Select Page

Here is the transcription of the lesson. Some people prefer to read (or print) the lesson and thus get deeper in the study. We made if for you such a way that you can listen to the audio by clicking on its button and at the same time follow the text as well by scrolling it. This way you can anytime stop the audio and do some research or other things and then continue in studying this profound subject.

At the very bottom of this article you can find a brief Skica predavanja.

When you would interrupt at the certain minute your listening to the audio of this lesson and later on you would like to continue from such given minute and at the same time to follow the transcript of the lesson, just type CTRL-F (Find function) in your web browser and insert few words you will hear as you start to listen the lecture again. This search will jump straight to that place and you will be able to read what you are listening to. Gradually we are inserting the minute and second of the given quotes that you can locate faster these precious insights.

If you wish to read the context of the quotes used from the writings of Ellen G. White, you can click the hyperlink added to each of her quote. This will open a special site where you can read the context or more details about the subject referred to. So far these links don’t work for magazines like Review & Herald or Signs of the Times. In such a case copy a portion of a quote and paste it in EGW web’s search window. 😉

Večeras nastavljamo s proučavanjem ove tajne nad tajnama. O čemu se radi? O Kristovom utjelovljenju – Bog koji se očitovao u tijelu. Tajna nad tajnama. Nastojimo razumjeti njezino značenje za nas i kako ono može djelovati u našem vlastitom kršćanskom životu. (Od ovog trenutka počinje audio:) Naše shvaćanje Kristove naravi je nesumnjivo važno i vitalno za pravilno razumijevanje cijelog plana spasenja. Pravilno razumijevanje Kristove naravi.

Kad što smo ranije rekli, krivovjerje nije nikad otvorena zabluda. Da je ono otvorena zabluda, onda ne bi imala sljedbenika. Krivovjerje je istina dovedena u krajnost. Isprva zanemaruje i umanjuje, a onda na kraju niječe uravnoteženu istinu. U tom trenutku postaje posve izgrađeno krivovjerje. Spomenuli smo neka krivovjerja o Kristovoj naravi u povijesti kršćanske crkve. Dragocjene istine – Njegova božanska narav – postale su krivovjerje kad je On proglašen da je samo to, kad je Njegova ljudska narav zanijekana. A onda ono drugo krivovjerje, proglašavanje Njegove ljudskosti. Dragocjena istina. Ali je postala krivovjerje kad je zanijekana Njegova božanska narav.

Među nama kao narodom sada se raspravlja oko ovih dviju dragocjenih istina. A što su one? Da Krista u Njegovoj ljudskoj naravi treba smatrati našom bezgrešnom Zamjenom i da ga u toj naravi treba priznati našim vjerodostojnim Primjerom i sažaljivim Starijim Bratom. Obje su dragocjene istine, zar ne? A treba ih održavati u ravnoteži, u savršenoj ravnoteži, naglašene. Posebno je važno da ni jednu od njih ne naglašavamo tako da drugu negiramo. Jasno? To bi onda postalo krivovjerje. A mi se, braćo i sestre, trudimo da zajedno razmotrimo ovaj predmet.

Posebno cijenim mnoge sate koje ste mi dali, jer ste mi zajednički dali desetke sati svoje pozornosti. I mi ćemo, Božjom milošću, nastaviti s našim proučavanjem. Nadam se da shvaćate kako mogu postojati mnoga vitalna pitanja u vezi s Kristovom naravi koja i ja imam, ali jednostavno još nismo o njima porazgovarali. Hoćete li mi to dopustiti?

Proučavamo Kristovu narav iz perspektive našeg naslova: Naš bezgrešni i sažaljivi Stariji Brat. Prvo smo se usredotočili na Njegovu bezgrešnost. A možda se mnogi od vas, kojima je jako stalo da ga priznamo za svojeg suosjećajnog Starijeg Brata i vjerodostojni Primjer, boje da nikad neću doći do tog predmeta. Molim vas, budite strpljivi. Uvjeravam vas da je i meni jednako stalo da u Njemu vidimo vjerodostojan Primjer i suosjećajnog Starijeg Brata, kao što su ovdje svi. I ako ste slušali neki moj materijal o razvoju kršćanskog karaktera, onda znate moje stajalište o pobjeđivanju. Znate da naučavam savršenstvo kršćanskog karaktera i u njega vjerujem svim svojim srcem. Prema tome jako mi je stalo do toga da kao i vi vidim Krista kao vjerodostojan Primjer.

Ali braćo i sestre, jednako mi je stalo do toga da ga ne učinimo vjerodostojnim Primjerom na način koji će zanemariti Njegovo zamjeničko svojstvo. Onda bismo bili u nevolji. Zar ne? I upravo je to razlog što u ovom proučavanju nastojimo uravnotežiti razumijevanje obje ove dragocjene istine o Kristovoj naravi. A da bismo uspjeli u svojoj potrazi za istinom, moramo svakako imati Duha istine koji će djelovati na naše srce i um. Hoćete li zajedno sa mnom zastati na koljenima? Molite se za sebe. Molite se za svoju braću i sestre. I, molim vas, molite se za mene.

Moj nebeski Oče! Odvažno izlazim pred Tebe u Isusovo ime jer znam da je On dostojan Tvoje pozornosti, a ja sam pozvan da preko Njega dođem k Tebi. Zato iznosim ovu molitvu pred Tebe u Njegovo ime. Molim Te, usliši me. Usliši za mene i moju braću i sestre ponovno molbu, o, Gospodine, potreban nam je Tvoj Duh. Oče i Bože, znaš da sami po sebi nemamo sposobnost da razumijemo istinu kakva je u Isusu kad se radi o slobodi. Da, u stanju smo razumski prihvatiti apstraktne teorije i koncepte. Ali, Oče, nama nije potrebno intelektualno znanje. Želimo iskustveno poznavanje istine kakva je u Isusu. Želimo u svojem životu doživjeti njezinu oslobađajuću silu. Gospodine, Bože, daj da ova naročito dragocjena istina –ova središnja istina, Utjelovljeni Isus – pomozi nam, molim Te, Duhom istine da je razumijemo tako da nas ona preobrazi u Njegovo obličje. O, Gospodine, poznaješ težnju moga srca. Želim više od svega da ugodim Tebi, Oče moj, i želim da budem na blagoslov drugima. Molim Te, Isusa radi, osposobi me za oboje večeras. Molim Te, Gospodine, ne dopusti da s mojih usana dođe išta što bi ovdje moglo zavesti stranputice i jednu jedinu dušu. Gospodine, sačuvaj me od mene samoga. Ti znaš moju sklonost da pogriješim. Znaš slabost mojih misli i riječi. Predajem Ti sve što jesam i molim Te, Gospodine, da čudom tvoje osposobljavajuće milosti uzmeš ovu zemljanu posudu i kroz nju objaviš istinu, i ništa osim istine, i to na način koji se može razumjeti i shvatiti kao lijep. Ovo je moja molitva, Gospodine, u Isusovo ime i Njega radi to molim. Amen.

Hajde da se pravdamo, rekao je Gospodin. I sada, kad smo molili za Njegovog Duha, možemo biti uvjereni da će On osnažiti naše umne i duhovne sposobnosti tako da s Njim možemo raspravljati. Sve je veći broj onih, koji u filozofskom taboru onih kojima je primarno stalo da se Krista u Njegovoj ljudskoj naravi vidi kao vjerodostojan primjer, Onoga koji je u svemu iskušan kao mi, pa bi istina učinila Krista kao što smo mi, ali sačuvala Njegovu bezgrešnost, tvrde da je On bio sličan nama, osim što se ponovno rodio rođenjem koje bi bilo događaj prilagodbe. Rođen nanovo prvi put kad se rodio. S Božjim zakonom u srcu, voljom podložnoj Božjoj volji i sa Svetim Duhom u sebi. Onda kažu da je tako bio sačuvan da nikad ne sagriješi, da voljno prekrši Božji zakon. Tako je bio u stanju da se odupre onim urođenim sklonostima prema zlu, koje je, tvrde, naslijedio od svojih ljudskih roditelja. Kao što vidite, oni smatraju da je primio takvu baštinu da bi mogao biti naš suosjećajni Stariji Brat i naš vjerodostojni Primjer.

Ponavljam, ne nalazim da je motiv pogrešan. I ja vjerujem da je Krist bio kušan u svemu kao mi. I ja čvrsto vjerujem da je On naš suosjećajni Stariji Brat. Ali se ne mogu složiti s metodom koju ovaj pravac razmišljanja koristi da bi ga učinio našim suosjećajnim Starijim Bratom. Uvjeren sam da je ona nepotrebna i da vrši nasilje nad uravnoteženom istinom da je On bio naša bezgrešna Zamjena. Međutim, ovo je gledište izneseno na način koji odgovara ljudskom razmišljanju. Ono ima, ako smijem skromno reći, jednu fatalnu manu, a to je činjenica da je čak i nanovo rođeni kršćanin, koji je u Kristu, još uvijek grešnik. Jedini razlog što nije pod osudom jeste što je u Kristu.

Čitam iz Testimonies, sv. 5, str. 48: „Jeste li vi u Kristu? Niste ako ne priznate da ste grešni, bespomoćni i osuđeni grešnici.“ Jeste li u Kristu? Tko je jedini u Kristu? Nanovo rođeni, obnovljeni kršćanin. Jeste li u Kristu? Niste ako ne priznate da ste grešni, bespomoćni i osuđeni grešnici. Je li Krist morao dati takvo priznanje? Ali nanovo rođeni kršćanin mora. Osnovni problem kod ove teorije jeste što ne obraća odgovarajuću pozornost na duhovnu narav zakona i grešnu narav čovjeka. A prva greška vodi drugoj. Jer po zakonu dolazi spoznaja grijeha. Što je površnije razumijevanje duhovne naravi zakona, to ćemo imati površnije razumijevanje grešnosti svoje naravi, čak i ako smo nanovo rođeni kršćani. Braćo i sestre, ako imamo tako površno razumijevanje zakona, onda se izlažemo riziku strašne samoobmane.

Testimonies, sv. 9, str. 267: „Oni koji su dopustili da im se um zamagli u pogledu onoga što predstavlja grijeh, užasno su prevareni.“ Užasno prevareni. A što nam otkriva što predstavlja grijeh? Po Zakonu samo spoznaja grijeha.

Naslov ovog proučavanja jest: „Što je bilo nemoguće Zakonu.“ Svjestan sam da ćemo se opet pozabaviti negativnom stranom čovjekova stanja. Ali braćo i sestre, tvrdim da je veoma važno da to učinimo, jer samo ako priznamo da smo beznadni, bespomoćni i grešni, mi ćemo ispravno cijeniti nadu i pomoć i pravednost koju imamo u Kristu. Duboko sam uvjeren da je razlog za toliki broj površnih obraćenja u tome što postoji toliko površnog razumijevanja čovjekovog stanja. A ako ne razumijemo veličinu svoje potrebe, nećemo ići Kristu da nam da ono što je potrebno, pa će i naše iskustvo biti površno.

Naslov „Što je bilo nemoguće Zakonu“ uzet je iz Rimljanima 8,3: „Uistinu, što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela onemoćao, Bog je učinio: poslavši Sina svoga u obličju grešnoga tijela i s obzirom na grijeh, osudi grijeh u tijelu.“ Za one koji su zato zainteresirani imamo čitavu jednu studiju s naslovom „U obličju grešnoga tijela“. Mi ćemo se pozabaviti s ovom frazom. Međutim, to nije predmet ovog našeg proučavanja. Predmet je „Što je bilo nemoguće Zakonu“.

Što zakon nije mogao učiniti? Nije nas mogao opravdati za vječni život. Zašto zakon nije mogao ispuniti svoju Bogom određenu svrhu? Je li nemoć bila u zakonu? Ne. Što kaže Pavao? „Uistinu, što je bilo nemoguće Zakonu, jer je onemoćao“, zbog čega? „Zbog tijela.“ Problem nije u nemoći zakona već u nemoći tijela. Zbog Adamova grijeha čovjekova narav je postala nesposobna da zadovolji mjerilo pravednosti potrebno za vječni život.

Signs of the Times, 23. srpnja 1902: „Kao posljedica Adamove neposlušnosti svako ljudsko biće je prijestupnik zakona i prodano pod grijeh.“ Zbog naše neposlušnosti? Ne. Kao posljedica Adamove neposlušnosti svako ljudsko biće je prijestupnik zakona i prodano pod grijeh. Naša vlastita neposlušnost samo potvrđuje i utvrđuje ovu činjenicu.

Čitam iz Put Kristu, str. 64: „Adam je, prije pada u grijeh, poslušnošću Božjem Zakonu mogao oblikovati pravedan karakter. Ali on to nije uspio učiniti, i zbog njegovoga je grijeha i naša narav postala grješna te i mi ne možemo učiniti sebe pravednima. Budući da smo grješni, nesveti, mi ne možemo biti savršeno poslušni svetom Zakonu.“ Pogledajte što ne možemo. Biti savršeno poslušni svetom Zakonu. „Mi nemamo neke svoje pravednosti kojom bismo mogli zadovoljiti zahtjeve Božjeg Zakona.“ Što je uzrok ovoj nesposobnosti? Postali smo grešnici. Naša je narav pala zbog Adamova grijeha. Premda je čovjek zbog grijeha postao nesposoban da bude savršeno poslušan Božjem zakonu, je li Bog – je li Bog bio spreman sniziti mjerilo da bi ga mu pristupio u njegovom palom stanju?

Review and Herald, 3. rujna 1901: „Ono što je Bog zahtijevao od Adama u raju prije pada, On zahtijeva u ovo vrijeme od onih koji će ga slijediti – savršenu poslušnost Njegovom zakonu. Ali pravednost bez mane može se postići samo uračunanom Kristovom pravednošću.“ Kakva se poslušnost još uvijek zahtijevala nakon  pada – ista ona koja se zahtijevala od Adama prije pada: savršena poslušnost. Ali za što smo malo prije rekli da je čovjek nesposoban? Za savršenu poslušnost.

Put Kristu, str. 64: „Uvjet za vječni život i danas je upravo onakav kakav je uvijek bio, upravo onakav kakav je bio u Raju prije pada naših praroditelja: savršena poslušnost Božjem Zakonu, savršena pravednost.“

Je li se mjerilo promijenilo? Je li prilagođeno da odgovara čovjekovoj paloj, nesavršenoj poslušnosti? Ne, i dalje zahtijeva savršenu poslušnost. Hajde da zajedno utvrdimo što zakon zahtijeva od nas.

U Propovijedi na Gori u Mateju Isus naširoko raspravlja o duhovnoj naravi zakona, pa kaže: ako ubiješ, kriv si; a ja kažem, ako se rasrdite, krivi ste. Uostalom čovjek je kriv čak i prije nego što se srdnja otkrila u jednoj jedinoj riječi. To je druga faza krivnje: „Raca.“ Krivi smo kad gajimo osjećaje srdnje i ništa više. U svojoj raspravi o duhovnoj naravi zakona On također veli: Kažete: Kriv si, ako počiniš preljub. A ja vam kažem da ste krivi, ako u svom srcu požudno pogledate na neku ženu. Sumirajući zahtjeve zakona, što On kaže u retku 48? „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“

Braćo i sestre, razmišljajte trenutak sa mnom o tome. Što zahtijeva zakon? Kao što je savršen Otac vaš nebeski. Potrebno je dvoje; razmotrite to sa mnom: Savršena bezgrešnost za nebeskog Oca je savršeno bezgrešnost. A savršena pravednost za nebeskog Oca je savršena pravednost. Ne samo što zakon traži da budemo potpuno slobodni od neposlušnosti, već drugim riječima, da budemo i savršeno poslušni. Ne radi se samo o odsutnosti negativnoga, nego i prisutnosti pozitivnoga. O savršenstvu koje odgovara Božjemu. „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ Sve manje od toga je grijeh.

Bible Commentary, sv. 7, str. 951: „Grijeh je bezakonje.“ To je klasična definicija uzeta iz 1. Ivanove. To je jedina definicija grijeha.’Gdje pak nema Zakona, nema ni prekršaja. Po zakonu je samo spoznaja grijeha. Načelo pravednosti je izuzetno široko jer zabranjuje sve što je zlo. Ali poslušajte kako je mjerilo pravednosti jako široko. Odakle ova misao? Psalam 119,96: „Svakom savršenstvu vidim granicu, a zapovijed tvoja nema granica.“ Drugim riječima ona daleko nadilazi sve što je David znao o savršenstvu.

Review and Herald, 4. veljače 1890: „Mi imamo samo tračak svjetla u pogledu izuzetno velike širine Božjeg zakona.“ Što imamo? Samo tračak svjetla. Što Zakon osigurava? Samo spoznaju grijeha. Razmjerno – potpuno razmjerno našoj spoznaji zakona je naša spoznaja grijeha, a mi o tome imamo samo tračak svjetla u pogledu izuzetno velike širine Božjeg zakona. Zar onda ne možemo zaključiti da imamo samo tračak svjetla i o grešnosti grijeha? Naravno, potpuno razmjerno našoj spoznaji savršenog mjerila je naša spoznaja o grešnosti grijeha.

U Fundamentals of Education, str. 238: „Postoje dalekosežne dubine Božjeg zakona koje nismo u stanju shvatiti. U Božjem zakonu postoje neizmjerna dubina, dostojanstvo i slava.“ Prema tome, braćo i sestre, kad kažemo da je grijeh prijestup zakona, shvatimo da je u to uključeno mnogo više nego što smo toga obično svjesni. Kako stojimo pred zakonom i njegovim savršenim mjerilom – njegovom izuzetno velikom širinom koja nadilazi sve savršenstvo koje poznajemo? Kako stojimo? Kako ga zadovoljavamo? Rimljanima 6. Dozvolite da vas podsjetim da večeras posebno proučavamo kako ga novorođeni kršćanin zadovoljava. Na to smo usmjereni. Ne buntovni, samovoljni prijestupnik Božjeg zakona. Ne, već novorođeni kršćanin.

Otvorite sa mnom Rimljanima 6,23: „Svi naime …“ Oprostite, Rimljanima 3,23. Često zamijenim oba teksta. „Svi naime sagriješiše i lišeni su Božje slave.“ (Šarić.) Što se tiče potpune bezgrešnosti koju zakon zahtijeva, gdje se mi nalazimo? Svi sagriješiše. A što se tiče potpune pravednosti koju zakon zahtijeva, gdje se mi nalazimo? Svi su lišeni Božje slave. Usput želim istaknuti nešto što se ne vidi u našem prijevodu. U grčkom ovaj glagol „lišeni“ je u sadašnjem vremenu. Točniji prijevod bi glasio: „Svi naime sagriješiše i lišeni su [doslovce: lišavani su stalno] Božje slave.“

Prvo želim s vama razmotriti zahtjeve zakona u odnosu na potpunu bezgrešnost. Sjetite se da postoje dva vida zahtjeva zakona: potpuna bezgrešnost i savršena pravednost. Razmotrimo kako stojimo, u kakvom smo odnosu, čak i kao novorođeni kršćani, prema zahtjevima potpune bezgrešnosti. Ne samo što svi sagriješiše, već, hvala Bogu, dobili smo za to oproštenje. Ali što nam još govori Božja riječ? Svi su grešni. Svi sagriješiše, i svi su grešni. 1. Ivanova 1,8: „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama.“ Što je onda istina o nama? Svi smo sagriješili i svi smo grešni. Nije li to zaključak koji proizlazi iz ovog teksta? Ako kažemo da grijeha nemamo, a to nije istina, onda istina uvijek mora biti da imamo grijeh čak i kao novorođeni kršćani.

Braćo i sestre, Review and Herald, 29. studenoga 1887: „Od križa do krune potrebno je obaviti ozbiljan posao. Postoji borba s urođenim grijehom.“ Tko to doživljava? Obraćeni, novorođeni kršćanin. To je što ona kaže. Od križa do krune. A o čemu se radi od križa do krune? O borbi s urođenim grijehom. Kada primamo krunu? U tren oka pri posljednjoj trubi. To je kruna besmrtnosti i nepropadljivosti. Ukoliko je netko od vas zabrinut, shvatite sa mnom da možemo i moramo prije završetka milosti doći u situaciju kad bismo radije umrli nego svjesno prestupili Božji zakon; ali to ne znači da smo bezgrešni. Još uvijek imamo grešnu narav, urođeni grijeh. Još uvijek imamo urođeni grijeh od križa do krune. Ne postoji nešto što se naziva svetim tijelom. A ako nije sveto, što je onda? Nesveto. Pitam vas: Je li Krist imao takvo tijelo? Ne mogu to zaključiti.

Do proslavljanja nećemo moći reći da smo bez grijeha. A ako to kažemo, onda lažemo i istine nema u nama. U međuvremenu su taj grijeh, taj urođeni grijeh, i sve njegove grešne želje pod osudom zakona. Jer grijeh je prijestup zakona, čak i urođenoga grijeha. Zapazite da sam rekao kako su grijeh i te grešne želje pod osudom. Ne kažem da smo zbog njih pod osudom. Postoji milostiva mogućnost, hvala Bogu, ako ne popustimo tim željama i ne pustimo grijehu da vlada, onda nema osude za one koji su u Isusu Kristu. Ali to ne znači da taj urođeni grijeh i te njegove grešne želje nisu pod osudom – oni jesu. Zašto nismo osuđeni zbog njih? Jer su za nas osuđeni u Kristu koji je u tijelu prinio žrtvu za grijeh. To je razlog što nismo prepušteni osudi. I dokle god smo pobjednici, braćo i sestre, hvala Bogu što nema osude. Ali ponovno naglašavam, moramo shvatiti da smo grešnici. Jeste li u Kristu? Niste ako ne priznate da ste osuđeni grešnici. Doseg našeg problema grijeha i njegova prepoznavanja određen je stupnjem kojim prepoznajemo dalekosežnu i duhovnu narav zakona. Pokažite mi osobu koja ima površno razumijevanje zakona, i ja ću vam pokazati osobu koja ima površno razumijevanje grijeha. I obrnuto. Tragedija je u tome što, ako ne razumijemo punu mjeru problema našega grijeha, onda nikad nećemo pravilno cijeniti milostivo rješenje tog problema u Kristu, niti ćemo ga ozbiljno tražiti.

Testimonies sv. 3, str. 361: „Mnogi nemaju osjećaja grešnosti svoje vlastite naravi niti praštajuće milosti. Oni su u prirodnoj tami, podložni … velikoj prijevari.“ Moramo imati jedno da bismo imali drugo. Moramo imati osjećaj grešnosti naše naravi da bismo imali osjećaj praštajuće milosti. Neka bi nam Gospodin pomogao da duhovnim prosuđivanjem zahtjeva zakona prepoznamo svoju grešnost, da bismo mogli cijeniti milostivu ponudu za oproštenje i prihvatiti je. Onaj kome je mnogo oprošteno – mnogo ljubi. Legalist, čovjek koji je samopravedan, ne može nikako ljubiti. Zašto? Jer mu nije mnogo oprošteno; zato ne može mnogo ljubiti.

Isusov život, str. 406: „Jedino onaj koji uočava svoju vlastitu grješnost može prepoznati kako je Spasitelj dragocjen.“ Smijem li isto tako reći da samo onaj koji postane svjestan svoje grešnosti može prepoznati veliku potrebu za bezgrešnim Spasiteljem, Onim tko je svet, nedužan, neokaljan, odvojen od grešnika? Ne mogu a ne zaključiti da oni koji će reći da je Krist imao istu narav kao mi, ne mogu u potpunosti shvatiti dubinu grešnosti naše naravi i njeno stanje pod Božjim zakonom. Jer reći da je Krist imao istu narav kao mi, a onda istodobno tvrditi da je mogao biti bezgrešan, znači zauzeti veoma površan stav prema onome što predstavlja grijeh. A to je jedan od prvih problema s ovom metodom pokušaja da Krista učine suosjećajnim, jer čovjeka prisiljava na jako površno razumijevanje onoga što predstavlja grijeh. Ako kažete da je Krist po naravi isto što i mi, a tvrdite da je bezgrešan, onda morate otpisati svu urođenu sklonost prema zlu kao ne-grešnu. Zar ne?

Put Kristu, str. 67: „Nikakva duboko ukorijenjena ljubav prema Isusu ne može stanovati u srcu koje još nije shvatilo svoju grješnost.“ O, braćo i sestre, dajte da prepoznamo svoju vlastitu grešnost. Razmotrite sa mnom mjerilo koje nam jedino može pomoći da prepoznamo svoju vlastitu grešnost. Sjetite se da po zakonu dolazi spoznaja grijeha. I ponavljam, kako smo čitali u Review and Heraldu od 23. travnja 1901: „Mjerilo pravednosti je i te kako široko i zabranjuje sve što je zlo.“ Što zabranjuje? Sve što je zlo. Uključuje li to prema Review and Heraldu od 4. svibnja 1886: „… urođeno zlo tjelesnog srca“? Naravno da uključuje. Ako zabranjuje svako zlo, onda zabranjuje i urođeno zlo tjelesnog srca. Zato, moj brate i sestre, ne možemo Kristu dati potpuno istu narav kao što je naša. Jer ako ima istu narav kao što je naša, onda ima urođeno zlo u svojem tjelesnom srcu. Onda ima nešto što zakon zabranjuje, nešto što zakon osuđuje. Je li to jasno?

Velika borba, str. 433: „Kad je čovjek prekršio Božji zakon, njegova je narav postala zla pa je bio u skladu, a ne u sukobu sa Sotonom. Nema prirodnog neprijateljstva između grešnog čovjeka i začetnika grijeha.“ Zato u svojem tjelesnom srcu imamo urođeno zlo, jer je prvi čovjek, determinator genetskog naslijeđa čitavog ljudskog roda sebe učinio zlim u svojoj naravi i time odredio da takav bude čitav ljudski rod.

Zapazite da kršćanin još uvijek ima ovo urođeno zlo s kojim se mora boriti. Čitam iz Put u bolji život, str. 102: „Oni koji u Krista stave ‘nadanje svoje’ neće postati robovi nijednoj naslijeđenoj ili stečenoj navici. Namjesto da budu okovani lancima niže prirode, oni će moći ovladati svakom željom i strasti. Bog nas nije ostavio da se borimo sa zlom u svojoj osobnoj ograničenoj sili. Ma koliko bili jaki naši naslijeđeni i stečeni nagoni k zlu, mi može pobijediti silom koju nam je On spreman dati.“ Zapazite sinonime u ovom kratkom odsjeku. Oni su veoma zanimljivi. Cijenim takve tvrdnje jer nam pomažu da jasno razumijemo koji su izrazi sinonimi. „Oni koji u Krista stave ‘nadanje svoje’ neće postati robovi nijednoj naslijeđenoj ili stečenoj navici. Namjesto da budu okovani lancima niže prirode, oni će moći ovladati svakom željom i strasti. Bog nas nije ostavio da se borimo sa zlom u svojoj osobnoj ograničenoj sili. Ma koliko bili jaki naši naslijeđeni i stečeni nagoni k zlu, mi može pobijediti silom koju nam je On spreman dati.“ Hvala Bogu za ovu radosnu vijest. Jeste li, međutim, shvatili sinonime? Naslijeđene ili stečene navike ili sklonosti su isto što i niža priroda, što je opet prikazano željom i strašću, koje su sinonim za zlo, a to je sinonim za naslijeđene ili stečene sklonosti prema zlu. U ovom odsjeku su svi poredani paralelno jedan do drugoga. Da još jednom pročitam ovaj odsjek?

„Oni koji u Krista stave ‘nadanje svoje’ neće postati robovi nijednoj naslijeđenoj ili stečenoj navici. Namjesto da budu okovani lancima niže prirode …“ Čega je to sinonim? Naslijeđenim i stečenim navikama i sklonostima. „Namjesto da budu okovani lancima niže prirode, oni će moći ovladati svakom željom i strasti.“ Čega je to sinonim? Niže prirode. „Bog nas nije ostavio da se borimo sa zlom.“ Što je sinonim tome? Niža priroda. Naslijeđene i stečene navike i sklonosti, želje i strasti. „Bog nas nije ostavio da se borimo sa zlom u svojoj osobnoj ograničenoj sili. Ma koliko bili jaki naši naslijeđeni i stečeni nagoni k zlu, mi može pobijediti silom koju nam je On spreman dati.“ Jesmo li razumjeli ove paralele? Što je onda zlo? Niža priroda, naslijeđene sklonosti k zlu, želje i strasti izopačene grijehom.

Djela apostolska, str. 299.300: „Svakog dana …“ – riječ je o kršćaninu. „… mora iznova obnoviti svoje posvećenje, svakog se dana boriti sa zlom. Stare će navike, naslijeđene sklonosti prema zlu, ponovo nastojati zagospodariti, i zato ih se mora stalno čuvati nastojeći da pobijedi u Kristovoj snazi.“ Što se u ovom navodu jasno kaže za naslijeđene i stečene sklonosti? Da su zle. A što zabranjuje Božji zakon? Sve što je zlo. S obzirom na ovo, možemo li sa sigurnošću reći da je Krist naslijedio i stekao naklonosti prema zlu? Ne možemo, brate moj, sestro moja. Ako je imao naslijeđene sklonosti prema zlu, onda je u sebi imao zlo. A ako je u sebi imao zlo, onda je bio pod osudom zakona. A ako je imao nešto što je bilo pod osudom zakona, što je onda On sam bio? Bio je pod osudom zakona. Vidite li to? Ima li to smisla?

Review and Herald, 17. rujna 1895: „Ljudska je priroda izopačena i s pravom osuđena od svetoga Boga.“ Je li to jasno? Kakva je ljudska priroda? Izopačena. I zbog toga je – s pravom osuđena od svetoga Boga. Kad je ljudska priroda postala izopačena? U Edenskom vrtu. Što je suština izopačenosti? Sebičnost. Kad je Sotona naveo Adama da sagriješi, usadio je u ljudsku narav sjeme sebičnosti i od tog trenutka je čovjek postao izopačen ili moralno poremećen, što je još jedna definicija Duha proroštva. Više nije bila kao nekad. Sav njezin sklad i usmjerenost k Bogu te poslušnost Njegovom zakonu poremetili su se. Čovjek je postao moralno poremećen, izopačen i ljudska narav je izopačena i s pravom osuđena od svetoga Boga. I braćo i sestre, ako Kristu dajemo takvu narav, što je On onda? Osuđen od svetoga Boga. Zar to nije jasno?

Signs of the Times, 21. kolovoza 1884: „Mi smo po naravi grešni i zato nam je rečeno da budemo revni i da se pokajemo.“ Što nam je rečeno? Da budemo revni i da se pokajemo za ono što smo rekli ili učinili? O, da, i to, ali to nije sve. Zašto? Što smo po naravi? Je li se Krist ikad pokajao za ono što je bio po naravi? Nije. Zašto? Zato što po naravi nije bio grešan. Znam da među vama ima nekih koji će reći: Čekaj malo. Što je s tvrdnjama da je na svoju bezgrešnu narav uzeo našu grešnu narav? Da, moramo to uzeti u obzir i moramo tome posvetiti odgovarajuću pozornost. I budemo. Budite strpljivi. Ono što sada moramo utvrditi jest da Krist nije imao grešnu narav na način koji bi zahtijevao Njegovu osudu i potrebu za pokajanjem. Je li to jasno?

Ne samo što je naša grešna, izopačena narav pod osudom, već su pod osudom i sve sebične, lakome želje koje iz nje potječu. U knjizi Um, karakter i osobnost, str. 37 čitamo riječi: „Božji zakon je vrlo širok. Isus … je jasno rekao svojim učenicima da taj sveti Zakon može biti pogažen čak u mislima, osjećajima i željama, kao i riječima i postupcima.“ Kako možemo prestupati zakon? Mislima, osjećajima i željama. Željama.

Manuscript 72, 1901: „Isus je izvršio primjenu zakona izravno na dušu i stavio je pod njegovu nadležnost volju i želje.“ Volju i želje. „A ljudska djela, učinjeno zlo i sve misli i osjećaje koje Božji zakon osuđuje, treba pobijediti.“ Što je još stavio pod nadležnost zakona? Volju i želje.

Obratimo pozornost na ove dvije riječi u ovom navodu. Put u bolji život, str. 286. Volja i želje. Ovdje nije riječ samo o novorođenome, već o vrlo zrelome i pobjedonosnome kršćaninu. „Život je apostola Pavla bio život stalne borbe sa samim sobom. ‘Iz dana u dan mrem’“, rekao je. Zašto? Poslušajte! „Njegova volja i želje bili su u svakodnevnom sukobu s onim što je bila njegova dužnost, i s voljom Božjom. Namjesto da popušta sklonostima, on je činio Božju volju, stalno razapinjući svoju narav.“ Kod apostola Pavla su volja i želje bile u svakodnevnom sukobu – s čime? S Božjom voljom. Je li to pohvalno? Svakako jest. Zakon seže do volje i osjećaja i u Pavlu je svakodnevno bila volja i želja protivna Božjoj volji. I zato pod osudom. Ali pitam vas: Je li bio osuđen zbog toga što je to imao? Ne. Zašto? Jer u tome nije popuštao. I zato sada nema osude za one koji su u Kristu Isusu i ne hode po tijelu nego – po duhu. Još uvijek je imao tijelo koje je bilo pod osudom, i još uvijek je imao pogrešne želje koje su bile za osudu. Ali nije popuštao tijelu da ih ostvari. Odbio je da im popusti. Zato nije bio osuđen što ih je imao, premda je sam po sebi bio pod osudom. Vidite li to?

Čak je i novorođeni kršćanin, koji stalno pobjeđuje, oslobođen osude samo na osnovi onoga što je on Kristovom milošću. Zar ne? Ne na osnovi onoga što je on sam. Jeste li u Kristu? Ako niste, onda ne priznajete da ste sami osuđeni grešnik. Vidite li zašto ne možemo prihvatiti teoriju da je Krist bio sličan nama, osim ako je počeo živjeti kao novorođeni kršćanin? Vidite li to? Otvorimo zajedno Rimljanima 7,7: „Što ćemo dakle reći? Je li Zakon grijeh? Nipošto! Nego: grijeha ne spoznah doli po Zakonu jer za požudu ne bih znao da Zakon nije govorio: Ne poželi!“ Recite: kao farizej, farizej od farizeja, je li Pavao znao što je grijeh djela? Da, bio je u tome stručnjak; to mu je bio posao. Mogao nas je satima zaokupljati precizirajući što predstavlja kršenje subotnje zapovijedi, i svake druge uz to.

Pa koji je onda grijeh pomogao Pavlu da shvati ovaj zakon? Grijeh djela? Ne. On je znao što predstavlja grijeh djela. A što je razumio posredstvom ovog zakona? Grijeh naravi. Bit, srce i srž problema grijeha, ovu po prirodi buntovnu i sebičnu narav. Upravo je to razlog što Pavao kaže da mu je deseta zapovijed otvorila oči. Je li to izvukao iz zraka? Ne. Zašto baš deseta zapovijed? Zato što je ona jedina od deset njih kod koje, što se tiče ponašanja, ne možete učiniti ništa da biste zadovoljili njezin zahtjev. Ništa. Ali kod svake od devet ostalih možete. Provjerite koji put. Što se tiče ponašanja možete uvjeriti sebe da možete nešto učiniti vršeći njihove zahtjeve, ali ne kad je riječ o „Ne poželi.“ Kako se možete ponašati da ne poželite? Gdje isključivo nastaje želja? U umu. Upravo je djelovanje urođenog zla, te izopačene naravi, tog starog čovjeka grijeh. A zahvaljujući toj desetoj zapovijedi samopravedni Savle iz Tarza otkrio je da je po naravi grešnik. Poslije tog otkrića nikad više s njegovih usana nije došla primjedba da je po djelima zakona bio bez mane. Što je poslije toga uvijek priznavao? Da je prvi od grešnika. Zašto? Jer je zakon u njegovom srcu obavio svoju zadaću. To je razlog. Braćo i sestre, nikad nećemo priznati da smo prvi grešnici dok zakon ne obavi i u nama svoju zadaću. I samo onaj tko prizna da je prvi od grešnika, spreman je otići u podnožje križa po Spasitelja.

O, neka bi nam Gospodin pomogao da uvidimo duhovnu narav zakona. Letter 48, 1894: „U nebeskim knjigama zapisane su mnoge stvari koje ljudi ne nazivaju grijehom. Sebičnost i pohlepa su u osnovi svih grijeha. Pa ipak mnogi nisu osvjedočeni o grijehu sebičnosti.“ Zašto? Poslušajte! „Zato što je ona dio njihove naravi i što ne slušaju prekoravanje Svetoga Duha.“ Brate moj i sestro, poslušajte! Mislim da bismo trebali više slušati i mnogo potpunije shvatiti grešnost i sebičnost svoje vlastite naravi; onda se nikad ne bismo usudili reći da je Krist bio sličan nama.

Čitam iz Manuscript 2, 1900: „Grešnik se mjeri prema sebi i drugima koji su isto tako grešnici. On ne gleda na Kristovu čistoću i svetost, ali kad Božji zakon osvjedoči njegovo srce, onda kaže s Pavlom: ‘ Da, ja sam nekoć živio bez zakona. Ali kad je došla zapovijed, grijeh oživje. Ja pak umrijeh i ustanovi se: zapovijed dana za život bi mi na smrt.’ ‘Što ćemo dakle reći? Je li Zakon grijeh? Nipošto! Nego: grijeha ne spoznah doli po Zakonu jer za požudu ne bih znao da Zakon nije govorio: Ne poželi!’ ‘ Tako: Zakon je svet, i zapovijed je sveta, i pravedna, i dobra.’“

O braćo i sestre, Pavao je proveo mnogo vremena baveći se ovim dalekosežnim i duhovnim zahtjevima zakona. O zakonu čitam u Djelima apostolskim, str. 266: „Ono što mogu učiniti ruke ili izgovoriti jezik – što otkriva vanjsku stranu života – samo nesavršeno pokazuje čovjekov moralni karakter. Zakon istražuje misli, pobude i nakane. Mračne strasti koje leže skrivene od očiju ljudi – zavist, mržnja, požuda, častoljublje i zla djela o kojima se razmišljalo u mračnim skrovištima duše, ali nikad nisu bila ostvarena zbog nedostatka prilike – sve to Božji zakon osuđuje.“ On osuđuje požude.

On osuđuje požude, ali osuđuje li nas zbog tjelesnih požuda, ako odbijemo da im popuštamo? Ne. I to je dragocjena istina Evanđelja. Premda se u nama nalazi ono što je za osudu, ako Kristovom osposobljavajućom milošću pobijedimo, nismo za to pod osudom. Testimonies, sv. 5, str. 177: „Podnosimo li jednu nečistu misao i gajimo jednu nesvetu želju, prljamo dušu i odstupamo od čestitosti. Pa kad požuda zatrudni i rodi grijeh, grijeh učinjen donosi smrt. Ako ne želimo počiniti grijeh, moramo ga izbjegavati od njegovih početaka. Svaki osjećaj i želju moramo držati u pokornosti razumu i savjesti. Svaku nesvetu misao moramo istog trenutka odbiti.“ Može li nam Bog dati milost da to učinimo? Da, može. A braćo i sestre, ako je istog trenutka odbijemo, čak i ako je to bila nesveta misao, a sve što je nesveto osuđuje zakon koji je svet, ali mi je istog trenutka odbijemo, jesmo li onda pod osudom što se pojavila? Ne, hvala Bogu, nismo.

Ali ako joj popustimo, jesmo li onda pod osudom? Da, jesmo. Review and Herald, 3. svibnja 1881: „Ako služimo grijehu, mi ne možemo služiti Kristu. Kršćanin će osjećati došaptavanje grijeha ‘jer tijelo želi protiv Duha, a Duh protiv tijela: a ovo se protivi jedno drugome’.“  Tko će osjećati došaptavanje grijeha? Kršćanin. Zašto? Jer ga Sotona kuša? Odakle dolazi kušanje? Jakov 1,13-15. Čitajmo to ponekad. Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. O, u to je uključen Sotona. Ali kako uspijeva doći do nas. Poticanjem tjelesnih želja, izopačenih požuda niže, pokvarene naravi, tog zla, tog urođenoga grijeha.

Ako služimo grijehu, ne možemo služiti Kristu. Ali Duh se bori protiv tijela i tako borba ne jenjava.

Braćo i sestre, poslušajte me po ovom pitanju. Prema tome mora postojati jasna razlika između grešnih želja koje su činom volje istog trenutka odbijene i onih kojima se bavimo i na njih pristajemo u svojem umnom životu. Ove druge su grijeh za koji smo odgovorni, krivi, pod osudom, jer ga možemo izbjeći. Prve su zlo za koje nismo pod osudom jer su neizbježne posljedice Adamova pada i naše urođene pale naravi, koja je po prirodi izopačena i sebična. Međutim, za njih nismo osuđeni, ne zato što nisu za osudu, jer jesu. One su prijestup zakona koji ulazi do razine naših želja, ali za njih nismo osuđeni jer ih je Bog uklonio od svih koji vjerom dođu Kristu i onda se nađu u Njemu; Bog je uklonio osudu ovog neizbježnog nedostatka naslijeđenog od palog Adama i osuđenog u osobi Njegovog Sina, tako da je On postao žrtva za grijeh u tijelu, da bi nam mogao oprostiti naše grešne želje kad, i ako, time što odbijamo da im se pokorimo, pokažemo da ne gajimo grijeh u tijelu.

Što su priznali apostoli, oni koji bi prije žrtvovali život nego svjesno prestupili Božji zakon?

Djela apostolska, str. 353.  Oni su priznali grešnost svoje naravi. I pošto nisu popuštali grešnim željama te grešne naravi, i pošto su priznali grešnost svoje naravi, čega onda nije bilo? Osude. Premda je ono što je bilo u njima bilo za osudu. Želim da to bude tako jasno da se izlažem riziku da se previše puta ponavljam, ali ovo je važna činjenica, braćo i sestre. S obzirom na osigurano pomirenje, vjernik koji je priznao grijeh u tijelu i prihvatio Krista kao žrtvu za grijeh u tijelu, ima jasno usmjerenu i određenu odgovornost prema širokom i dubokom problemu grijeha u svojem životu.

Držite na umu da samo naslućujemo savršeno mjerilo i širinu i dubinu zakona. Ali drži li nas Bog odgovornima za sve to? Ne, On nas drži odgovornima za ono što znamo, i pošto postoji rješenje u pomirenju za sve što nam nije poznato, ne trebamo se brinuti oko toga, hvala Bogu. Ali braćo i sestre, pošto nam Bog sve potpunije otkriva grešnost naše ljudske naravi, mi moramo sve više i potpunije pobjeđivati. Ne možemo se zadovoljiti svojim poznavanjem Božje volje i njegovati poznati grijeh, jer ako to činimo time odbijamo milostivu mogućnost pomirenja.

Razmotrimo sada zahtjev zakona za savršenom pravednošću i kako ga i kao novorođeni kršćani možemo zadovoljiti. Uvjeravam vas da ovaj predmet proučavanja nije tako dugačak kao prvi, pa ne brinite. Prvo smo proučavali zahtjeve zakona što se tiče potpune bezgrešnosti. Sada treba razmotriti zahtjeve zakona što se tiče savršene pravednosti. Kako ih možemo zadovoljiti čak i kao novorođeni kršćani:

Ponovno Rimljanima 3,23: „Svi naime sagriješiše i lišeni su Božje slave.“ (Šarić.) Ponavljam, glagol je u sadašnjem vremenu: lišavani su stalno – čega? Božje slave. Što je Božja slava? Njegov karakter. Upravo to. Mojsije je na Sinaju, u Izlasku 33,18.19 rekao: „Pokaži mi svoju slavu“, i Bog mu je otkrio svoju „dobrotu“. (Prema KJV.) Bolje rečeno, otkrio mu je svoje karakteristike u 34,6 i 7. Southern Watchman, 25. listopada 1904: „Njegov pravedni karakter predstavlja Božju slavu.“ Što je Božja slava? Njegov pravedni karakter. Što je prijepis tog karaktera? Zakon. Kad je Mojsije u Izlasku 33 molio: „Pokaži mi svoju slavu“, Bog mu u Izlasku 34 kaže: Donesi dvije kamene ploče i ja ću ti dati njezinu pisanu verziju. Božji zakon je prijepis Njegovog karaktera.

Čitam iz Review and Heralda, 4. veljače 1890: „Zakon izgovoren sa Sinaja je prijepis Božjeg karaktera.“ Što zakon zahtijeva od nas? Isusove usporedbe, str. 214. Poslušajte: „Bog od svoje djece zahtijeva savršenstvo. Njegov Zakon je izraz Njegovog karaktera i mjerilo svih karaktera. To beskrajno mjerilo pokazano je svima tako da nitko ne može biti u zabludi kakve ljude Bog želi imati u svojem kraljevstvu.“ Božji zakon je beskrajno mjerilo. Ono je prijepis Njegovog karaktera. „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ On od nas zahtijeva da proslavimo Boga.

Bible Commentary, sv. 7, str. 979: „Dati Bogu slavu znači otkriti Njegov karakter u svojemu i tako pokazati Njega; i na koji god način pokazali Sina ili Oca, mi proslavljamo Boga.“ Isusov govor na Gori, str. 79.80: „Isus je nastavio objašnjavati svojim slušateljima što znači držati Božje zapovijedi – da je to izgradnja Kristovog karaktera u njima.“ Što znači vršiti Božje zapovijedi? To znači u nama reproducirati Kristov karakter. Pravi kršćanin to nastoji činiti svim svojim srcem. Kakvo iskustvo stječe? Što otkriva?

Sanctified Life, str. 81: „Ali onaj tko iskreno teži za svetošću srca i života, uživa u Božjem Zakonu i žali jedino što je nesposoban da ispuni njegove zahtjeve.“ Pročitat ću ovo ponovno. Poslušajte! „Ali onaj tko iskreno teži za svetošću srca i života, uživa u Božjem Zakonu …“ A što čini? „Žali jedino što je nesposoban da ispuni njegove zahtjeve.“ Sanctified Life, str. 7: „Oni koji stvarno nastoje usavršiti kršćanski karakter nikad neće smatrati da su bezgrešni. Njihov život može biti besprijekoran, oni mogu da žive kao predstavnici istine koju su prihvatili, ali što više navode svoj um da se bavi Kristovim karakterom, i što se budu više približili Njegovoj božanskoj slici, to jasnije će raspoznati njezino savršenstvo bez mrlje i dublje osjećati svoje vlastite greške.“ Ne čudi što takvi žale što ne uspiju ispuniti zahtjeve zakona u kojemu uživaju.

Što otkrivamo u Kristu dok ga promatramo? Testimonies, sv. 6, str. 60: „Kristov život otkriva beskonačno savršen karakter.“ Kristov život otkriva beskonačno savršen karakter. Zašto je to morao učiniti? Zato što je došao da ispuni zahtjeve zakona za nas. Što zahtjeva zakon? „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ Radi se o beskrajnom mjerilu. Kristov život otkriva beskonačno savršen karakter.

Testimonies, sv. 5, str. 739: „U svojem plemenitom karakteru, u svojem milosrđu i nježnom sažaljenju, u svojoj ljubavi i dobroti, On stoji pred nama kao utjelovljenje božanskog savršenstva, Slika nevidljivog Boga.“ Zato je mogao reći: Ako ste vidjeli mene, vidjeli ste Oca. I ako gledamo u Njega koji je beskonačno savršen u karakteru, kad gledamo u Njega koji je utjelovljenje božanskog savršenstva, a onda pogledamo sebe, do kojeg ćemo zaključka doći? Da smo daleko od toga. Trebamo li očajavati? Ne. Zašto? Jer nije naša pravednost koja nas opravdava. Nego čija? Njegova. I dokle god smo Njegovom milošću sve što možemo biti za Njega, dokle god želimo više od svega da ga proslavimo, dokle god preziremo grijeh u nama koji nas stalno sprečava i ograničava i vuče nadolje, i nadvlađujemo ga u Njegovoj snazi, možemo biti uvjereni da nema osude za naš bijedni promašaj. Hvala Bogu! Nema osude za taj bijedni nedostatak. Zašto? Jer Krist nadoknađuje naše neizbježne nedostatke.

O, ima jedan dragocjen navod koji daje pero Duha proroštva. Nemam ga ovdje, ali je vrlo važno držati ga na umu. Krist nadoknađuje naše neizbježne nedostatke. Naše neizbježne nedostatke. Ova mala fraza učinit će više od svega ostalog da vas sačuva od pada u jedan od ona dva jarka, jarak antinomizma i jarak legalizma. Kako će vas sačuvati od jarka legalizma? Zato što morate priznati da bez obzira koliko bili zreli u svom kršćanskom životu, još uvijek imate – nedostatke. I zbog toga morate biti potpuno i sasvim i apsolutno ovisni o Kristovoj pravednosti, jer vaša je ne doseže. I ne zadovoljava beskrajno mjerilo. A to legalist mora čuti. I kad razgovarate s legalistom, vi ističete nedostatke. Ali kad razgovarate s antinomistom, što onda ističete? Neizbježno. On nadoknađuje nedostatke, ali nadomješta li one nedostatke kod kojih smo mi nešto mogli učiniti, da smo se potpunije pokorili Njegovog vlasti? Ne, ne.

Vidite li, braćo i sestre, prekrasnu mogućnost pomirenja? Kako je za nas pažljivo i precizno izrađen ovaj spektar problema grijeha za koji smo odgovorni. Hvala Bogu što nas smatra odgovornima za ono što znamo da je Njegova volja za nas i da imamo sposobnost da je poslušamo. To dvoje. Možete li vidjeti kako to mjerilo značajno varira od jednoga do drugoga? Ono za što me On drži odgovornim može se jako razlikovati od onoga što vas drži odgovornima. Možda je vama dao dosta više svjetla pa ste odgovorni za sve svjetlo koje imate. I netko možda nema iste darove i sposobnosti za razumijevanje. Da li Bog svakoga drži odgovornim prema istome mjerilu? Ne. To jasno pokazuje prispodoba o talentima. Da li se od onoga koji je imao samo dva talenta zahtijevalo da zadovolji mjerilo onoga koji je trebao da zadovolji mjerilo čovjeka s pet talenata? Ne. Svaki je bio odgovoran za ono što je imao. Tako je i kod Boga.

I tako, braćo i sestre, hvala Bogu za osiguranje pomirenja. Hvala Bogu što imamo posla s nečim što je jako razumljivo i precizno i što možemo, uz Njegovu osposobljavajuću milost, staviti svoje neizbježne nedostatke u Njegove ruke, a On će ih nadoknaditi. Kako možemo propasti s takvom mogućnošću? Ali što je zaključak svemu? Heavenly Places, str. 156: „Vagnuti prema Božjem svetom zakonu ljudi su nađeni prelagani. Nas su prosvijetlili propisi zakona, ali nitko se ne može njima opravdati. Vagnut i nađen prelagan naš je prirodni natpis.“ Jeste li čuli ovo? „Vagnut i nađen prelagan naš je prirodni natpis.“ Je li Krist imao istu narav kao mi? Ako je imao, kakav je bio Njegov prirodni natpis? Vagnut i nađen prelagan? O, brate moj i sestro, sačuvaj Bože da je Krist bi vagnut i nađen prelagan, jer onda za nas nema nade. Molim vas, u nastojanju da ga učinite našim sažaljivim Starijim Bratom i vjerodostojnim Primjerom, nemojte ga učiniti osobom koja je vagnuta i nađena prelagana. Ako mu pripisujete istu narav koju i mi imamo, upravo to Njemu činite. Uklonite našu Bezgrešnu Zamjenu i nemate nade; i jedini način kako možete doći na Nebo je da sami zadovoljite to beskrajno mjerilo. A to je nemoguće.

Ima radosna vijest koja slijedi. Poslušajte je! Vagnut i nađen prelagan naš je prirodni natpis, ali Krist je naš Posrednik i prihvaćanjem Njega kao našeg Spasitelja, mi se možemo uhvatiti za obećanje da opravdani vjerom imamo mir s Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu. To je Evanđelje. Ali vi ga nikad nećete cijeniti i prihvatiti dok sa mnom ne priznate da smo po svojoj naravi svi vagnuti i nađeni prelagani.

Neka bi nam Gospodin pomogao da cijenimo Onoga koji je u svojoj naravi bio vagnut i nije nađen prelagan. I koji je bio vagnut radi nas. Braćo i sestre, mi imamo Bezgrešnu Zamjenu. Hvala Bogu!


 

😉

Back to top

Navodi uzeti iz Biblije i spisa Duha proroštva u ovom proučavanju za vašu provjeru.


5T, str. 48: „Jeste li vi u Kristu? Niste ako ne priznate da ste grešni, bespomoćni i osuđeni grešnici.“

Rimljanima 3,20: „Uistinu, po Zakonu – samo spoznaja grijeha!“

9T, str. 267: „Oni koji su dopustili da im se um zamagli u pogledu onoga što predstavlja grijeh, užasno su prevareni.“

Rimljanima 8,3: „Uistinu, što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela onemoćao, Bog je učinio: poslavši Sina svoga u obličju grešnoga tijela i s obzirom na grijeh, osudi grijeh u tijelu.“

ST, 23. srpnja 1902: „Kao posljedica Adamove neposlušnosti svako ljudsko biće je prijestupnik zakona i prodano pod grijeh.“

Put Kristu, str. 64: „Adam je, prije pada u grijeh, poslušnošću Božjem Zakonu mogao oblikovati pravedan karakter. Ali on to nije uspio učiniti, i zbog njegovoga je grijeha i naša narav postala grješna te i mi ne možemo učiniti sebe pravednima. Budući da smo grješni, nesveti, mi ne možemo biti savršeno poslušni svetom Zakonu.“

RH, 3. rujna 1901: „Ono što je Bog zahtijevao od Adama u raju prije pada, On zahtijeva u ovo vrijeme od onih koji će ga slijediti – savršenu poslušnost Njegovom zakonu. Ali pravednost bez mane može se postići samo uračunanom Kristovom pravednošću.“

Put Kristu, str. 64: „Uvjet za vječni život i danas je upravo onakav kakav je uvijek bio, upravo onakav kakav je bio u Raju prije pada naših praroditelja: savršena poslušnost Božjem Zakonu, savršena pravednost.“

Matej 5,21.22: „Čuli ste, ako ubijete, krivi ste. Ali ja kažem, ako se rasrdite, krivi ste.“ (Parafrazirano.)

Matej 5,27.28: „Čuli ste, ako učinite preljub, krivi ste. Ali ja kažem, krivi ste ako pogledate na ženu s požudom u svom srcu.“ (Parafrazirano.)

Matej 5,48: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“

7BC, str. 951: „’Ta grijeh je bezakonje.’ (1 Iv 3,4.) To je jedina definicija grijeha. ‘Gdje pak nema Zakona, nema ni prekršaja.’ (Rim 4,15.) Po zakonu je samo spoznaja grijeha. (Rim 3,20.) Načelo pravednosti je izuzetno široko jer zabranjuje sve što je zlo.“

Psalam 119,96: „Svakom savršenstvu vidim granicu, a zapovijed tvoja nema granica.“

RH, 4. veljače 1890: „Mi imamo samo tračak svjetla u pogledu izuzetno velike širine Božjeg zakona.“

FE, str. 238: „Postoje dalekosežne dubine Božjeg zakona koje nismo u stanju shvatiti. U Božjem zakonu postoje neizmjerna dubina, dostojanstvo i slava.“

Rimljanima 3,23: „Svi naime sagriješiše i lišeni su [doslovce: lišavani su stalno] Božje slave.“ (Šarić.)

RH, 29. studenoga 1887: „Od križa do krune potrebno je obaviti ozbiljan posao. Postoji borba s urođenim grijehom.“

1. Korinćanima 15,52: „Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju …“

3T, str. 361: „Mnogi nemaju osjećaja grešnosti svoje vlastite naravi niti praštajuće milosti. Oni su u prirodnoj tami, podložni … velikoj prijevari.“

Put Kristu, str. 67: „Nikakva duboko ukorijenjena ljubav prema Isusu ne može stanovati u srcu koje još nije shvatilo svoju grješnost.“

Rimljanima 3,20: „Uistinu, po Zakonu – samo spoznaja grijeha!“

RH, 23. travnja 1901: „Mjerilo pravednosti je itekako široko i zabranjuje sve što je zlo.“

RH, 4. svibnja 1886: „… urođeno zlo tjelesnog srca.“

Velika borba, str. 433: „Kad je čovjek prekršio Božji zakon, njegova je narav postala zla pa je bio u skladu, a ne u sukobu sa Sotonom. Nema prirodnog neprijateljstva između grešnog čovjeka i začetnika grijeha.“

Put u bolji život, str. 102: „Oni koji u Krista stave ‘nadanje svoje’ neće postati robovi nijednoj naslijeđenoj ili stečenoj navici. Namjesto da budu okovani lancima niže prirode, oni će moći ovladati svakom željom i strasti. Bog nas nije ostavio da se borimo sa zlom u svojoj osobnoj ograničenoj sili. Ma koliko bili jaki naši naslijeđeni i stečeni nagoni k zlu, mi može pobijediti silom koju nam je On spreman dati.“

Djela apostolska, str. 299.300: „Svakog dana mora iznova obnoviti svoje posvećenje, svakog se dana boriti sa zlom. Stare će navike, naslijeđene sklonosti prema zlu, ponovo nastojati zagospodariti, i zato ih se mora stalno čuvati nastojeći da pobijedi u Kristovoj snazi.“

RH, 17. rujna 1895: „Ljudska je priroda izopačena i s pravom osuđena od svetoga Boga.“

CS, str. 24: „Sebičnost je suština izopačenosti.“

HP, str. 196: „Moralna poremećenost, koju nazivamo izopačenošću.“

ST, 21. kolovoza 1884: „Mi smo po naravi grešni i zato nam je rečeno da budemo revni i da se pokajemo.“

MM, str. 181: „On je na svoju bezgrešnu narav uzeo našu grešnu prirodu.“

Um, karakter i osobnost, str. 37: „Božji zakon je vrlo širok. Isus … je jasno rekao svojim učenicima da taj sveti Zakon može biti pogažen čak u mislima, osjećajima i željama, kao i riječima i postupcima.“

Manuscript 72, 1901: „Isus je izvršio primjenu zakona izravno na dušu i stavio je pod njegovu nadležnost volju i želje. A ljudska djela, učinjeno zlo i sve misli i osjećaje koje Božji zakon osuđuje, treba pobijediti.“

Put u bolji život, str. 286: „Život je apostola Pavla bio život stalne borbe sa samim sobom. ‘Iz dana u dan mrem.’ (1 Kor 15,31.) Njegova volja i želje bili su u svakodnevnom sukobu s onim što je bila njegova dužnost, i s voljom Božjom. Namjesto da popušta sklonostima, on je činio Božju volju, stalno razapinjući svoju narav.“

Rimljanima 7,7: „Što ćemo dakle reći? Je li Zakon grijeh? Nipošto! Nego: grijeha ne spoznah doli po Zakonu jer za požudu ne bih znao da Zakon nije govorio: Ne poželi!“

Djela 26,5: „…da sam po najstrožoj sljedbi naše vjere živio kao farizej.“

Letter 48, 1894: „U nebeskim knjigama zapisane su mnoge stvari koje ljudi ne nazivaju grijehom. Sebičnost i pohlepa su u osnovi svih grijeha. Pa ipak mnogi nisu osvjedočeni o grijehu sebičnosti. Zato što je ona dio njihove naravi i što ne slušaju prekoravanje Svetoga Duha.“

Manuscript 2, 1900: „Grešnik se mjeri prema sebi i drugima koji su isto tako grešnici. On ne gleda na Kristovu čistoću i svetost, ali kad Božji zakon osvjedoči njegovo srce, onda kaže s Pavlom: ‘ Da, ja sam nekoć živio bez zakona. Ali kad je došla zapovijed, grijeh oživje. Ja pak umrijeh i ustanovi se: zapovijed dana za život bi mi na smrt.’ (Rim 7,9.10.) ‘ Što ćemo dakle reći? Je li Zakon grijeh? Nipošto! Nego: grijeha ne spoznah doli po Zakonu jer za požudu ne bih znao da Zakon nije govorio: Ne poželi!’ (Rim 7,7.) ‘ Tako: Zakon je svet, i zapovijed je sveta, i pravedna, i dobra.’ (Rim 7,12.)“

Djela apostolska, str. 266: „Ono što mogu učiniti ruke ili izgovoriti jezik – što otkriva vanjsku stranu života – samo nesavršeno pokazuje čovjekov moralni karakter. Zakon istražuje misli, pobude i nakane. Mračne strasti koje leže skrivene od očiju ljudi – zavist, mržnja, požuda, častoljublje i zla djela o kojima se razmišljalo u mračnim skrovištima duše, ali nikad nisu bila ostvarena zbog nedostatka prilike – sve to Božji zakon osuđuje.“

5T, str. 177: „Podnosimo li jednu nečistu misao i gajimo jednu nesvetu želju, prljamo dušu i odstupamo od čestitosti. Pa kad požuda zatrudni i rodi grijeh, grijeh izvršen donosi smrt. (Jak 1,15.) Ako ne želimo počiniti grijeh, moramo ga izbjegavati od njegovih početaka. Svaki osjećaj i želju moramo držati u pokornosti razumu i savjesti. Svaku nesvetu misao moramo istog trenutka odbiti.“

RH, 3. svibnja 1881: „Ako služimo grijehu, mi ne možemo služiti Kristu. Kršćanin će osjećati došaptavanje grijeha ‘jer tijelo želi protiv Duha, a Duh protiv tijela: a ovo se protivi jedno drugome’.“

Jakov 1,13-15: „Neka nitko u napasti ne rekne: ‘Bog me napastuje.’ Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga. Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću.“

Djela apostolska, str. 353: „Ljudi koji su živjeli u najvećoj Božjoj blizini, ljudi koji bi

prije žrtvovali život nego svjesno učinili zlo, ljudi koje je Bog počastio svojim svjetlom i snagom, priznali su grješnost svoje naravi.“

Rimljanima 3,23: „Svi naime sagriješiše i lišeni su [doslovce: lišavani su stalno] Božje slave.“ (Šarić.)

Izlazak 33,18.19: „Pokaži mi svoju slavu.“ (I Bog mu je otkrio svoju) „dobrotu“. (Prema KJV.)

Izlazak 34,6.7: (Onda mu je Bog otkrio crte svog karaktera.) „Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću“, i tako dalje.

SW, 25. listopada 1904: „Njegov pravedni karakter predstavlja Božju slavu.“

Izlazak 33,18.19: „Pokaži mi svoju slavu.“

Izlazak 34,1: „Okleši dvije kamene ploče kao i prijašnje pa ću ja na ploče napisati riječi koje su bile na prvim pločama što si ih razbio.“

RH, 4. veljače 1890: „Zakon izgovoren sa Sinaja je prijepis Božjeg karaktera.“

Isusove usporedbe, str. 214: „Bog od svoje djece zahtijeva savršenstvo. Njegov Zakon

je izraz Njegovog karaktera i mjerilo svih karaktera. To beskrajno mjerilo pokazano je svima tako da nitko ne može biti u zabludi kakve ljude Bog želi imati u svojem kraljevstvu.“

Matej 5,48: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“

7BC, str. 979: „Dati Bogu slavu znači otkriti Njegov karakter u svojemu i tako pokazati Njega, i na koji god način pokazali Sina ili Oca, mi proslavljamo Boga.“

Isusov govor na Gori, str. 79.80: „Isus je nastavio objašnjavati svojim slušateljima

što znači držati Božje zapovijedi – da je to izgradnja Kristovog karaktera u njima. Jer u

Njemu se Bog svakodnevno otkrivao pred njima.“

SL, str. 81: „Ali onaj tko iskreno teži za svetošću srca i života, uživa u Božjem Zakonu i žali jedino što je toliko nesposoban da ispuni njegove zahtjeve.“

SL, str. 7: „Oni koji stvarno nastoje usavršiti kršćanski karakter nikad neće smatrati da su bezgrešni. Njihov život može biti besprijekoran, oni mogu da žive kao predstavnici istine koju su prihvatili, ali što više navode svoj um da se bavi Kristovim karakterom, i što se budu više približili Njegovoj božanskoj slici, to jasnije će raspoznati njezino savršenstvo bez mrlje i dublje osjećati svoje vlastite greške.“

SL, str. 81: „…i žali jedino što je toliko nesposoban da ispuni njegove zahtjeve.“

6T, str. 60: „Kristov život otkriva beskonačno savršen karakter.“

5T, str. 739: „U svojem plemenitom karakteru, u svojem milosrđu i nježnom sažaljenju, u svojoj ljubavi i dobroti, On stoji pred nama kao utjelovljenje božanskog savršenstva, Slika nevidljivog Boga.“

Ivan 14,9: „Tko je vidio mene, vidio je i Oca.“

HP, str. 156: „Vagnuti prema Božjem svetom zakonu ljudi su nađeni prelagani. Nas su prosvijetlili propisi zakona, ali nitko se ne može njima opravdati. Vagnut i nađen prelagan naš je prirodni natpis. Ali Krist je naš Posrednik i prihvaćanjem Njega kao našeg Spasitelja, mi se možemo pozvati na obećanje: ‘Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu.’“

Back to top