05 – „Pogledaj zemlju, pokazat će ti“ (Job 12,8)

Oče moj nebeski! Zahvaljujem Ti što imam prednost da Ti se obratim kao Ocu. Iskreno priznajem da sam takve prednosti dostojan samo zahvaljujući milosti Isusa Krista, a nikako sebi. Zahvaljujem Ti što smo ja i moja krvlju otkupljena braća i sestre ovdje, prihvaćeni u Ljubljenome (Ef 1,6) zahvaljujući Tvojoj milosti za sinove i kćeri koje si posvojio. (Od ovog trenutka počinje audio:) Hvala Ti, Oče! Znamo da nas beskrajno ljubiš očinskom ljubavlju koja nadilazi ljubav svakog oca na zemlji. (Lk 11,11-13.) I zato pristupamo s pouzdanjem, kao potrebita djeca, znajući da nas nećeš odbiti jer nas ljubiš i želiš blagosloviti. I ovog prijepodneva dolazimo, Oče, moleći ono što nam je upravo sada jako potrebno, a to je da prosvjetljujuća, oživljujuća i osnažujuća sila Tvoga Duha obuzme naš um. Grijeh je jako oštetio i zamračio naše umne sposobnosti. Oče, bez prisutnosti tog Duha da djeluje u nama, ne možemo razumjeti istinu koja će nas osloboditi. (Iv 8,32.) O, da, možda ćemo biti u stanju da razumom prihvatimo određene apstraktne istine, ali Oče, mi se ne zadovoljavamo time. Želimo spoznaju istine koja će nas preobraziti. Želimo upoznati istini tako da nas učini sličnima Njemu koji je istina, Isusu Kristu. (Iv 14,6.) Želimo ne samo razumjeti istinu već želimo stajati na istini. Želimo se pokoriti njezinim zahtjevima za naš život da bi nas ona mogla oblikovati u ljupku sličnost Njega koji je Istina. Oče, molim Te da ovo iskusimo Duhom istine (Iv 15,26). Posij sjeme istine u vrt našeg uma da bi ono moglo niknuti pristankom naše volje i donijeti plod (Put u bolji život, str. 19), plod Kristu sličnog karaktera na Tvoju slavu. Ovo te molim u Isusovo ime. Amen.

Naslov našeg današnjeg proučavanja je: „Pogledaj zemlju, pokazat će ti.“ Zna li tko gdje se nalazi ovaj tekst? Uostalom svi naslovi naših proučavanja, ako niste primijetili, potječu iz Pisma. Tekst glasi: „Pogledaj zemlju, pokazat će ti.“ Gdje se nalazi? U knjizi o Jobu, tako je. Job 12,8. I to je duboka istina. Job 12,8: „Pogledaj zemlju, pokazat će ti.“

(3’25”) Čitam iz Manuscript 153, 1903: “Bog je odredio da priroda bude čovjekov udžbenik da ga vodi putem poslušnosti natrag k Bogu. Trebamo pod vodstvom Svetoga Duha pažljivo proučavati prirodu. Gospodin daje zorne pouke; On svete istine najjednostavnijim stvarima u prirodi približava ljudskome umu.“ „Pogledaj zemlju, pokazat će ti.“ Priroda nas uči pomoću prekrasnih jednostavnih i razumljivih izraza.

Braćo i sestre, nije slučajno što ovaj isti svijet koji upućuje na ljudsku prirodu, upućuje i na ono što je oko nas, jer postoje veoma izravne usporedbe i uočavanja koja nas uče – o kome? O nama samima. Kao što vidite, zemlja je prokleta. Priroda koju promatramo je prokleta (Post 3,17); ali takva je i naša narav. (Put Kristu, str. 6.) Čime je prokleta? Grijehom.

Otvorimo Postanak 3. poglavlje. Uostalom, razlog što ponovno proučavamo čovjekov položaj jeste da vidimo kakav je njegov položaj u njegovom prirodnom stanju, jer ga moramo dobro razumjeti prije nego što možemo doći do ispravnih zaključaka o ljudskoj naravi Isusa Krista. A to je, naravno, glavni cilj našeg proučavanja. A naslov našeg niza je „Naš bezgrešni ali suosjećajni Spasitelj.“ Moramo razumjeti da je On po naravi oboje, naš bezgrešni ali i suosjećajni Spasitelj, i naša bezgrešna Zamjena i naš suosjećajni Stariji brat i Uzor.

Imajući na umu ovaj cilj, razmotrite sa mnom prirodu, stvoreni poredak kojega imamo pred sobom i našu vlastitu ljudsku prirodu. Što možemo naučiti iz stvorenog poretka o svojoj vlastitoj ljudskoj prirodi oštećenoj grijehom? (6’39”) Postanak 3,17-19: „A čovjeku reče: ‘Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti.“

Zar nije zanimljivo što odmah nakon proklinjanja zemlje, tla, praha, Bog podsjeća Adama da je prah? On će se vratiti u prah od kojega je uzet. Što nam Bog želi time reći? On nam kaže: kako je u području prirode, tako je i u tvome srcu, Adame. Ovo je važna pouka. Naučimo je! Zbog grijeha situacija je ista s našom vlastitom prirodom. Što će ljudska priroda sada prirodno proizvesti. Trnje i korov. (Post 3,18.)

(8’33”) Poslušajte iz Testimonies, sv. 4, str. 606: “Um je vrt, a karakter je plod.“ Zapamtite to! Ali recite mi sada, s obzirom na prokletstvo grijeha, s obzirom na čovjekov pad, što će vrt uma prirodno proizvesti kad je riječ o karakteru? Što? Trnje i korov. Korov.

(9’14”) U knjizi za jutarnje bogoslužje Amazing Grace, str. 223: “Svi nedostaci karaktera imaju svoj izvor u srcu. Oholost, taština, razdražljiva ćud i lakomost izlaze iz tjelesnog srca koje nije obnovljeno Kristovom milošću.“ Što proizvodi tjelesno ili prirodno srce koje nije obnovljeno Kristovom milošću? Korov. Oholost, taštinu, razdražljivu ćud i lakomost. Eto, to proizvodi tjelesno srce.

(10’01”) Testimonies, sv. 4, str. 202 i 203: “Ako se u zemljište srca, poput onoga u vrtu, ne zasadi sjeme plemenitog cvijeća i ne njeguje na odgovarajući način, ono će donijeti samo korov i trnje. Kako je to vidljivo u prirodi, tako je i u ljudskoj duši.“ Pogledaj zemlju, pokazat će ti. „Kako je to vidljivo u prirodi, tako je i u ljudskoj duši.“

Svi vjerojatno imate pojma o povrtlarstvu. Zar ne? Što ste naučili iz svojega rada u vrtu? Što najlakše raste u vašemu vrtu? Korov. Trebate li uložiti neki trud za rast korova u vašem vrtu? Sasvim suprotno. Trebate li otići u rasadnik i od prodavača tražiti da vam proda paketić sjemena korova, ako ga želite uzgajati? Ne. On se već nalazi u tlu. Korov dolazi zajedno s česticom zemljišta. Razumijete li duhovnu pouku iz vrta? Ne morate sijati korov; on je već tu i sve što trebate učiniti da proizvedete one ružne karakterne crte jeste da pustite stvari da idu svojim prirodnim tokom. Zar ne? Trebate li se truditi da proizvedete karakterne crte oholosti, taštine, razdražljive ćudi i lakomosti? Uopće ne.  One je pojavljuju čitave i spontano, prirodno kod čovjeka u njegovom grešnom stanju.

(12’15”) Čitam iz knjige Um, karakter i osobnost, str. 15: “Zapanjujuća je sličnost između neobrađene njive i uma koji nije njegovan. Djeca i mladi u svojim umovima i srcima već imaju sjeme propasti …“ Trebate li ga zasijati tamo? Već u svom umu imaju „sjeme propasti koje čeka da nikne i donese svoju izopačenu žetvu; potrebni su krajnja briga i oprez kako bi se um odnjegovao, obradio i zasijao dragocjenim sjemenom biblijske istine.“

Što treba staviti u njega? Istinu. Ako želite odgojiti nešto vrijedno u svojemu vrtu, morate nabaviti sjeme i posijati ga. Zar ne? Zato što ono nije prirodno u tlu. „Pogledaj zemlju, pokazat će ti“ (Job 12,8.), dragi brate, draga sestro, kako stoji u tvojoj naravi, u tvome srcu. Kao u vidljivom svijetu, tako je i s ljudskom naravi. (4T, str. 202.)

Kažite mi, to sjeme propasti koje već postoji, kako je došlo u srce? Ono je naslijeđeno. Ova posebna vrsta i snaga sjemena korova određena je izravnim nasljeđem, naime unatrag do trećeg i četvrtog naraštaja, kažnjavanjem grijeha na potomcima do trećeg i četvrtog koljena. (Vidi Post 20,5.) Tako se određuje posebna vrsta i snaga sjemenja.

Ali kako je sjeme korova uopće stavljeno u ljudsku prirodu, to sjeme sebičnosti? Tko ga je stavio? Adam. (14’28”) Poslušajte! Letter 165, 1901: “Svaki grijeh je sebičnost.“ Zapamtite ovu rečenicu. „Sotonin prvi grijeh je bio sebičnost. … A kušnja kojom je naveo Adama na grijeh bila je lažna Sotonina tvrdnja da će moći steći nešto više od onoga u čemu je već uživao – možda da bude kao sam Bog.“ A sada dolazi ono glavno. Poslušajte! „Tako je sjeme sebičnosti posijano u ljudsko srce.“

A Adam, braćo i sestre, trebao je rađati, odnosno imati potomstvo slično sebi, na svoju sliku. (Post 5,1-3.) Tako su male čestice zemlje koje je podijelio, da tako kažemo, Kajinu, Abelu i Šetu, u sebi već imale – što? Sjeme. Koje sjeme? Sjeme sebičnosti. Tako su imali vrt uma koji je nasljeđem u sebi već imao sjeme sebičnosti. To su naslijeđene sklonosti popuštanju sebi, zadovoljavanja sebe, proslavljanja sebe.

Recite mi, je li sjeme sebičnosti grijeh? Svaki grijeh je sebičnost. (3MR, str. 331.) Što nam sluškinja Gospodnja govori o sjemenu? Što je sjeme? Cijela biljka. (Isusov govor, str. 81.) Ona također kaže da je Bog u stanju vidjeti čitav cvijet skriven u biljci. (Put Kristu, str. 70; Patrijarsi, str. 24.) On je također u stanju vidjeti čitav ružni korov koji se nalazi u sjemenu. Sjemenke sebičnosti su same po sebi grijeh jer su – koju to riječ tražim? – one su sjeme same stvarnosti, embrio, da upotrijebim drugu riječ. Uostalom, one su vrlo bliske i moram se truditi da se oduprem prijelazu u to područje, pošto je veoma bremenito istinom, to područje. Stvarno je.

Sjeme sebičnosti je, braćo i sestre, samo po sebi grijeh jer svaki je grijeh sebičnost. Ovdje sada imamo veoma važnu stvar. Je li postojanje ovog sjemena sebičnosti nešto zbog čega smo osuđeni kad odbijemo da svojom voljom odbijemo dopustiti da ono proklije? Budite oprezni; čekajte malo! Jesmo li osuđeni zbog prisutnosti ovih naslijeđenih sklonosti prema zlu, ako s posvećenom voljom odbijemo pristati uz njih?  Jesmo li osuđeni zbog njihove prisutnosti? Ne, nismo. Zašto? Zar zato što nisu za osudu? Ne. Zato što je predviđeno da nas svojom žrtvom oslobodi od te osude. Je li to jasno? One su za osudu, moj brate i sestro, ali je to osuda za koju nismo odgovorni jer ne želimo ništa imati s njima. One su neizbježni nedostatak. (3SM, str. 195.) Ali možemo li nešto učiniti s njima? Voljno pristati na klijanje. (Messenger, 26. travnja 1893.) Ovo je vrlo važno da shvatimo.

(19’13”) Bible Commentary, sv. 5, str. 1128: “Zbog grijeha“ – vraćamo se na mjesto odakle je došlo to sjeme. “Zbog grijeha njegovo se [Adamovo] potomstvo rađalo s naslijeđenim sklonostima neposlušnosti.“ Opet imamo istu rečenicu. Kakvo je naše stanje prigodom rođenja? Mi smo puni sjemena korova, naslijeđenih sklonosti neposlušnosti. To su naslijeđene sklonosti grijehu koje primamo kao pravo prvorođenstva od svojih roditelja.

(20’00”) Poslušajte! Bible Commentary, sv. 4, str. 1154: “Bog mrzi naslijeđene i stečene sklonosti da se čini zlo.” Što Bog mrzi? Naslijeđene i stečene sklonosti da se čini zlo. Zašto ih Bog mrzi? Što Bog jedino mrzi? Samo grijeh. Mrzi ih zato što su čak i sklonosti, čak i sjeme sebičnosti grijeh. Ali hvala Njegovu Imenu, On se pobrinuo da nas svojom žrtvom oslobodi od osude, ako po Njegovoj milosti odbijemo začeti – i evo, opet sam kliznuo u to područje – odbijemo klijanje, da voljno pristanemo na urođene sklonosti zlu.

Opet smo to kazali i vjerojatno ću to reći još nekoliko puta, ali želim da jasno definiramo što je grijeh, za koje elemente grijeha smo odgovorni i kako možemo izbjeći da si natovarimo osjećaj krivice. (21’10”) Put u bolji život, str. 101: „Mnogi se moraju boriti s jakim nasljednim nagonom k zlu. Njihovo nasljeđe od rođenja bile su neprirodne težnje, osjetilne pobude.“ Od rođenja. Snažne nasljedne sklonosti k zlu.

(21’39”) Čitam iz knjige za jutarnje bogoslužje In Heavenly Places, str. 195: “Mnogo je lakše izgraditi loše nego dobre navike.“ Možete li na to reći „amen“? Jeste li se kad pitali zašto je to tako? Ne morate se pitati ako slušate što vam zemlja govori. „Pogledaj zemlju, pokazat će ti.“ (Job 12,8.) Što najlakše uzgajate u svome vrtu? „Mnogo je lakše izgraditi loše nego dobre navike. Loše navike pobjeđuju se s mnogo više napora.“ Je li teže riješiti se onog prekrasnog cvijeća koje njegujete u vrtu ili ružnog korova; kojega je teže riješiti se? Korova. „Loše navike pobjeđuju se s mnogo više napora. Pokvarenost srca pripisuje se dobro poznatoj činjenici …“ Mi smo prokleti grijehom, grijehom sebičnosti. A sebičnost je bit čega? Izopačenosti. (CS, str. 24.) Sjećate se toga? „Pokvarenost srca pripisuje se dobro poznatoj činjenici da je potrebno mnogo manje truda da se obeshrabri mladež, pokvare njihovi ideali i pobožan karakter nego da se u njihov karakter usadi ustrajnost, čistoća i čiste vrline pravednosti i istine. Popuštanje sebi, ljubav prema užicima, mržnja, ponositost, oholost, zavist i ljubomora spontano će rasti bez opomene i pouke.“ Roditelji, nije li to istina? „U našem sadašnjem palom stanju dovoljno je da um i karakter prepustimo njihovim prirodnim sklonostima. U svijetu prirode ostavite polje neobrađeno i ono će ubrzo zarasti u korov i trnje; ali ako želite da rodi dragocjeno žito i da raste prekrasno cvijeće, morate prionuti na obrađivanje i stalan rad.“ O kako duboke uvide dobivamo zahvaljujući prirodi!

Da pogledamo sada „naslijeđene i stečene sklonosti“ (4BC, str. 1154.) Razmislimo trenutak o ovome. Naslijeđene sklonosti su ono sjeme sebičnosti koje je svojstveno tlu u vrtu uma. Što su stečene sklonosti? To su one koje smo pustili da prokliju pa su počele rasti u vrtu našega uma, njegovane sklonosti. One koje smo dobili, sklonosti koje smo stekli kao prirodnu baštinu, naša volja će prirodno, u svom prirodnom stanju, potaknuti da prokliju. To je zato što  je volja, sjećate se, po prirodi sklona tjelesnim požudama. Tek kad svjesno predamo svoju volju vladavini Isusa Krista možemo zaustaviti klijanje tog sjemena.

Što će se neminovno dogoditi dok se razvijamo, prije nego što postanemo svjesni što je dobro a što zlo? Kod male djece, što će se neminovno dogoditi? Svojom voljom zanijet ćemo s ovim sjemenom sebičnosti i ono će se brzo pokazati, zar ne dragi roditelji, u sebičnom ponašanju. Što trebamo učiniti da pomognemo svojoj djeci? Moramo plijeviti njihov vrt jer to ona sama nisu u stanju. Jasno?

Razmišljajte sada o djetetu Isusu Kristu. Proučavat ćemo o tome kasnije, ali razmišljajte sada o Kristu. Dok je rastao kao dijete, je li Njegova majka morala plijeviti Njegov vrt od tih zlih navika? Braćo i sestre, je li uopće u Njegovom životu bilo nekog dokaza za sebičnost, čak dok je još bio malo dijete? Što bi u tom slušaju bio? Grešnik pod osudom. Prema tome, kakvo je moralo biti stanje Njegovog uma? Slobodno od čega? Od sjemena sebičnosti. Slobodno od naslijeđenih sklonosti zlu. Zar to ne postaje očito? Što je – ovo je samo umetak, uostalom mi ćemo ovaj predmet mnogo dublje obraditi. Ali želim da razmišljate sa mnom dok proučavamo ljudsku narav, da razmišljate sa mnom što nam govori o prirodi Isusa Krista kao čovjeka. Jasno?

Gdje je podrijetlo ovog korova? (27’09”) Evo jako zanimljive misli u Bible Commentary, sv. 1, str. 1086: „Nijedna štetna biljka nije bila zasađena u Gospodnjem velikom vrtu.“ Drugim riječima, što nam to govori o ljudskoj naravi prije pada u grijeh? Uopće nije bilo korova. Postojalo je sveto tijelo. (4BC, str. 1176.) Pratite me? Što je sveto tijelo? Sveto tijelo je priroda potpuno slobodna od sjemena sebičnosti.

Prigodom stvaranja čovjek je imao sveto tijelo. A mi? Kada ćemo mi imati sveto tijelo? Kad budemo preobraženi. (LDE, str. 268.) Vratimo se na naš citat: „Nijedna štetna biljka nije bila zasađena u Gospodnjem velikom vrtu. Ali nakon što su Adam i Eva sagriješili, pojavile su se otrovne biljke.“ Primjećujete li paralelu? „Nakon što su Adam i Eva sagriješili, pojavile su se otrovne biljke“, upravo kao što je Bog rekao da će biti, kao zorna pouka za njih. „Zemlja neka je zbog tebe prokleta.“ (Post 3,17.)  Da vas nečemu nauči. Stalno dodajem, oprostite mi. „Ali nakon što su Adam i Eva sagriješili, pojavile su se otrovne biljke.“ Nastavljam čitati: „ U prispodobi o sijaču Učitelja su pitali: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’“ (Mt 13,27.28.) Poslušajte sada! „Sav kukolj posijao je Zli. Svaku štetnu biljku je on posijao. Svojim domišljatim metodama povezivanja on je onečistio zemlji kukoljem.“ (1BC, str. 1086.) Odakle su se u prirodi pojavili korovi? Od povezivanja ili izopačavanja onoga što je Bog dao. Jasno?

Što reći za ove naslijeđene sklonosti k zlu? Kako su nastale? Izopačenošću, povezivanjem Bogom danog apetita i strasti sa sebičnošću. (29’36”) Poslušajte! Čitam iz Manuscript 47, 1896: “Sotona nas često pobjeđuje našim prirodnim naklonostima i apetitom. Oni su bili Bogom dani, i kad ih je čovjek dobio bili su čisti i sveti.“ Kakvi su bili kad ih je čovjek dobio? Čisti i sveti; u njima nije bilo ničega za osudu, u apetitima i strastima koje mu je Bog dao, tim prirodnim naklonostima i apetitima. Čisti i sveti. Nastavljam čitati: „Božji plan je bio da razum vlada apetitima i da nam služe za sreću. Kad njima upravlja i vlada posvećeni razum, oni su sveti Gospodinu. Ali prirodni apetiti izopačeni su popuštanjem. Nesvetim zadovoljavanjem postali su tjelesne požude koje vojuju na dušu. Ako ne bdije s molitvom, kršćanin pušta uzde navikama koje bi trebao savladati. Ako ne osjeća potrebu za stalnim bdijenjem, neprekidnom budnosti, njegove će ga naklonosti, zlorabljene i zavedene, dovesti do toga da otpadne od Boga.“ (14MR 294.)

Vidite li onda da ove tjelesne požude koje dobivamo prirodnim nasljeđem, koje su prisutne u tlu uma, vidite li kako su mješavina Bogom danih apetita i strasti sa sebičnošću, nezakonitim ugađanjem njima? A Bog ih je dao nama da nam donesu – što? Sreću. I u tome je, braćo i sestre, snaga njihove privlačnosti. Upravo je to ono što je odvratno kod grijeha. Uzima ono što nam je Bog dao da uživamo i onda nas grijeh zajaši i vezuje pa nam donosi propast i smrt. Pismo govori o užitku grijeha. (Heb 11,25 – Šarić.) Jasno? Zašto je užitak? Jer koristi Bogom dana sredstva za uživanje na sebičan, od Boga zabranjen način. A takva uživanja su samo časovita. Kratkotrajna, kad se zadovoljavaju na nezakonit način. Samo za kratko vrijeme.

(32’42”) Manuscript 48, 1897: “Ako sila Božjeg Svetog Duha nije utjecala na promjenu naših prirodnih sklonosti, onda će one u sebi sadržavati sjeme moralne smrti.“ Kakve su to sklonosti? Ako nisu ispravljene Svetim Duhom, naše prirodne sklonosti sadrže u sebi sjeme moralne smrti. Nastavljam čitati: “Tijelo sa svim svojih zahtjevima ‘žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela’.“ (Gal 5,17; 10MR 288.)

I braćo i sestre, Galaćanima 6,7 i 8. Poznajete ovaj tekst. Što nam on govori o vrtu našeg uma i usjevu koji sijemo? (33’30”) Galaćanima 6,7. 8: „Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni.“ Što znači sijati u tijelo? Znači pristati na klijanje sjemena urođenog u tijelu. Tako se razvija sebičan karakter. A ako razvijemo sebičan karakter, to je grijeh. A što je plaća grijeha? Smrt. (Rim 6,23.) Ali hvala Bogu, postoji druga mogućnost. Moramo sijati u duh.

Kako možemo odbiti da sijemo u tijelo? (34’37”) Čitam iz Temelji sretnog doma, str. 111: “Niske strasti imaju svoje sjedište u tijelu i djeluju preko njega. Izrazi ‘tijelo’ ili ‘tjelesan’ ili ‘tjelesne strasti’ odnose se na nižu, pokvarenu prirodu.“ Prema tome, kad govorimo o ovome tijelu, o čemu govorimo? O ovome ovdje? (Pokazuje na svoju ruku.) Ne. Govorimo o nižoj, pokvarenoj prirodi. Svakako da je tijesno povezana s ovom materijom. Ima svoje sjedište u tijelu i djeluje preko njega. Povezana je sa živčanim sustavom, sa svime; svi naši apetiti i strasti tijesno su povezani s našim organizmom. Ali to tijelo nije sinonim za organizam već za nižu, pokvarenu prirodu. Njegovo područje je um gdje se ovi apetiti i strasti evidentiraju za razmatranje u našem misaonom životu. To je tijelo. To je niža, pokvarena priroda. Dakle, ako smo svjesni ovih nižih, pokvarenih sklonosti, ovih apetita i strasti, što da radimo s njima? Kako da postupimo s tim tijelom? Poslušajte! Nastavljam čitati: „Imamo zapovijed da razapnemo tijelo s njegovim slastima i željama. (Gal 5,24.) Kako ćemo to učiniti? Hoćemo li nanijeti bol tijelu? Ne, trebamo uništiti želju za grijehom. Moramo izbaciti svaku iskvarenu misao i pokoriti svoj razum Isusu Kristu. (2 Kor 10,5.) Sve tjelesne sklonosti moraju se podvrgnuti višim silama duše.“

Braćo i sestre, ako izbacimo ove iskvarene misli, hoćemo li biti osuđeni što ih imamo? Ne. Znači li to opet da ova iskvarena misao nije sama za osudu? Ne, nije. Jedini razlog zbog kojeg nismo osuđeni za nju jest što postoji Isusova žrtva koja ju pokriva. Ona je dio neizbježnog nedostatka našeg nasljeđa od Adama.

(36’52”) Review and Herald, 27. ožujka 1888: “Postoje misli i osjećaji koje Sotona došaptava i potiče, a koje će uzbuditi i najbolje među ljudima. Ali ako ih ne njegujemo, ako ih odbijemo kao mrske, duša neće biti zagađena krivnjom i nitko drugi neće biti opoganjen njihovim utjecajem.“

(37’17”) Isusove usporedbe, str. 51: “Svako posijano sjeme donosi žetvu po svojoj vrsti. (Post 1,11.) Tako je i u ljudskom životu. Svi mi moramo sijati sjeme sažaljenja, sućuti i ljubavi jer ćemo požeti ono što smo posijali. Svaka sebičnost, samoljublje, samouzvisivanje, svako popuštanje  sebi donijet će žetvu. Onaj tko živi sebi, sije u tijelo i od tijela je požeti propast.“ O, kako je važno, braćo i sestre, da ne sijemo u tijelo!

Što se tiče prirodnog nasljeđivanja, imamo li u vrtu svoga uma samo sjeme sebičnosti, ili imamo i nešto dobrog sjemena? Postoji i nešto dobrog sjemena. (38’20”) Poslušajte, Um, karakter i osobnost, str. 139: “Djeca nasljeđuju sklonosti k zlu, ali raspolažu i mnogim divnim crtama karaktera. Ove potonje treba jačati i razvijati, dok sklonosti k zlu treba oprezno suzbijati i uklanjati.“

Ali recite, jesu li ovi dobri tragovi – sjećate se, Božja slika je oštećena i skoro potpuno zbrisana (Patrijarsi, str. 502) – što? Potpuno izbrisani. Mogu li se ovi tragovi Božje slike u ljudskom srcu sami po sebi razvijati? Ne.

(39’13”) Poslušajte! Odgoj, str. 24: “Kao što preko Krista svako ljudsko biće ima život, tako preko Njega svaka duša prima neku zraku božanske svjetlosti. U svakom srcu postoji ne samo intelektualna već i duhovna moć, osjećaj za ono što je pravo, želja za dobrim. Ali, postoji i protivnička sila koja se bori protiv tih načela. Posljedica jedenja roda s drveta poznavanja dobra i zla očituje se u iskustvu svakog čovjeka. U ljudskoj prirodi postoji sklonost prema zlu, sila kojoj se čovjek sam ne može oduprijeti. Da bi se odupro toj sili, da bi dosegao onaj visoki cilj koji u dubini svoje duše smatra jedino dostojnim, samo mu jedna sila može pružiti pomoć. Ta sila je Krist. Suradnja s tom silom je čovjekova najveća potreba. Zar ne bi u cijelom odgojnom naporu ova suradnja trebala biti najviši cilj?“

Ove želje za dobrotom, braćo i sestre, koje su još uvijek tragovi Božje slike u srcu čovjeka, ne mogu napredovati u srcu koje je po naravi sklono da ga obraste korov. Neće biti dugo i ono će potpuno zarasti u korov.

(40’46”) Čitam iz Temelji sretnog doma, str. 435: “Vrlo često očevi i majke prepuštaju svojoj djeci da sama biraju zabavu, društvo i aktivnost. Posljedice su takve kakve se i mogu očekivati. Ostavite njivu neobrađenu, pa će na njoj izrasti korov i čičak. Nikada nećete vidjeti lijep cvijet ili njegovani žbun, koji bi se uzdizali iznad neuglednog, otrovnog korova. Bezvrijedno trnje slobodno raste bez brige i njege, ali zato korisne i lijepe biljke zahtijevaju temeljitu njegu. Tako je i s našim mladima. Da bi stvorili dobre navike i izgradili pravilna načela, potreban je ozbiljan rad. Da bi se ispravile loše navike potrebno je mnogo marljivosti i ustrajnosti.“

Ako u vrtu svoga uma želimo razviti lijep karakter, to ćemo moći samo u znoju svoga lica. (Post 3,19.) Tragovi Božje slike ne mogu prirodno napredovati već zahtijevaju marljive napore i osposobljavajuću milost istovremeno.

Poslušajte! Čitam iz Amazing Grace, str. 145: „Božja milost pokorava sebičnost urođenu tjelesnom srcu.“ Što je s tom sebičnosti? Urođena je u tjelesnom srcu. Sebičnost je urođena našem tjelesnom srcu. A što je pokorava? Božja milost. Ali braćo i sestre, možemo li očekivati da će ona to obaviti za  nas ili će to obaviti s nama? Možemo očekivati samo da to milost učini s nama. Bog nije predvidio da to učini za nas. On nas želi osposobiti da to učinimo za sebe.

Zapazite! Rimljanima 8,13: „Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.“ Tko usmrćuje tjelesna djela? Mi. Kako? Duhom. Hoće li Duh usmrćivati djela tijela za nas? Ne. Duh je spreman da nas osposobi da sami usmrćujemo djela tijela.

Review and Herald, 4. siječnja 1881: „Moramo znati da su naša srca po naravi izopačena i da smo se sami nesposobni kretati pravim putem. Pobjedu možemo izvojevati jedino Božjom milošću udruženom s našim najozbiljnijim naporima.“ Kako se pobjeđuje? Samo milošću? Ne. Milošću udruženom s našim najozbiljnijim naporima. Kako? U znoju lica svoga. „Svom brižljivošću čuvaj svoje srce.“ Kako? „Svom brižljivošću.“

Braćo i sestre, potrebna je velika brižljivost jer je sebičnost prirodan proizvod vrta u umu i mi moramo neprekidno plijeviti korov. Jasno? Koliko dugo treba da vas vaš mali vrt prestigne? Ne treba dugo. To je zorna pouka. Budite u prednosti. Budite u prednosti u vrtu vašega uma.

Kako dugo ćemo se morati baviti time? Dok ne budemo imali sveto tijelo. Testimonies, sv. 4, str. 496: “U ljudskom srcu se prirodno nalazi sebičnost i izopačenost koju možemo svladati samo najtemeljitijom stegom i ozbiljnim uzdržanjem, a i u tom slučaju bit će potrebne godine strpljivog truda i ozbiljnog opiranja.“

Testimonies, sv. 4, str. 439: “Stavite na se bojnu opremu za doživotni sukob s naslijeđenim sklonostima.“ Kako dugo? Doživotno. Zašto? Zato što nemamo sveto tijelo i što se nikad ne možemo pouzdati u njega, jer ono je puno sjemena sebičnosti.

U knjizi za jutarnje bogoslužje My Life Today, str. 52 čitamo: „Ako se budete borili protiv sebične ljudske naravi, stalno ćete napredovati u nadvlađivanju naslijeđenih i stečenih sklonosti k zlu.“ Stalno.

Ponovno, Counsels to Teachers, str. 108: “Njegovanje duše koje daje čistoću i uzvišenost mislima i miomiris riječima i postupcima, zahtijeva neumorniji napor. Potrebno je strpljenje da se iz vrta srca ukloni svaka zla pobuda.“

Ne, braćo i sestre, s ove strane preobraženja nema svetoga tijela. Kao što znate, zanimljivo je što su neki od nas razvili tehnike vrtlarstva prema kojima koristimo samo pijesak i kemikalije ili piljevinu i kemikalije, i uopće nema korova. Jasno? Zar ne bi bilo lijepo – ne bi li bilo lijepo imati u umu vrt koji po prirodi ne proizvodi probleme? Ja čeznem za tim trenutkom. Ali u međuvremenu moram plijeviti. Plijeviti i plijeviti. I ne smijem dozvoliti da to sjeme proklije.

Ne, nema svetoga tijela, braćo i sestre. I čak kad dođemo do stanja u kojemu ćemo dosljedno onemogućiti klijanje tog sjemena, kad dođemo u stanje u kojemu će se naša volja po navici stalno pokoravati Isusu Kristu, tako da nećemo pristajati uz tjelesne želje, čak i u privatnim odajama svog misaonog života, hoćemo li u tom trenutku biti bezgrešni? Ne, nećemo. Zašto? Jer smo još uvijek po naravi grešni.

Dopustite da pročitam izjavu koje sam se usput dotaknuo, ali je veoma važna istina koju trebamo držati na umu. Djela apostolska, str. 353: „Nitko od apostola i proroka nikad nije tvrdio da je bez grijeha.“ Uostalom, što nam kaže Ivan? Tko kaže da je bez grijeha – što je? „Lažac je, u njemu nema istine.“ „Nitko od apostola i proroka nikad nije tvrdio da je bez grijeha.“ Uostalom, je li Isus mogao reći da je bez grijeha? Svakako. Zašto? Zato što je bio bez grijeha, braćo i sestre, u najpotpunijem smislu te riječi.

Poslušajte! „Nitko od apostola i proroka nikad nije tvrdio da je bez grijeha.“ Zašto nisu tvrdili da su bez grijeha? Zato što su voljno griješili? Ne. Poslušajte! Nastavljam čitati: „Ljudi koji su živjeli u najbližoj Božjoj blizini, ljudi koji bi prije žrtvovali svoj život nego svjesno učinili zlo …“ Što je to? To je savršenstvo karaktera. Eto to je. „Ljudi koji bi prije žrtvovali svoj život nego svjesno učinili zlo, ljudi koje je Bog počastio svojim svjetlom i snagom, priznali su grješnost svoje naravi. Nisu se uzdali u tijelo, nisu se pozivali na svoju pravednost, već su se u potpunosti pouzdali u Kristovu pravednost.“ Nisu se uzdali u tijelo. Zašto? Zato što su znali da je nasljedno grešno i sebično. Oni priznaju grešnost svoje naravi. Oni se oslanjaju na ponuđenu žrtvu okajnicu za svoj problem grijeha zbog kojega ništa ne mogu učiniti. I raduju se činjenici da odsad nema –što? Osude za one koji su u Kristu Isusu. I što onda čine? Oni više ne hode po tijelu, nego po Duhu.

Hvala Bogu za ponuđeno pomirenje. Bible Echoes, prosinac 1887: “Mi smo po naravi grešni i zato smo pozvani da budemo revni i da se pokajemo.“ Braćo i sestre, je li Isus Krist ikada trebao biti revan i potreban pokajanja? Zašto? Ponovno ću pročitati navedeni iskaz. “Mi smo po naravi grešni i zato smo pozvani da budemo revni i da se pokajemo.“ Ne samo što se trebamo pokajati za voljno učinjene grijehe, već i – što? Zbog naše grešne naravi. Je li se Isus ikada trebao za to pokajati? Zašto? Jer nije imao grešnu narav zbog koje je bilo potrebno pokajanje. Jeste li primijetili činjenicu? On nije imao grešnu narav zbog koje je bilo potrebno pokajanje.

Sjećate se dviju dimenzija o kojima smo govorili u jednome od naših ranijih proučavanja o čovjekovoj paloj, grešnoj naravi, o dvodimenzionalnom problemu? Postojale su nedužne slabosti, a bilo je i grešnih sklonosti. Razmislite o tome! Isus nije imao grešnu narav zbog koje se trebao pokajati. Ali slobodno možemo reći da je uzeo naše slabosti i nemoći i u tom smislu je uzeo našu palu grešnu narav. Razmislite o tome! To ćemo razmatrati kasnije, ali želim u vaše misli usaditi sjeme da ga razmotrite i ispitate, da stalno ispitujete ove stvari. Ne tražim od vas da ih prihvatite zato što ste ih čuli. Ispitajte ih.

Knjiga za jutarnje bogoslužje Vjera kojom živim, str. 94: „Shvaćate li da ste grešni? Prezirete li grijeh? Onda pamtite da je Kristova pravednost vaša ako je prihvaćate. Zar ne uviđate kakav se pouzdan temelj stavlja pod vaša stopala kada prihvaćate Krista? Bog je prihvatio žrtvu svojega Sina kao potpuno okajanje za grijehe svijeta.“ Kakvo okajanje? Potpuno okajanje. Od čega? Od grijeha svijeta. Brate moj i sestro, od urođenoga grijeha. Slava Njegovom imenu! Omogućeno je okajanje za urođeni grijeh. I dokle god ne pristajemo uz urođene sklonosti k zlu, mi nismo radi njih pod osudom zahvaljujući dragocjenoj mogućnosti pomirenja. Pomolimo se!

Nebeski Oče, da si nas ostavio nepreorane, mi bi se bespomoćno zapleli u trnju i korovu grijeha. O milostivi Bože, nemoj nas ostaviti nepreorane, molimo Te. Zaori u nama brazdu plugom istine, bez obzira što koštalo, Oče. Razbij taj pokrov korova u nama i pripremi naša srca da možemo prihvatiti sjeme istine, to skupocjeno sjeme, da kad prokliju ova dragocjena načela, da kad naša volja pristane, donesemo rod, plod Kristu sličan karakter. Gospodine dok u području prirode razmatramo ono što smo po naravi, to nas čini još zahvalnijima za natprirodnu silu velikog Vrtlara. Hvala Ti što si poslao Isusa. Pomozi nam da aktivno i razumno surađujemo s Njim, da bi se mogao proslaviti u vrtu našega uma s našim karakterima, sada i u vječnosti. To molimo u Njegovo ime. Amen.