Select Page

Here is the transcription of the lesson. Some people prefer to read (or print) the lesson and thus get deeper in the study. We made if for you such a way that you can listen to the audio by clicking on its button and at the same time follow the text as well by scrolling it. This way you can anytime stop the audio and do some research or other things and then continue in studying this profound subject.

At the very bottom of this article you can find a brief Skica predavanja.

When you would interrupt at the certain minute your listening to the audio of this lesson and later on you would like to continue from such given minute and at the same time to follow the transcript of the lesson, just type CTRL-F (Find function) in your web browser and insert few words you will hear as you start to listen the lecture again. This search will jump straight to that place and you will be able to read what you are listening to. Gradually we are inserting the minute and second of the given quotes that you can locate faster these precious insights.

If you wish to read the context of the quotes used from the writings of Ellen G. White, you can click the hyperlink added to each of her quote. This will open a special site where you can read the context or more details about the subject referred to. So far these links don’t work for magazines like Review & Herald or Signs of the Times. In such a case copy a portion of a quote and paste it in EGW web’s search window. 😉

Moj nebeski Oče, dolazim u Isusovo ime jer On je jedini dostojan da se pojavi pred Tobom. Molim Te, poslušaj me onakvog kakav sam u Kristu, ne kakav sam u sebi. Gledaj me kakav sam u Kristu, ne kakav sam u sebi. Jer samo u Njemu sam prihvatljiv, prihvaćen u Ljubljenome. (Ef 1,6.) Oče, dolazim radi sebe i radi svoje krvlju otkupljene braće i sestara da Te opet molim za skupocjeni dar Tvojega Duha. Priznajemo da Te ne moramo uvjeravati da nam daš ovaj dar; međutim, to nije razlog što molimo. Molimo zato što je Isus rekao: „Ištite i dat će vam se!“ (Mt 7,7.) Molimo zato što time priznajemo svoju potrebu i pripremamo svoja srca da primimo ono što nam Ti želiš dati – svoj dar, svoj najskupocjeniji dar, dar Svetoga Duha. (Iv 16,26.27; Isusov život, str. 149.) Uvjeravao si nas, ako smo mi, s našom slabom, pogrešivom ljubavlju prema svojoj djeci voljni da im damo dobre darove, Ti si još voljniji da nam daš svojega Duha. (Mt 7,11.) Zato smo, Oče, zahvalni za tu ljubav koja je tako spremna izliti na nas ovaj skupocjeni dar. I mi zahvaljujemo Isusu Kristu što je omogućio da nas možeš blagosloviti ovim darom, premda ga ne zaslužujemo. Ne zaslužujemo ga; to nije razlog što ga molimo. Potreban nam je. O, Oče, potreban mi je Tvoj Duh da me potpuno uzme pod svoje, da govorim samo Tvoje riječi. Oče, daj mi bolje misli i bolje riječi od mojih vlastitih. Zavladaj čitavim mojim bićem i omogući mi da objavim istinu (CH, str. 556) i samo istinu, i samo istinu kakva je u Isusu. (Ef 4,21.) To molim u Njegovo ime. Amen.

(2’51”) Tekst iz kojega smo uzeli naslov za naše proučavanje nalazimo u Propovjedniku 7,29: „ Gle, to nađoh: Bog je stvorio čovjeka ispravna, ali oni (ljudi) traže pokvarenost.“ (Šarić.) Bog je stvorio čovjeka ispravna, ali … Kad ga je Bog stvorio, čovjek je bio ispravan. Nije imao sklonosti prema zlu, ali dogodilo se nešto što ga je promijenilo – stubokom, u osnovi njegove naravi. A to je bilo samovoljno kršenje Božjeg zakona. (Patrijarsi i proroci, str. 36.)

O ovom proučavanju, braćo i sestre, o Kristovoj naravi, u našem prvom razmatranju rekli smo da postoje dvije strane. Obje imaju dragocjene i veoma važne istine kojima daju prednost. Ali problem do kojega može doći jeste u tome da ističu neku dragocjenu istinu u toj mjeri da isprva zanemaruje, zatim umanjuje i na kraju niječe jednako važnu uravnotežujuću istinu. Jednoj strani je primarno da Krista prepozna kao našu bezgrešnu Zamjenu. I to je razlog što se utjelovio. Druga strana je primarno zaokupljena time da Krista prepozna kao našeg suosjećajnog Starijeg Brat i smatra vjerodostojnim Primjerom. To smatraju primarnim ciljem Njegova utjelovljenja – da to bude za nas. Obje su veoma važne istine.

Ovi na ovoj strani naglašavaju kako se Krist razlikuje od nas jer da bi mogao biti bezgrešna Zamjena, smatraju da se mora na neke bitne osnovne načine razlikovati od nas. Ovi pak na drugoj strani naglašavaju Njegovu sličnost s nama. Jer, naravno, ako nije sličan nama, kako može biti suosjećajan? Kako može biti vjerodostojan Primjer? Prema tome, držeći ovo na umu, često čujemo pitanje: „Koju je narav Krist uzeo? Adamovu prije pada ili Adamovu poslije pada u grijeh?“

Kako obično odgovaraju oni kojima je prvenstvena briga da se Krist razlikuje od nas? (Prije pada.) Oni s velikim oduševljenjem naglašavaju: „On je uzeo Adamovu narav prije pada.“ A kako obično odgovaraju na ovo pitanje oni na drugoj strani koji naglašavaju da je Krist sličan nama? (Poslije pada.) „On je uzeo Adamovu narav poslije pada.“ Braćo i sestre, kako biste odgovorili kad bih jutros vama postavio ovo pitanje? Naravno, neću od vas tražiti da kažete svoje stajalište, jer ne bi bilo mudro da vas to pitam dok zajedno pažljivo ne razmotrimo kakva je Adamova narav bila prije pada i kakva je bila poslije pada.

Kao što vidite, oni kojima je primarno da se Krista prizna našom bezgrešnom Zamjenom, kažu da je uzeo Adamovu narav prije pada; obično s izuzetkom da je bio smrtan i da je u fizičkom smislu bio oslabljen s obzirom na grijeh.

Oni pak, kojima je primarna briga da ga se prizna kao vjerodostojan Primjer, kažu da je uzeo Adamovu narav poslije pada. Neki kažu, bez ikakvog izuzetka. Drugi će dopustiti izuzetak da je Njegova volja, čak i pri rođenju, bila savršeno podložna Božjem zakonu.

Što je odgovor na ovo pitanje? Je li uzeo Adamovu narav prije ili poslije pada? Odgovor glasi: ovisi o tome o kojem vidu Njegove naravi i posljedici grijeha govorite. Molim vas, shvatite da se na ovo pitanje ne može odgovoriti s „ili-ili“. Odgovor mora biti određen, jasno određen. U određenom smislu Krist nije imao Adamovu narav prije pada niti poslije pada. Njegova je priroda bila jedinstvena. I mi mu moramo dati ovu jedinstvenu narav da bismo mu dopustili da bude oboje, istovremena naša bezgrešna Zamjena i naš suosjećajni Primjer. Pogledajmo Adamovu narav prije i poslije pada i ukratko razmotrimo što je izazvalo promjenu, naime Njegov samovoljan prijestup. Volio bih s vama proučiti što o toj istini govori Ellen White. Bog je stvorio čovjeka ispravna, ali, ali … (Prop 7,29.)

Kakvog je Bog u početku stvorio čovjeka? Kakva je bila Adamova narav prije pada u grijeh? (9’53”) Signs of the Times, 26. kolovoza 1897: „Bog nije stvorio grešna čovjeka. Adam je iz ruke svojega Tvorca izišao bez ijedne mrlje zla.“ [Kad je u Edenu kušač napao Adama, on je bio bez mrlje zla. (Con, str. 31.) Vidi dolje Primjedbu.] /Primjedba se nalazi na kraju ovog filea./ U kom smislu je čovjek bio stvoren bezgrešan bez ijedne mrlje zla? Zar nije bio grešan? Je li bio slobodan od mrlje grijeha zato što nije voljno sagriješio? Svakako. Ali očito se ova bezgrešnost, činjenica da je bio bez mrlje grijeha, odnosi na nešto više nego samo da nije počinio grijeh. Ona se odnosi na stanje u kojemu ga je Bog stvorio. Drugim riječima odnosi se na njegovu narav.

Čitam iz Letter 83, 1905. Nalazi se u Manuscript Release br. 201, str. 24. Braćo i sestre, dopustite mi da ovdje dodam kako mnoge od ovih izjava koje vam iznosim nisu dostupne. [Hvala Bogu, danas ih, zahvaljujući EGW Estate, svatko može čitati online.] Imam posebnu prednost što svaki dan, ako odlučim – bar dok sam kod kuće – mogu provesti u E. G. White Istraživačkom centru pri sveučilištu Andrews. I imam pristup ovim materijalima. Premda nisu dostupni, rado ih iznosim jer pružaju dragocjene uvide. Svaki ih možete provjeriti i potvrditi, jednostavno pišući White Estate-u. (11’30”) Letter 83, 1905: „On [Adam] je isprva imao čudesni dar bezgrešne naravi.“

Što je zapravo bezgrešna ljudska narav? Prvo razmotrimo što je ljudska narav. Na što mislimo kad govorimo o ljudskoj naravi.

(12’04”) Child Guidance, str. 39: „Ljudska je priroda trostruka … fizička, umna i moralna.“ Prema tome, braćo i sestre, kad govorimo o ljudskoj naravi – grešnoj ili bezgrešnoj – mi govorimo o čitavom čovjeku. Nemojmo to zaboraviti. Tijelo, um i duh. Svaka od ovih dimenzija prisno je i nerazdvojno međusobno povezana. Ni na jednu od njih ne može se utjecati, a da ona nema odgovarajući utjecaj na druge. Ovo je važno da zapamtimo. Kad govorimo o bezgrešnosti ili grešnosti ljude naravi, mi govorimo o stanju čitavog čovjeka. Jer ljudska je narav trostruka: fizička, umna i moralna.

Kad je riječ o bezgrešnoj ljudskoj naravi, koji je prekrasni dar Adam isprva imao? Što ju je učinilo bezgrešnom, u kojem je smislu bila bezgrešna?

(1) (13’23”) Education, str. 15: „Kad je izašao iz Stvoriteljevih ruku, Adam je po svojoj fizičkoj, umnoj i duhovno prirodi bio sličan svome Tvorcu.“ Je li ta sličnost bila savršena? Da, bila je! Bog ne čini ništa nesavršeno. Međutim, je li to savršenstvo bilo apsolutno ili statičko? Ne. Ono se moglo razvijati. Čitam iz Education, str. 15: „Kad je izašao iz Stvoriteljevih ruku, Adam je po svojoj fizičkoj, umnoj i duhovno prirodi bio sličan svome Tvorcu. (Post 1,27.) … Božja je namjera bila da što duže čovjek živi, to potpunije otkriva ovaj lik. (2 Kor 3,18). … Sve njegove sposobnosti mogle su se razvijati; njihova veličina i snaga trebala se stalno povećavati.“ (Slično u Odgoj, str. 12.)

Moramo zapamtiti da imati bezgrešnu narav ne zavisi od relativne snage čovjekovih sposobnosti. Njihova se veličina i živost trebala stalno povećavati, a on je i dalje imao bezgrešnu narav. Bezgrešnost ljudske naravi ovisi o tome kako ove sposobnosti funkcioniraju, da li funkcioniraju ili ne savršeno do punine njihovog sadašnjeg kapaciteta onako kako je Bog odredio da to bude, na način kojim sve savršenije otkrivaju Kristovu sliku i odražavaju Njegovu slavu. Prema tome ono što je ljudsku narav učinilo bezgrešnom nije bila snaga njegovih sposobnosti, već činjenica da su djelovale u savršenom skladu s Božjim zakonom. Jasno? Ovo su sve vrlo važni elementi za odgovor na naše pitanje: Je li Krist uzeo Adamovu narav prije ili poslije pada u grijeh?

(2) (15’51”) Patrijarsi i proroci, str. 26: „… čovjek je stvoren na sliku Božju. Njegova je narav bila u skladu s Božjim zakonom.“ To ju je učinilo bezgrešnom. Ne relativna snaga tjelesnih, umnih i duhovnih sposobnosti, već činjenica da su sve ove sposobnosti bile u skladu s Božjim zakonom – Božjom voljom, izraženom u Njegovom zakonu. A grijeh je prijestup zakona. (1 Iv 3,4.) Dokle god je čovjekova narav djelovala u savršenom skladu sa zakonom, bila je bezgrešna. Ona nikako nije kršila zakon. Takvu je narav imao Adam. Zato je imao bezgrešnu narav. Zapazite sada što to znači. Nastavljam čitati iz iste izjave, Patrijarsi i proroci, str. 26: „Njegova je narav bila u skladu s Božjom voljom. Njegov je um bio osposobljen da shvati božanske predmete. Njegove su misli bile čiste; njegov apetit i želje pod nadzorom uma. On je bio svet i sretan što je stvoren na sliku Božju i u savršenoj poslušnosti Božjoj volji.“ Ponavljam, što je učinilo da je imao bezgrešnu narav? Savršena poslušnost Božjoj volji u svekolikom djelovanju svih njegovih sposobnosti.

Kako je ova savršena poslušnost bila moguća? (17’36”) Velika borba, str. 401: „U početku je čovjek stvoren na Božju sliku. Bio je u savršenom skladu s prirodom i Božjim zakonom; načela pravednosti bila su upisana u njegovo srce.“ Zašto je mogao živjeti u skladu s Božjim zakonom? Zato što je Božji zakon bio savršeno upisan u njegovo srce. U stvari, nadahnuto pero kaže da je na svaki živac i svako vlakno tkiva bio utisnut Božji zakon. (Evangelizam, str. 201.) Na čitavom njegovom biću bio je savršeno upisan Božji zakon.

(18’25”) Bible Commentary, sv. 1, str. 1084: „Adam i Eva su prilikom stvaranja bili upoznati s izvornim Božjim zakonom. On je bio upisan u njihovo srce, i oni su poznavali zahtjeve koje im je zakon postavljao.“ Što je zakon, rečeno jednom riječju? Ljubav. Bog je ljubav (1 Iv 4,16.) i Njegov zakon je ljubav, tako kaže nadahnuto pero (Velika borba, str. 401.) Što je onda bilo utisnuto u njihova srca? Načela ljubavi. Prema tome možemo zaključiti da je dio ovog čudesnog dara bezgrešne naravi bio srce u koje je bio upisan zakon ljubavi.

(3) Da bismo bili bezgrešni nije dovoljno da u naša srca Božji zakon bude samo upisan. Da bismo bili bezgrešni moramo imati i volju potpuno pokorenu ovim načelima. Je li to bio slučaj kod Adama? Što je, uostalom, volja? Evo opet nadahnute definicije: (19’45”) „Volja je upravljačka sila u prirodi čovjeka.“ (Odgoj, str. 257.) Volja je upravljačka sila u čovjekovoj naravi. Da bi čovjek bio bezgrešan, ova upravljajuća sila mora biti savršeno pokorna načelima Božjeg zakona koja su utisnuta u čovjekovo srce, posebno u njegovu savjest. Je li čovjek imao takvu volju kad ga je Bog stvorio? Svakako. (20’30”) Moj život danas, str. 166: „Nikakva sjenka se nije ubacila između Adama i Eve i njihovog Stvoritelja. Oni su poznavali Boga kao svojeg dobrog Oca i njihova volja je u svemu bila usklađena s Božjom voljom.“ Ponovno zaključujemo da je dio ovog čudesnog dara bezgrešne naravi bio volja savršeno usklađena s Božjom voljom.

(4) Što je još predstavljalo bezgrešnost Adamove naravi prije pada u grijeh? Nije imao sklonosti k zlu. Poslušajte! (21’16”) „Bog je stvorio čovjeka ispravna. Dao mu je plemenite karakterne crte, bez sklonosti k zlu.“ (PP, str. 49; slično u Patrijarsi i proroci, str. 30.) Što znače riječi da je Bog stvorio čovjeka ispravna? (Prop 7,29.) Znači da je bio potpuno usredotočen na Boga, potpuno usmjeren prema poslušnosti, bez ikakve sklonosti k neposlušnosti ili zlu. Nije bilo nikakve sklonosti. I ponovno zaključujemo da je čudesni dar bezgrešne naravi uključivao stvaranje ispravnog čovjeka bez sklonosti k zlu. (22’02”) Ponovno čitam Bible Commentary, sv. 1, str. 1084: „Svakako nije bila Božja namjera da čovjek bude grešan. On je Adama stvorio čista i plemenita, bez sklonosti k zlu.“ Zapazimo ponovno da je dio čovjekove čistoće i bezgrešnosti bio u tome što je bio savršeno slobodan od svake sklonosti k zlu. Je li to jasno? Da bi mogao biti bezgrešan, da bi mogao biti čist, nije smio imati nikakve sklonosti k zlu.

Prema tome, imati čudesni dar bezgrešne ljudske naravi znači

(1) da je njegovo tijelo sa svim njegovim čudesnim, Bogu sličnim sposobnostima, njegov um sa svim njegovim čudesnim, Bogu sličnim sposobnostima, i njegov duh sa svim njegovim čudesnim, Bogu sličnim sposobnostima,

(2) zbog toga što mu je u srce bio upisan Božji zakon,

(3) i zbog toga što je imao volju koja je bila savršeno usklađena sa zakonom, volju koja je bila upravljajuća sila u čovjekovoj naravi, sa svim ovim čudesnim, Bogu sličnim sposobnostima tijela, uma i duha, funkcionirala u savršenom i prirodnom skladu s Božjom voljom,

(4) bilo bez ikakve sklonosti da učini drukčije.

To je bio dar, čudesni dar, bezgrešne naravi koju je Bog u početku dao čovjeku.

(5) Braćo i sestre, ne samo što mu je dao bezgrešnu narav, već mu je dao svaku moguću prednost da tu narav sačuva bezgrešnom. (24’04”) Čitam iz Youths Instructor, 10. kolovoza 1899: „Imao je pravilno razumijevanje, istinsko poznavanje svojega Stvoritelja, sebe, svoje dužnosti, svoje obveze prema Božjem zakonu. Njegovo rasuđivanje bilo je ispravno, bez predrasuda i sklono poslušnosti i privrženosti, kojima su upravljali razum i istina. … Ali ipak nije bio van domašaja iskušenja.“

Premda je po naravi bio bezgrešan, bez sklonosti k zlu, ipak je mogao biti kušan. Zapazimo to! Trebate li imati sklonost prema zlu da budete kušani? Svakako ne. Upravo smo pročitali da Adam nije imao sklonosti k zlu, a ipak je bio kušan. Nije potrebno imati sklonost k zlu da bi čovjek bio kušan. Uz sve ove prednosti koje smo naveli, kad razmatramo dar bezgrešne naravi i s tim rasuđivanjem tu neiskvarenu, nepristranu i sklonu poslušnosti, uza sve to on nije bio lišen mogućnosti da učini zlo.

Jer Bog mu je dao apetite i strasti koji su mu pružali veliko osobno zadovoljstvo. A ugađanje njima trebao je kontrolirati ispravnim poznavanjem onoga što je bilo zakonito ugađanje uz ispravno korištenje volje. Tko je čovjeku dao sposobnost da uživa u osjetilnom zadovoljstvu dobre hrane? Bog. Tko je čovjeku dao osjetilo za zadovoljstvo i uživanje u najintimnije i dragocjenom sjedinjenju u bračnom odnosu? Bog. To je Bog ljubavi dao čovjeku da bi mu osigurao osobno, fizičko, čulno uživanje. A ipak, kako ga je Bog stvorio, čovjek je savršeno vladao ovim apetitima i strastima. Oni su bili savršeno podložni njegovoj savjesti, razumu i volji – višim silama čovjekove naravi. (Izraelski proroci, str. 309.) A njegova niža priroda, tjelesna priroda s apetitima i strastima, bila je savršeno podložna višim silama. (3T, str. 538.) One su mu pružale uživanje u njihovom zadovoljavanju, ali ih je morao nadzirati da ih ne bi zadovoljio na nezakonit način.

Je li takav nadzor bio težak Adamu; je li se moramo boriti da vlada tijelom? Ne. (1) Prvo, zato što ni apetiti ni strasti njegove tjelesne naravi nisu bili izopačeni ili neprirodno jaki grešnim zadovoljavanjem. (2) Drugo, zato što je cijela njegova narav bila prirodno sklona poslušnosti. Kod njega nije bilo ni traga sebičnosti – toga grijeha koji sebe stavlja na prvo mjesto i čezne za zadovoljavanjem i proslavljanjem sebe na nezakonit način. Drugim riječima, u neposlušnosti Božjem zakonu koji zahtijeva vrhunsku ljubav prema Njemu i ljubav prema drugima. (Djela apostolska, str. 347; Isusov život, str. 409.) Čovjek nikad nije došao u iskušenje da zadovolji svoju nižu narav na račun drugih, na račun Boga. No to još uvijek nije značilo da nije bio sposoban za nezakonito zadovoljavanje i proslavljanje sebe, premda je bio savršeno bezgrešne naravi.

Naime, već je savršeno bezgrešno biće pokazalo, iako mu Bog može dati sve moguće prednosti da ostane u savršenom skladu s Njegovim zakonom, da ono još uvijek može odlučiti da ga prekrši i padne od svojeg bezgrešnog stanja. (Iz 14,12.) Tko je pokazao da je to istina? Lucifer. Da bi sačuvao Adama od Luciferove pogreške, što je Bog učinio osim što mu je dao čudesni dar bezgrešne naravi? (29’28”) Čitam iz Patriarchs and Prophets, str. 29: „ Naši praroditelji, premda stvoreni nevini i sveti, nisu bili lišeni mogućnosti da učine zlo. … Oni su trebali uživati u zajednici s Bogom i svetim anđelima, ali prije no što im se mogla zajamčiti vječna sigurnost, trebalo je ispitati njihovu odanost. Na samom je početku čovjekova života želja za ugađanjem sebi stavljena pod nadzor, ta fatalna žudnja koja je bila osnovni razlog Sotonina pada.“ (Slično u Patrijarsi i proroci, str. 29.) Zapazimo kako je to „ispitivanje“ želje za ugađanjem sebi provedeno kod čovjeka u njegovom, bezgrešnom stanju, kad je njegova želja za ugađanjem sebi bila savršeno bezgrešna. Razumijete li što govorim? Još uvijek je bilo potrebno ispitivanje. A kako je došlo do njega? U kojemu obliku? U obliku stabla. Točnije, u stablu spoznaje dobra i zla. (Post 2,16.17.)

(30’45”) Review and Herald, 24. veljače 1874: „Prva velika moralna pouka dana Adamu bila je lekcija u samoodricanju. U njegove ruke stavljene su uzde vladanja sobom.“ Ona zatim citira: „Postanak 2,15-17: ‘Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!“’“ To je bila prva moralna lekcija koju je Adam trebao naučiti – lekcija o samoodricanju. To je bio „ispit“ hoće li ugađati sebi.

Je li se ovdje radilo o odricanju od grešne, sebične naravi? Nikako ne. Ona je bila savršeno bezgrešna. Pa ipak, trebao je kontrolirati svoje Bogom dane bezgrešne, neizopačene apetite i strasti. Njih je mogao zadovoljavati samo u skladu s Božjom voljom. Drugim riječima, zakonito.

(32’25”) Counsels to Teachers, str. 32.33: „Sotona je preko kušnje ugađanja sebi i ambicioznosti [ovo je još jedan element] postigao pad naših praroditelja.“ Braćo i sestre, važno je da zapazimo kako je Adam bio kušan na ova dva područja: ugađanju sebi  i ambicioznosti, a da uopće nije bio sklon sebičnosti ili nezakonitom zadovoljavanju svojih želja ili proslavljanju sebe. On je bio kušan u ova dva područja.

Na koji je način Adam bio kušan u ugađanju sebi i ambicioznosti? Postanak 3,6. Postoje samo tri glavna područja kušanja. Vi ih poznajete, zar ne? Koja su? (33’44”) Nalazimo ih u 1. Ivanovoj 2,16: „Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta.“ O tome ćemo malo više porazgovarati nešto kasnije. Samo želim da zapamtite da su ovo tri glavne vrste kušanja. Svaka pojedina spada pod ove tri glavne: požudu tijela, požudu očiju i oholost života. Je li Adama bio kušan u ova tri područja? Svakako. Je li imao grešnu narav? Nije. Morate li imati grešnu narav da biste bili kušani u ova tri područja? Svakako ne. Kako je bio kušan u ova tri područja? Poslušajte! (34’37”) Postanak 3,6: „Vidje žena da je stablo dobro za jelo [požuda tijela, apetit], za oči zamamljivo [požuda očiju], a za mudrost poželjno [oholost života]: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo.“

(35’12”) Dakle to su ova tri područja u kojima je čovjek kušan. Zapazite kako je to rečeno – čak u njegovom bezgrešnom stanju – u knjizi Isusov život, str. 86: „… kušnji apetita [požuda tijela], ljubavi prema svijetu [požuda očiju], kao i ljubavi za razmetanjem koja vodi oholosti [oholost života]. To su bile kušnje koje su svladale Adama i Evu i koje tako lako pobjeđuju i nas.“

O tome ćemo temeljitije proučavati kasnije, ali razmislite sada, koliko je puta Krist bio kušan u pustinji. Triput. U kojim područjima? U požudi tijela – apetitu – da kamenje pretvori u kruhove (Mt 4,3); požudi očiju – da promatra sve one veličanstvene gradove – pokloni mi se, tvoji su (redak 9); oholosti života koja vodi uobraženosti – skoči s vrha hrama – dokaži tko si (redak 6). Razmislite o ovome; kasnije ćemo to razmotriti.

Bilo je i drugih čimbenika u kušanju koji su Adama doveli do pada. On nije bio kušan samo u područjima požude tijela, požude očiju i oholosti života. (36’52”) Odgoj, str. 20: „Nepovjerenje u Božju dobrotu, nevjerovanje u njegovu riječ, odbacivanje njegova autoriteta, učinilo je naše praroditelje prijestupnicima i donijelo u svijet poznavanje zla.“ Kad bismo imali vremena volio bih da s vama razmotrim kako ih je Sotona naveo da ne vjeruju u Božju dobrotu, da ne vjeruju u Njegovu riječ i na kraju odbace Njegov autoritet. U Postanku 3. poglavlju jasno su iznesena ova tri koraka – vrlo zanimljivo za razmatranje.

Međutim, da bi grijehom iskušao Adama i Evu, Sotona se morao poslužiti prijevarom jer nisu imali sklonosti ka grijehu. Je li ih mogao kušati zlom? Ne. Oni uopće nisu imali sklonosti k zlu, nikakve želje za zlom. Što je onda morao učiniti? Morao je maskirati zlo u nešto dobro. Samo tada je ono moglo da bude iskušenje za Adama. Mora li nas on kušati samo s maskiranim zlom? Ne. Zato što smo prirodno skloni zlu. U našem palom stanju zlo nam je prirodno privlačno. Ali tako nije bilo za Adama. Razmislite o tome! Kasnije ćemo to proučiti.

Je li bilo privlačno za Krista? Je li bilo prirodno privlačno Kristu? Razmislite! (38’55”) Pročitat ću vam izjavu iz Bible Commentary, sv. 1, str. 1083: „Čitav svemir je s najvećim zanimanjem pratio ovaj sukob koji će odlučiti o Adamovu i Evinu životu. Anđeli su jako pažljivo slušali riječi Sotone, tog začetnika grijeha, koji je svoje ideje uzdizao iznad Božjih zapovijedi i svojim prijevarnim argumentima nastojao poništiti Božji Zakon. [Morao se poslužiti prijevarom da ih kuša.] S kakvom zabrinutošću su pratili hoće li se sveti par dati obmanuti od kušača i biti prevaren njegovom lukavošću! Pitali su se: Hoće li sveti par prenijeti svoju vjeru i ljubav s Oca i Sina na Sotonu? Hoće li laž prihvatiti kao istinu? Znali su da mogu odbiti uzeti plod i poslušati pozitivne Božje zabrane ili mogu prekršiti izričitu zapovijed svojega Stvoritelja. Bili su izloženi najblažem mogućem ispitu, jer nije bilo potrebe da jedu sa zabranjenog stabla. Sve su njihove potrebe bile osigurane.“

O, braćo i sestre, unatoč svih ovih prednosti: (1) unatoč čudesnog dara bezgrešne naravi, (2) unatoč činjenice da se radio o najblažem ispitu koji je Bog mogao smisliti, (3) unatoč činjenici da su bili u savršeno bezgrešnoj sredini koja ni na koji način nije promicala ili navodila, ili na njih utjecala da sagriješe, (4) unatoč činjenici da su bili stalno u kontaktu sa svetim bićima koja su ih upozorila i poticala na poslušnost, unatoč svemu tome, (5) unatoč i jasnim Božjim upozorenjima, oni su pali. Popustili su kušanju. Zašto? To je tajna. To je tajna bezakonja. (2 Sol 2,7.) Kad bismo mogli dati razlog, prestalo bi biti grijehom. (Velika borba, str. 423.) Grijeh je grijeh zato što za njega nema razloga, pobuna protiv Boga koji je dobar i svet, pravedan i pun ljubavi. Zato i jeste grijeh. Ne možemo dati razlog za njegovo postojanje, ali u svakom slučaju možemo reći jedan razlog koji nije razlog – jedan uzrok koji nije razlog njihovog pada. (41’52”) Bible Commentary, sv. 1, 1083: „U čemu se sastojala snaga napada na Adama, koja je prouzročila njegov pad? To nije bio grijeh u njemu. Bog je Adama stvorio po svom vlastitom karakteru, čista i ispravna. U prvom Adamu nije bilo iskvarenih načela, nikakvih izopačenih naklonosti ili sklonosti k zlu. Adam je pred Božjim prijestoljem bio bez mane kao i anđeli.“

Zapazimo, što znači nemati grijeha u sebi? To znači nemati iskvarenih načela, nikakvih izopačenih sklonosti k zlu. Prema tome razlog nije bio neka greška ili sklonost, zlo, neko iskvarena načelo koje bi stvaranjem bilo u ljudskome srcu. To nije bio uzrok pada. Nije bilo razloga i zbog toga je grijeh.

Nakon što je Adam sagriješio, što se dogodilo s njegovom naravi? Kako je njegov voljni prijestup djelovao na prekrasni dar bezgrešne naravi? U osnovi na dva načina. Molim vas, pažljivo ih zapazite:

a. Zbog grijeha njegova je narav oslabila, pokvarila i umanjila sve njegove snage tijela, uma i duha. Postao je podložan smrti.

b. Drugi osnovni način koji je djelovao na njegovu narav bio je što je grijehom njegova narav izopačila, poremetila i iskvarila sve snage njegovoga tijela, uma i duha. Postao je podložan sebičnosti.

Primjećujete li razliku između ovo dvoje, braćo i sestre? Ponovit ću. Njegova je narav oslabila, pokvarila i umanjila sve njegove snage tijela, uma i duha. Postao je podložan smrti. Drugo, grijehom je njegova narav izopačila, poremetila i iskvarila sve snage njegovoga tijela, uma i duha – ne zbog grijeha nego grijehom. Postao je podložan sebičnosti.

(45’02”) Zapazite ova dva elementa u sljedećoj izjavi. Put Kristu, str. 14 (izdanje 2005): „Prigodom stvaranja čovjeku su darovane plemenite sposobnosti i uravnotežen um. Bio je savršeno biće, u savršenu skladu s Bogom. Misli su mu bile čiste, a ciljevi sveti. Ali neposlušnost (1) je izopačila njegove sposobnosti, pa se umjesto ljubavi pojavila sebičnost. (2) Prijestup je toliko oslabio njegovu narav da se vlastitom snagom više nije mogao oduprijeti sili zla. Postao je Sotonin rob, i to bi ostao zauvijek da se sam Bog nije umiješao.“ Jeste li primijetiti ova dva elementa? Njegova narav je oslabila, ali to nije bilo sve. Zbog neposlušnosti izopačile su se njegove sile. Zašto? Umjesto ljubavi pojavila se sebičnost. Pitam vas: Gdje se nalazila ljubav u čovjekovoj bezgrešnoj naravi? Bila je upisana u njegovo srce. (Pnz 6,5; Ez 36,26.27; 2 Kor 3,3.) Bila je u samom središtu, u samoj osnovi, centralni motivirajuće princip čitavog bića – zakon ljubavi. (Rim 13,10.) A što se dogodilo kad je pao? Umjesto ljubavi pojavila se sebičnost i zbog toga je došlo do radikalne, temeljne promjene čitave njegove naravi.

Prije pada, u svojoj bezgrešnoj naravi, bio je usredotočen na Boga. Prirodna sklonost svih sposobnosti uma, tijela i duha bila je funkcionirati u skladu s Božjim zakonom ljubavi. Čovjek je ljubio Boga više od svega i nastojao ga svim svojim sposobnostima proslaviti i ugoditi mu, te tražiti dobrobit drugih iznad svoje. (Mk 12,33.) Ali nakon pada, čovjekova grešna narav postala je sebična. Umjesto ljubavi pojavila se sebičnost. Sada prirodna sklonost svih umnih, tjelesnih i duhovnih sposobnosti funkcionira bez sklada s Božjim zakonom ljubavi, a u skladu sa Sotoninim zakonom sebičnosti. Čovjek voli sebe više od svega i svim svojim sposobnostima nastoji da proslavi i zadovolji sebe. On traži svoju dobrobit na račun dobrobiti drugih. Zašto ova radikalna promjena? Zato što se umjesto ljubavi pojavila sebičnost.

(48’15”) A što je sebičnost? Counsels on Stewardship, str. 24: „Sebičnost je bit izopačenosti.“ Na drugome mjestu Ellen White govori o izopačenosti kao moralnoj poremećenosti čovjekovih sposobnosti. (HP, str. 196.) Kao što vidite, prije grijeha, kad je zakon bio upisan u čovjekovo srce, sve su čovjekove sposobnosti bile u savršenom skladu s Bogom; zato što je zakon ljubavi vršio savršen nadzor. Ali kad je zakon ljubavi nadomješten zakonom sebičnosti, došlo je do moralne poremećenosti cijelog čovjekovog bića. Čovjek je postao iskvaren. (49’13”) Patrijarsi i proroci, str. 41: „Ali njima [Adamu i Evi] je rečeno da je grijeh izopačio njihovu narav.“ Što je bila suština izopačenosti? Upravo smo to ustanovili. Sebičnost. Grijeh je izopačio njihovu narav.

Ponovimo još jednom ova dva elementa – ove dvije posljedice. Koje su to bile? Prva je bila da je njegova narav oslabila, pokvarila i umanjila sve snage njegova tijela, uma i duha. Druga je da se narav izopačila, poremetila i iskvarila. Prva je zbog grijeha postala podložna smrti. Druga je postala podložna sebičnosti, što je grijeh. (50’15”) Signs of the Times, 30. ožujka 1904: „Čovjek je pao u grijeh. Božja slika u njemu se pokvarila. Neposlušnost je izopačila njegove sklonosti i oslabila njegove snagu.“ „Izopačena sklonost.“ Koje sklonosti? Svaka je sklonost izopačena jer je sada sebična. Bez iznimkee. A sebičnost je bit izopačenosti. (CS, str. 24.) Koje su snage oslabljene? Sve snage.

Ovdje se radi o jednoj važnoj stvari, braćo i sestre, koju moramo utvrditi prije nego što završimo. Mi možemo i budemo ove dvije posljedice Adamovog grijeha po njegovu narav spominjali ovim izrazima, da to pojednostavnimo. Prvo, da je zbog grijeha došlo do slabljenja, kvarenja i umanjena svih snaga njegova tijela, uma i duha, i da je postao podložan smrti. Njih ćemo nazvati nedužnim slabostima – odnosno da su slabljenje i propadanje čovjekova tijela, uma i duha posljedica njegove smrtnosti.

Nalazi li se čovjek pod osudom Božjeg zakona zato što je smrtan? Ne. Ove slabosti i nemoći – ova smrtnost nije sama po sebi grešna. One su posljedica grijeha. Pratite me? Prema tome nisu izložene osudi. One su posljedica osude. Razumijete li što ovdje pokušavam objasniti? Važno je da to shvatimo. One su neizbježne posljedice grijeha – a ne grijeh. Čovjek nije pod osudom zato što je smrtno biće. On nije pod osudom zato što ima nemoći i slabosti koje su posljedice grijeha. On je pod osudom zato što je po naravi sebičan, iskvaren, zao. Zbog toga je pod osudom.

Drugo, druga kategorija posljedica čovjekova pada po njegovu narav – sjetimo se, njegova narav je izopačila, poremetila i iskvarila sve snage njegovoga tijela, uma i duha. Zbog grijeha postao je podložan sebičnosti. Za njih ćemo reći da su grešne sklonosti. Prve su nedužne slabosti, a druge grešne sklonosti. Zbog grešnih sklonosti naklonjeni smo zlu (Odgoj, str. 24), moralnoj poremećenosti koju nazivamo izopačenost, a koja je posljedica sebičnosti koja je u čovjekovu srcu zauzela mjesto ljubavi. Sada su tijelo, um i duh skloni prestupanju Božjeg zakona. Postoje grešne sklonosti jer je čovjek po naravi sebičan. Njegova izopačenost, njegova sebičnost su pod osudom zakona. (ST, 11. ožujka 1897.) Jer sebičnost je grijeh (ST, 13. travnja 1891.), a grijeh je prijestup zakona (1 Iv 3,4).  Njih nazivamo grešnim sklonostima. Imate li ovo dvoje? Nedužne slabosti i grešne sklonosti. Nemojmo to zaboraviti. Braćo i sestre, svako od ovih proučavanja gradimo na onome što smo zaključili u prethodnima. Nedužne slabosti i grešne sklonosti.

Hajde da ukratko razmotrimo neke od posljedica u području grešnih sklonosti, u području u kojem je njegova narav postala izopačena, iskvarena grijehom. (55’04”) Review and Herald, 3. svibnja 1906: „Kad se Adam odvrgnuo od Boga, stavio se na Sotoninu stranu; njegova je narav postala zla i on se odvojio od Boga.“ Onako usput ovdje bih dodao da nigdje u svim nadahnutim spisima Duha proroštva ne nalazimo nijedan jedini tekst koji bi spomenuo da je Krist imao zlu narav. Nigdje. Razmislite o ovome! Ponavljam: „Kad se Adam odvrgnuo od Boga, stavio se na Sotoninu stranu; njegova je narav postala zla i on se odvojio od Boga.“

(56’03”) Velika borba, str. 433: „Kad je čovjek prekršio božanski Zakon, njegova je narav postala zla pa je bio u skladu, a ne u sukobu sa Sotonom. Nema prirodnog neprijateljstva između grešnog čovjeka i začetnika grijeha. Obojica su otpadom postali zli.“ Možemo li reći tako nešto o naravi našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista? Ponavljam: „Kad je čovjek prekršio božanski Zakon, njegova je narav postala zla pa je bio u skladu, a ne u sukobu sa Sotonom. Nema prirodnog neprijateljstva između grešnog čovjeka i začetnika grijeha. Obojica su otpadom postali zli.“ I opet, znakovito je zapaziti da Ellen White nigdje ne kaže da je Krist imao zlu ili iskvarenu narav. Nikada. Ili da je takvu narav uzeo na sebe. Nikada.

(57’11”) Čitam iz Testimonies for the Church, str. 6: „Kad su Adam i Eva stavljeni u Edenski vrt, bili su nevini i bezgrešni, u savršenom skladu s Bogom. … Ali kad su prestupili zapovijed, njihova narav više nije bila bezgrešna, jer su se stavili na stranu palog neprijatelja. …“ (SpTB02.)

Kako su se u tom stanju odnosili prema Sotoni? (57’38”) Patrijarsi i proroci, str. 33: „Ako samo jednom popuste kušnji, njihova će priroda postati tako izopačena da neće imati moć i sklonost da se odupru Sotoni.“ Vidite li ovdje ova dva elementa o kojima smo govorili? „Neće imati moć.“ Zašto? Zato što su postali podložni nedužnim slabostima. Ali ne samo što nisu imali moć, već ni sklonost. Zašto? Zato što su postali podložni grešnim sklonostima. Pratite me? Sada su bili prirodno skloni zlu. Sada su imali sklonost k zlu. Bili su u skladu sa Sotonom, a ne u neslozi s njim, i jedini način na koji se to moglo promijeniti bio je što je Bog natprirodno stavio u njih obećani dar neprijateljstva. „Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene.“ (Post 3,15 – Šarić.) Zašto ga je morao staviti? Što je sada po naravi u čovjeku? „Jer je umovanje tjelesno neprijateljstvo prema Bogu.“ (Rim 8,7 – Šarić.) To je sada prirodno čovjeku.

(58’53”) Poslušajte! Signs of the Times, 13. veljače 1893: „Kad je čovjek sagriješio, cijelo nebo obuzela je tuga, jer popuštanjem kušnji čovjek je postao neprijatelj Bogu, dionik sotonske naravi. Božja slika na koju je bio stvoren bila je oštećena i iskrivljena. Čovjekov karakter nije bio u skladu s Božjim karakterom, jer kroz grijeh čovjek je postao tjelesan, a tjelesno srce je u neprijateljstvu prema Bogu, zato što se ne pokorava

zakonu Božjemu, a i ne može. … Grijeh je toliko upropastio čovjeka, njegovu narav toliko izopačio zlom, da je njemu samome bilo nemoguće uskladiti se s Bogom čija je narav čistoća i ljubav.“ Slika beznađa? Da.

Jeste li sada spremni glasovati po pitanju: „Je li Krist kod utjelovljenja preuzeo čovjekovu narav prije pada ili poslije pada?“ Odgovor ovisi o kojem se pristupu radi. Dva su. Postoje nedužne slabosti i grešne sklonosti.

Brate i sestro, da bi On mogao biti naša bezgrešna Zamjena, je li mogao uzeti na sebe grešne sklonosti, tu pokvarenost, sebičnost koja čini da smo po naravi zli? Je li to mogao uzeti i biti naša bezgrešna Zamjena? U svakom slučaju ne. Morao je biti izuzet od toga. To ćemo kasnije dublje istraživati. A što je s našim nedužnim slabostima? Je li ih mogao uzeti i dalje biti naša bezgrešna Zamjena? Da. I On ih mora uzeti. Zašto? Jer On nije samo naša bezgrešna Zamjena. On je naš suosjećajni Stariji brat koji nemoći naše uze (Mt 8,17), koji je vičan svim našim slabostima (Iz 53,3) i koji je u svemu bio podložan kušnji kao i mi (Heb 4,15 – Šarić).

O, braćo i sestre, zaključite sa mnom: Je li Adam trebao biti u svemu kušan kao mi? Je li trebao imati grešnu, izopačenu narav da bi bio kušan u ona tri područja kao mi? (Ne.) A Krist? On nije trebao biti izopačen da bi bio kušan u ova tri područja. Ali ovdje je nešto što moramo pažljivo razmotriti, a sada to ne možemo. Isteklo nam je vrijeme. On nije bio kušan samo u ova tri područja kao Adam, već u svemu kao mi; a mi imamo izopačene apetite i strasti. Kako je Krist mogao biti kušan kao mi bez izopačenih, sebičnih, iskvarenih apetita i strasti? To je glavno pitanje. I mi ga moramo raščistiti. U Pismu i Duhu proroštva nalaze se dragocjeni tekstovi koji na ovo pitanje odgovaraju tako jasno, da nam omogućuju prepoznati u Njemu našeg suosjećajnog Starijeg brata i vjerodostojni Primjer, a da i dalje sačuva svoju savršenu bezgrešnost da bi mogao biti naša Zamjena. O, braćo i sestre, ovo je dragocjena istina i mi je moramo razumjeti – ne samo radi nas, već radi onih kojima po Gospodnjem nalogu trebamo propovijedati Evanđelje.

U ovom proučavanju iznio sam dosta mračnu sliku. Ali dozvolite mi da u nekoliko minuta iznesem radosnu vijest. Želim završiti u pozitivnom tonu. (1h 03’47”) U knjižici Faith and Works, str. 21: „U trenutku kad je Božji stvor odbio poslušnost zakonima Božjeg kraljevstva, on je postao nelojalan Božjoj vlasti i tako se učinio nedostojnim svih blagoslova kojima ga je Bog obasuo. Drugi odsjek: To je bilo stanje ljudskog roda nakon što se čovjek prijestupom odvojio od Boga.“ Čije je to bilo stanje? Ljudskog roda. Tko se odvojio? Adam. Koliko je nas bilo uključeno u ovo odvajanje? (Svi mi.) Ovo je vrlo važna činjenica i o tome ćemo večeras proučavati. Ako bude Božja volja. „To je bilo stanje ljudskog roda nakon što se čovjek prijestupom odvojio od Boga. Više nije imao pravo na udisaj zraka, sunčevu zraku ili djelić hrane. Razlog što čovjek nije bio uništen bio je što ga je Bog toliko volio da je darovao svojega dragoga Sina koji će pretrpjeti kaznu za njegov prijestup.“ Strašno je to što se dogodilo ljudskom rodu. Ali hvala Bogu za čudesnu mogućnost da riješi očajničku i beznadnu čovjekovu potrebu.

(1h 05’10”) Review and Herald, 23. travnja 1901: „Zašto u njegovom [Adamovom] slučaju nije odmah izvršena smrtna kazna? – Zato što je nađena otkupnina.“

(1h 05’24”) Bible Commentary, sv. 1, str. 1085: „U trenutku kada je čovjek prihvatio Sotonina kušanja i učinio upravo ono što je Bog rekao da ne čini, Krist, Božji Sin, stao je između živih i mrtvih …“

(1h 05’37”) Spiritual Gifts, sv. 3, str. 47: „Radi svojeg dragog Sina Otac na neko vrijeme odgađa izvršenje smrtne kazne i predaje Kristu pali ljudski rod.“ Možemo li biti u bolji rukama? Svakako ne.

(1h 05’56”) Conflict and Courage, str. 20. U završetku poslušajte: „Adamu i Evi određen je probni rok u kojem mogu vratiti svoju odanost; tim je planom bilo obuhvaćeno sve njihovo potomstvo.“

Hvala Bogu, braćo i sestre! Ne samo za to razdoblje probe, već hvala Bogu za Spasitelja, za bezgrešnog ali suosjećajnog Spasitelja, kojega je poslao da nas vrati u našu Bogom određenu, grijehom prokockanu, ali krvlju spašenu sudbinu. I hvala Bogu što mu je narav, koju je uzeo, omogućila da savršeno ostvari svaku pojedinost svoje zadaće. Neka bi nam Bog pomogao da razumijemo i cijenimo tu narav, kako bismo još bolje razumjeli i cijenili našega Gospodina. Ne samo kao našu bezgrešnu Zamjenu, nego kao našeg suosjećajnog Starijeg brata i vjerodostojan Primjer. Molimo se!

Oče na nebesima. Hvala Ti za prednost što smo mogli proučavati Tvoju Riječ. A posebno Ti hvala za dragocjeni uvid koji si nam dao preko nadahnutog pera, Isusovog svjedočanstva, spisa Duha proroštva. (Otk 12,17; 19.10.) Gospodine, pomozi nam, ne samo da ove stvari razumom shvatimo, već nam pomozi da ih razumijemo tako da utječu na naš život svakog dana i čine nas sličnijima našemu Gospodinu. Hvala Ti što je On postao dionikom naše naravi, tako da bismo mi mogli postati dionici Njegove naravi. (1SM, str. 408.)Pomozi nam da to stvarno budemo. U Isusovo ime molimo. Amen.

Bilješka:

Misao bi bila mnogo snažnija da sam rekao: „Bez neke mrlje zla“, kako je ona izvorno napisala. Ovo je posebno istina s obzirom da razumijem znakovitu razliku između grijeha i zla. Pogledajte sljedeće definicije:

Grijeh je svjestan, poznat i namjerni prijestup božanskog zakona, Očeve volje.

Grijeh je mjera nespremnosti da budem božanski vođen i duhovno usmjeravan.

Zlo je nesvjesni ili nenamjerni prijestup božanskog zakona, Očeve volje.

Zlo je isto tako mjera nesavršenosti poslušnosti Očevoj volji.

Dobiti narav slobodnu od „mrlje zla“ bilo je mnogo veće nego dobiti narav „bez te mrlje zla“. Ovo je duboka tvrdnja koju Bog iznosi preko nadahnutih spisa o načinu na koji nas je prvotno stvorio. To veoma jasno pokazuje kako nas je Bog stvorio potpuno slobodnima od svega što bi uopće moglo prići grijehu. Mi nismo imali nikakvu sklonost prema nesvjesnom ili nenamjernom prestupanju Tore [učenju, pokazivanju smjera od strane našeg Oca ljubavi], niti ikakvu sklonost prema nesavršenoj poslušnosti Njegove volje. Drugim riječima, bili smo u punom i potpunom skladu s Njegovim zakonom i bez i najmanje sklonosti da mu nesvjesno ili nesavršeno budemo poslušni. Što nam je više mogao dati kad nas je pripremio da se suočimo s jednostavnim ispitom koji nas je čekao (Post 2,17; Patrijarsi i proroci, str. 39.), nego da budemo „bez mrlje zla“?! Ništa više. To znači „ništa više“ bez prisiljavanja naše volje da ga slušamo, što On nije mogao učiniti ako smo trebali razviti karakter. Da bismo to mogli bitna je slobodna volja. Mi smo nesumnjivo imali slobodnu volju, ali nismo imali nikakve sklonosti prema grijehu jer smo bili stvoreni „bez te mrlje zla“. Kakva nevjerojatna istina!


 

😉

Back to top

Skica predavanja 3:

1. Kad ga je Bog stvorio, čovjek je bio ispravan. Nije bio sklon zlu, ali se dogodilo nešto što ga je promijenilo – temeljito, u njegovoj naravi. A to je bilo namjerno kršenje Božjeg zakona. (Patrijarsi i proroci, str. 36.)

2. Je li On na se uzeo Adamovu narav prije ili poslije pada u grijeh? Ovisi o tome o kojem vidu Njegove naravi i posljedici grijeha govorite.

3. Kakva je bila Adamova narav prije pada?

a. „Adam je iz ruke svojega Tvorca izišao bez ikakve mrlje grijeha.“ (ST, 26. kolovoza 1897.)

b. Letter 83, 1905: „Izvorno je imao čudesni dar bezgrešne naravi.“

4. Na što mislimo kad govorimo o ljudskoj naravi? „Ljudska narav je trostruka … fizička, intelektualna i moralna.“ (CG, str. 39.)

5. Od čega se sastoji bezgrešna ljudska narav?

a. „Kad je izašao iz Stvoriteljevih ruku, Adam je po svojoj fizičkoj, umnoj i duhovnoj prirodi bio sličan svome Tvorcu. (Post 1,27.) … Božja je namjera bila da što duže čovjek živi, to potpunije otkriva ovaj lik. (2 Kor 3,18). … Sve njegove sposobnosti mogle su se razvijati; njihova veličina i snaga trebala se stalno povećavati.“ (Ed, str. 15; slično u Odgoj, str. 12.)

b. „Njegova je narav bila u skladu s Božjom voljom. … Njegove su misli bile čiste; njegov apetit i želje pod nadzorom uma. On je bio svet i sretan što je stvoren na sliku Božju i u savršenoj poslušnosti Božjoj volji.“ (Patrijarsi i proroci, str. 26.)

c. „Oni [Adam i Eva] su poznavali Boga kao svojega dobroga Oca i njihova je volja u svemu bila usklađena s Božjom voljom.“ (Moj život danas, str. 327.)

d. „Bog je stvorio čovjeka ispravna. Dao mu je plemenite karakterne crte, bez sklonosti k zlu.“ (PP, str. 49; slično u Patrijarsi i proroci, str. 30.)

e. „Njegovo rasuđivanje bilo je … sklono poslušnosti i privrženosti kojima su upravljali razum i istina. … Ali ipak nije bio van domašaja iskušenja.“ (YI, 10. kolovoza 1899.)

6. Da bi sačuvao Adama od Luciferove pogreške, što je Bog učinio osim što mu je dao prekrasan dar bezgrešne naravi? „ Naši praroditelji, premda stvoreni nevini i sveti, nisu bili lišeni mogućnosti da učine zlo. … Oni su trebali uživati u zajednici s Bogom i svetim anđelima, ali prije no što im se mogla zajamčiti vječna sigurnost, trebalo je ispitati njihovu odanost. Na samom je početku čovjekova života želja za ugađanjem sebi stavljena pod nadzor, ta fatalna žudnja koja je bila osnovi razlog Sotonina pada.“ (PP, str. 48; slično u Patrijarsi i proroci, str. 29.)

7. „Prva velika moralna pouka dana Adamu bila je lekcija o samoodricanju. U njegove ruke stavljene su uzde vladanja sobom. … Postanak 2,15-17: ‘Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: „Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!“’“ (RH, 24. veljače 1874.) Je li se radilo o grešnoj, sebičnoj naravi koje se trebao odreći? Svakako ne.

8. Na koji način je Adam bio kušan u ugađanju sebi i ambicioznosti? Postoje samo tri glavna područja kušanja. 1. Ivanova 2,16: „…požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života.“ „… kušnji apetita [požuda tijela], ljubavi prema svijetu [požuda očiju], kao i ljubavi za razmetanjem koja vodi oholosti [oholost života]. To su bile kušnje koje su savladale Adama i Evu i koje tako lako pobjeđuju i nas.“ (Isusov život, str. 80.) „Nepovjerenje u Božju dobrotu, nevjerovanje u njegovu riječ, odbacivanje njegova autoriteta, učinilo je naše praroditelje prijestupnicima i donijelo u svijet poznavanje zla.“ (Odgoj, str. 20.)

9. Nakon što je Adam sagriješio, što se dogodilo s njegovom naravi? Kako je njegov voljni prijestup djelovao na prekrasni dar bezgrešne naravi? U osnovi na dva načina:

a. Zbog grijeha njegova je narav oslabila, pokvarila i umanjila sve njegove snage tijela, uma i duha. Za njih ćemo reći da su nedužne slabosti.

b. Drugi osnovni način koji je djelovao na njegovu narav bio je što je grijehom njegova narav izopačila, poremetila i iskvarila sve snage njegovoga tijela, uma i duha. Postao je podložan sebičnosti. Za njih ćemo reći da su grešne sklonosti. „Umjesto ljubavi pojavila [se] sebičnost.“ (Put Kristu, str. 14. Izdanje 2005.) „Kad je Adam odvrgnuo od Boga, stavio se na Sotoninu stranu; njegova je narav postala zla i on se odvojio od Boga.“ (RH, 3. svibnja 1906.)

10. „Je li Krist kod utjelovljenja preuzeo čovjekovu narav prije pada ili poslije pada?“ Odgovor ovisi o dvije karakteristike. Postoje nedužne slabosti i grešne sklonosti.

11. „Zašto u njegovom [Adamovom] slučaju nije odmah izvršena smrtna kazna? – Jer je nađena otkupnina.“ (RH, 23. travnja 1901.) „U trenutku kada je čovjek prihvatio Sotonina kušanja i učinio upravo ono što je Bog rekao da ne čini, Krist, Božji Sin, stao je između živih i mrtvih …“ (1BC, str. 1085.)

Back to top