božje Riječi, kao i iz Svjedočanstava, biraju odlomke ili rečenice kako bi ih protumačili na način koji odgovara njihovim zamislima, te o njima razmišljaju, utvrđujući se u vlastitim gledištima, premda ih Bog ne vodi. U tome ti prijeti opasnost.“ Bože, oprosti nam i pomozi nam da se uzdržimo od takvih postupaka. Ako se neki djelić ne uklapa u našu sliku, problem nije sa slikom niti s djelićem.

(3) Treće, kako moramo proučavati Božju Riječ da bismo ostvarili jedinstvo? Ne pokušavajmo protumačiti izjave Pisma ili Duha proroštva na osnovi našeg razumijevanja sukladno našim preduvjerenjima, već dopustimo Pismu i Duhu proroštva da objasne sami sebe. Moramo poštovati ovo važno načelo. I neka nam Gospodin pomogne da tako postupamo u nastavku našeg proučavanja. (41’55”) Čitam iz Selected Messages, sv. 1, str. 42: „Sama Svjedočanstva bit će ključ za objašnjavanje danih poruka, kao što se Pismo objašnjava Pismom.“ Međutim zato moramo poštovati kontekst i moramo razmotriti sve što je rečeno o određenom predmetu.

Moramo shvatiti da može izgledati kako neka osoba kaže različite stvari jer se bavi različitim situacijama. Na primjer, Pavao i Jakov koriste isti primjer, naime Abrahama; Jakov njime dokazuje da se Abraham opravdao vjerom i djelima (Jak 2,23.24), a Pavao ga koristi da prikaže kako se Abraham opravdao vjerom bez djela (Rim 4,1-3). Izgleda kao da se suprotstavljaju jedan drugome dok ne shvatimo kome se obraćaju. Oni nisu u sukobu. Oni stoje leđa o leđa braneći se od različitih neprijatelja. Pavao se bori protiv legaliste, a Jakov protiv antinomiste. Prema tome istu istinu prikazuju na različite načine. Zato je tako važno da poštujemo kontekst neke tvrdnje ili teksta, jer kontekst daje odlične smjernice.

Zato je tako važno da sabiremo i skupljamo čitav niz izjava koje su dane po nekom pitanju – ne samo neke tu i tamo. I braćo i sestre, to je ono na što sam se prisilio da učinim u proučavanju Kristove naravi. To je vrlo naporan način proučavanja i zahtijeva jako mnogo vremena. Ali vam omogućuje da dođete do uravnoteženog zaključka, usklađenog s čitavim nizom izjava. Satima sam sjedio pred računalom pred otvorenom konkordancijom i tražio svaki mogući tekst o danom predmetu. Nisam donio zaključak dok ih nisam sve sakupio i razmotrio. I prisiljavam sebe da odlažem zaključak dok mi nije jasan čitava lepeza izjava. I neću ustati i zauzeti stajalište o nekom predmetu dok moje razumijevanje tog predmeta nije usklađeno s cijelom lepezom izjava i biblijskih tekstova po tom predmetu. Kako vidite, ozbiljno pristupam svojoj odgovornosti kao učitelj. U stvari, toliko ozbiljno da sam tjednima ovom proučavanju prilazio sa strahom i drhtanjem – moram vam to priznati. Mjesecima. Bože sačuvaj da kažem nešto što bi nekoga moglo zavesti. Uvjeravam vas da sam marljivo nastojao doći do zaključka, poštujući čitav cjelokupan niz istine o danom predmetu.

Uvjeravam vas da kad govorim o ovom predmetu, onda to činim s tolikim autoritetom da mogu reći da nisam autor svojih riječi. Čujete li što kažem? Braćo i sestre, kad bih bio autor svojih riječi, onda ne bih imao pravo da od vas tražim da me slušate. Tko sam ja? Ali ako sam ja, kao onaj koga je Bog pozvao da objavi istinu, sjedio kod Isusovih mnoge tisuće sati (ne pretjerujem) i marljivo nastojao razumjeti što On kaže o ovom predmetu, a onda s Njegovom milošću tu istinu prenijeti vama, onda je ona autoritativna. Jedini razlog što se usuđujem stati ovdje i preuzeti veliku odgovornost učitelja jeste što sam doslovce sjedio tisuće sati do Isusovih nogu, tog Najvećeg Učitelja, i došao da vam prenesem ono što On u Pismu i Duhu proroštva kaže o tajni svojega utjelovljenja. Došao sam samo da vam prenesem Njegove, a ne moje riječi. Zato vas pozivam da slušate, jer On je, a ne ja, dostojan naše nepodijeljene pozornosti.

U našem općem pristupu, braćo i sestre, – uostalom uzdam se u Njega da će nadoknaditi moje neizbježne manjkavosti (3SM, str. 195) – svjestan sam, zbog ograničenosti ove zemaljske posude, da se čak i kod ispravnog razumijevanja istine može dogoditi da bude netočno iznesena, ali molim Krista za Njegovog Duha da me sačuva od svakog iskrivljavanja istine. Uvjeren sam da će to učiniti.

(4) U našem općem pristupu – moramo to stalno držati na umu dok proučavamo – a ovo je četvrti način na koji moramo pristupiti ovom predmetu – moramo stalno držati na umu da su Kristova osoba i djelo nerazdvojno povezani i da je ono, što je On kao Osoba, bilo izravno određeno onim što je došao učiniti. Ovo je veoma važna činjenica. Shvaćamo li je? Kristova osoba i djelo su nerazdvojno povezani. I ono što je On bio kao Osoba, što je bio po svojoj naravi, izravno je bilo određeno onim što je došao da učini. Prema tome, da bismo došli do pravilnog zaključka o Njegovoj naravi za vrijeme Njegove zemaljske službe, prvo moramo razumjeti svrhu zbog koje se utjelovio. Prikažimo to na ovaj način. Ako imate određeni posao koji treba obaviti u misionskom polju, uzet ćete čovjeka sposobnog da ga obavi, zar ne? Postojao je posao koji je trebalo obaviti za pali ljudski rod. Isus Krist je u svojoj naravi bio skrojen da obavi ovaj posao. Ne obrnuto. Često već imamo stav o Kristovoj naravi, a onda zaključujemo što je došao da učini. Ali to je obrnuto. Moramo shvatiti što je došao da učini. To će nam onda pomoći da razumijemo što je morao biti da bi to ostvario. Iznijet ću vam tri osnovna razloga zbog kojih se Krist utjelovio: (50’20” izbriši rečenice do 50’37”)

(1) Došao je da nama i svemiru otkrije kakav je Bog. Da otkrije Njegov karakter i personificira Njegov zakon – prijepis Njegovog karaktera – i da za nas bude naša Zamjena i Primjer u životu i smrti svega što Božji zakon zahtijeva od nas, da bismo Njegovom opraštajućom i osposobljavajućom milošću, uračunavanjem i davanjem Njegove pravednosti

mogli imati pravo na Nebo i bili osposobljeni za njega.

S obzirom na ovaj cilj, u kakvoj je prirodi trebao biti da bi to ostvario? To pitanje moramo sebi postaviti.

(2) Došao je da nama i svemiru otkrije što je Adam mogao i trebao da bude. I da bi nama bio sve što je Adam trebao biti, ali zbog grijeha nije bio – čist i svet predstavnik i plemeniti otac odane i poslušne rase.

S obzirom na ovaj cilj, kakav je trebao biti po naravi da bi to ostvario?

(3) ) Došao je da nam pokaže kako – premda pali u grijeh – možemo postati pobjednici. I da nama, vođenjem dosljednog i savršeno pobjedonosnog života, osigura savršen Primjer za oponašanje i da nam bude suosjećajni Veliki svećenik i Stariji brat osobno upoznat s našim slabostima i eksperimentalno svjestan što znači biti u svemu kušan kao mi.

S obzirom na ovaj cilj, kakav je trebao biti po naravi da bi to ostvario? Evo, braćo i sestre, izazova. Ono što odredimo da je po naravi morao biti da bi ostvario jedan od ova tri cilja, mora biti nešto što će mu omogućiti da istovremeno i u istoj naravi ostvari i ostala dva. Pratite me? Jer On je savršeno ostvario sva tri u istoj naravi. Dakle to predstavlja izazov.

Sasvim je lako ako uzmemo ovaj treći cilj – da nam pokaže kako – premda pali u grijeh – možemo postati pobjednici. I da nama, vođenjem dosljednog i savršeno pobjedonosnog života, osigura savršen Primjer za oponašanje i da bude naš suosjećajni Veliki svećenik i Stariji brat, osobno upoznat s našim slabostima i eksperimentalno svjestan što znači biti u svemu kušan kao mi. Nije teško shvatiti Njegovu narav koja ga osposobljava da učini ovaj vid svoje misije, da je ostvari. I što se tiče naroda na ovoj strani, to je primarni fokus njihovog razmišljanja o Kristovoj misiji. Prema tome zaključci do kojih dolaze lijepo se uklapaju u ispunjenje ovog cilja. Ali pritom trebaju držati na umu da ga je narav, koju su mu dali za ostvarenje ovog trećeg cilja, također treba osposobiti da ostvari prvi cilj. A što je bio prvi cilj? Da bude naša bezgrešna zamjena – da ispuni sve što je zakon od nas zahtijevao. Zar vas zbunjujem? Ovaj narod ovdje, oni su prvenstveno usredotočeni na ovaj vid Kristove misije – činjenicu da je On došao da bude naša bezgrešna Zamjena. Zato mu daju prirodu koju smatraju potrebnom da bi to mogao ispuniti. Ali pritom često zanemaruju da ga je ta ista priroda trebala osposobiti da ispuni ovaj cilj. Upravo u tome smo pozvani, braćo i sestre, da razumijemo Njegovu narav koja mu omogućuje da istovremeno ispuni sva tri ova cilja, jer to je učinio. Ispunio je istovremeno sva ova tri cilja.

O, braćo i sestre, pred veličinom ovog predmeta koji smo krenuli proučavati još i sada moram ustuknuti. Ali to ne mora biti zahvaljujući Njegovoj milosti. Njegova je milost dovoljna. A On nam je zapovijedio da proučavamo ovaj predmet. (56’41”) Hebrejima 3,1: „Stoga, braćo sveta, sudionici nebeskoga poziva, promotrite Apostola i Velikoga svećenika naše vjere – Isusa.“ Na grčkome riječ „promotrite“ znači jasno vidjeti, potpuno razumjeti. Nama je rečeno da to učinimo. Sve Njegove zapovijedi istodobno osposobljavaju da se zapovijed i izvrši. (Isusove usporedbe, str. 223.) Njegova je milost dostatna. (2 Kor 12,9.) Ali moramo imati Njegovog Duha.

Završit ću s nadahnutim izazovom i nadahnutim obećanjem. (57’23”) Review and Herald, 18. veljače 1890. Nadahnuti izazov: „Nije li ovo vrijeme kad bi bilo prikladno postiti i moliti pred Bogom? U opasnosti smo od nesloge, u opasnosti da se podijelimo po nekom prijepornom pitanju. Ne bismo li trebali ozbiljno tražiti Boga, poniznom dušom, da bismo znali što je istina?“ Drugo je nadahnuto obećanje. (57’58”) Review and Herald, 3. studenog 1904: „Svi koji istražuju Pisma poniznog srca bit će učeni od Boga.“

Neka nam Gospodin pomogne da istražujemo Pisma s poniznim srcem, da bismo uz milostivu pomoć Utješitelja, božanskog Učitelja, došli do razumijevanja, ispravnog i uravnoteženog razumijevanja ove dragocjene i centralne istine Božje Riječi: utjelovljenog Krista. Molimo se!

O Gospodine, saginjemo glavu pred Tobom puni zahvalnosti, što nam je, premda smo slabi, krhki i ograničeni u svojem grijehom oštećenom stanju, na raspolaganju oživljujuća, osnažujuća sila Tvojega Duha. Gospodine, molimo sada za tu silu. Grijeh je toliko oštetio naše umne i duhovne sposobnosti da teško možemo razumjeti istinu. Istina, postoje jednostavni elementi istine koje i dijete može razumjeti. Ali Oče, kako rastemo, Ti želiš da i mi rastemo u razumijevanju. Oprosti nam što se lako zadovoljavamo s dječjim razumijevanjem istine Tvoje Riječi. Pomozi nam, Gospodine, da pružimo i razvijemo svoje umne i duhovne sposobnosti dok se borimo s Riječi, stalno tražeći bolje razumijevanje istine. Ne zato da intelektualno više znamo, već da možemo potpunije iskusiti ovu preobražavajuću silu, posvećujuću, oslobađajuću silu istine. O Gospodine, izlij na nas svojega Duha Istine. Ti znaš koliko nam je potrebna ova sila. Molim za nju, Oče, ne samo sebe radi već Krista radi i radi Njegovih skupocjenom krvlju otkupljenih sinova i kćeri ovdje, s kojima imam prednost proučavati. Hvala Ti što si tako milostiv i što želiš da izliješ tog Duha na nas, ako jednostavno molimo vjerom i u Isusovo ime, što sada činimo. Hvala Ti što nas slušaš i uslišavaš našu molitvu. Amen.