08 – „Njega koji nije znao grijeha“ (2. Kor 5,21)

Do ovog trenutka smo u našem seminaru bili usmjereni prvenstveno na činjenicu da je On naša bezgrešna Zamjena i zašto je morao da bude takav da bi ispunio svoju zadaću da spasi pali ljudski rod. I moram reći da nismo jednako naglasili ovu drugu dragocjenu istinu. Ali to je samo zato što još nismo stigli do nje. Zato je nismo jednako naglasili u cijelom seminaru. Stoga, budite strpljivi. Posvetit ćemo joj punu pozornost. (Od ovog trenutka počinje audio:) Prije nego što nastavimo s našim proučavanjem, moramo ponovno shvatiti jednostavnu osnovu istinu da se duhovne stvari samo duhovno rasuđuju. I, braćo i sestre, nikad ne smijemo pomisliti da smo u stanju razumjeti Božju riječ tako da budemo preobraženi istinom koju proučavamo, posvećeni njome, ako nemamo duha istine. Isus je rekao da ćemo biti posvećeni – čime? Istinom, a Njegova riječ sadrži tu istinu. Mi kanimo proučavati ovu riječ. Molim se da ovo proučavanje vodi našem posvećenju, ali da bi se ono ostvarilo, što moramo imati? Duha istine koji će djelovati u prilog nama. A naročito je potrebno da duh djeluje na mene. Molim vas, molite se za mene dok se molite za sebe i svoju braću i sestre. Kleknimo!

Moj nebeski Oče! Hvala Ti za ovaj poseban sveti dan. Zahvaljujem Ti za ovo naročito mjesto na kojemu smo se odvojili, napuštajući sve životne poslove da se poklonimo Tebi. Oče, želimo Ti se klanjati u duhu i istini. Zato ovdje moramo imati duha istine. Zato prije nego što nastavimo, prizivamo Tvoju prisutnost, Gospodine Bože. Zauzmi ovo malo svetište svojom prisutnošću. Zauzmi ga tako temeljito da nema mjesta sili zla. I Oče, isto tako molimo da svako naše svetište zauzmeš tako potpuno da nema mjesta za silu grijeha, za naše ja ili Sotonu, da bismo saznali ono što nam želiš reći kroz proučavanje Tvoje riječi. Oče, i ono što nam je poznato iz Tvoje riječi, to želimo znati tako da nas vodi oslobođenju od našeg prirodnog robovanja grijehu, našemu ja i Sotoni. Isus nam je obećao: I poznat ćete istinu i istina će vas osloboditi. Gospodine, duhom istine daj nam takvo poznavanje istine da bismo mogli osobno, svakodnevno doživjeti njezinu oslobađajuću silu. Gospodine, molim Te, udostoji se potpuno zaposjesti ovu jadnu zemljanu posudu. O, Gospodine, ne zato što bih bio dostojan, već što sam jadan, molim Te, ispuni me svojim Duhom. Naložio si mi da navijestim istinu kakva je u Isusu i, Oče, nikad od nas ne tražiš da učinimo ono za što nas nisi osposobio; zato vjerujem da ćeš me svojom nadnaravnom silom osposobiti da izvršim ovu zadaću. Molim Te, sačuvaj me od mene samoga da ni na koji način ne iskrivim istinu. Sačuvaj me od toga da kažem nešto što bi zavelo moju braću i sestre ovdje. Toga se najviše bojim, Gospodine, da bih na bilo koji način mogao osramotiti mojega Gospodina onim čto bi izišlo iz mojih usta. Dotakni moje usne, molim Te, ugljevljem sa žrtvenika i posveti cijelo moje biće da unatoč svojoj zemaljskoj naravi mogu objaviti istinu i samo istinu kakva je u Isusu. Oče, i ako se udostojiš to učiniti kroz mene, neka Tebi bude sva hvala i slava, jer će to biti usprkos meni, a zahvaljujući samo Tebi. U Isusovo ime Ti zahvaljujem što čuješ i uslišavaš moju molitvu. Amen.

U našem prošlom proučavanju razmotrili smo naše stanje u odnosu na beskrajno mjerilo Božjeg zakona. Proučavanje je bilo naslovljeno „Što je bilo nemoguće Zakonu“ i mi smo zaključili da smo čak i kao nanovo rođeni kršćani, u odnosu na beskrajno mjerilo Božjeg zakona, sami po sebi pod osudom. Da se poslužimo riječima Gospodnje sluškinje: Jeste li u Kristu? Niste ako ne priznate da ste zabludjeli, bespomoćni i osuđeni grešnici. Što smo sami po sebi? Osuđeni grešnici. Ali što smo u Kristu? Pravedni. Mi smo sami po sebi osuđeni grešnici, iako grijeh ne vlada u novorođenom kršćaninu, što ipak ostaje? Grijeh. Premda ne predsjeda, on još uvijek prebiva. I kako to kaže Gospodnja sluškinja, on prebiva, ostaje u nama do preobraženja.

Review and Herald, 29. studenoga 1887: „Od križa do krune.“ To znači od obraćenja do preobraženja. „Od križa do krune potrebno je obaviti ozbiljan posao. Postoji borba s urođenim grijehom.“ Borba s urođenim grijehom. To znači i poslije isteka vremena milosti, zar ne? Ali braćo i sestre, shvatimo da čak i poslije isteka vremena milosti postoji to što nazivamo urođenim grijehom, i premda smo po naravi grešnici čak i poslije isteka vremena milosti, mi po isteku vremena milosti ne moramo griješiti, voljno popuštati požudama starog čovjeka, koji su ovdje pod osudom.

Ako osposobljavajućom milošću odbijemo pristati uz strasti koje su za osudu, koje potječu od ove stare naravi, tog urođenoga grijeha koji je pod osudom, jesmo li onda pod osudom zato što imamo tu narav i njezine požude? Ne, nismo. Zašto? Zato što one nisu za osudu? Ne, već zato što postoji mogućnost okajanja koje ih nadomješta. Ovo je dragocjena radosna vijest Evanđelja. Krist je osudio grijeh u tijelu, ne samo kao naš primjer, time što je došao u obličju grjehovnog tijela – a to ćemo još razmotriti – već je osudio i grijeh u tijelu kao naša zamjena, jer je došao u obličju grjehovnog tijela i za grijeh je osudio grijeh u tijelu. On je bio žrtva za grijeh za grijeh u tijelu. Zato više nema osude za one koji su u Kristu Isusu. Što oni čine? Oni ne hode po tijelu nego po duhu. Hvala Bogu za ovu mogućnost!

Sinoć smo zaključili da je naš prirodni natpis vagnut i nađen prelagan. Razmotrimo ovu izjavu. Nalazimo je u knjizi In Heavenly Places, str. 156: „Nas su prosvijetlili propisi zakona, ali nitko se ne može njima opravdati.“ Prosvijetlili, ali ne i opravdali. Nastavimo čitati. „Naš je prirodni natpis vagnut i nađen prelagan. Ali Krist je naš Posrednik i prihvaćanjem Njega kao našeg Spasitelja, možemo se pozvati na obećanje: ‘Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu.’“

Ali sada pitamo: Ako je Krist imao istu narav kao mi, kakva je onda presuda zakona? Vagnut i nađen prelagan. A braćo i sestre, ako je to istina za našega Gospodina, onda za nas nema nade. Dakle, sinoć smo zaključili da, u svojim nastojanjima da Krista učinimo suosjećajnim Starijim Bratom i vjerodostojnim Primjerom, ne smijemo ga učiniti kao onoga koji je u svemu bio kušan kao mi. U svojim nastojanjima ne smijemo ga učiniti u svemu takvim kakvi smo mi. Jer ako je u naravi sasvim isti kao mi, onda je vagnut i nađen prelagan, i onda nemamo bezgrešnu Zamjenu. A ona nam je svakako potrebna. Treba nam. Zašto? Zato što zakon ne zahtijeva samo da budemo potpuno bezgrešni, već da imamo beskonačnu savršenost. On zahtijeva bezgrešnost jednaku Božjoj i pravednost jednaku Božjoj. Sumirajući svoju raspravu o zakonu Krist kaže: „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“

Pavao to kaže ovako, Rimljanima 3,19.20.23: „A znamo: što god Zakon veli, govori onima pod Zakonom, da svaka usta umuknu i sav svijet bude krivac pred Bogom. Zato se po djelima Zakona nitko neće opravdati pred njim. Uistinu, po Zakonu – samo spoznaja grijeha!“ Redak 23 (Šarić): „Svi naime sagriješiše i lišeni su Božje slave.“ Ne samo što smo promašili kad je riječ o apsolutnoj bezgrešnosti. Svi sagriješiše. Nego mi smo promašili i što se tiče beskonačne pravednosti. Svi su lišeni. Uostalom, u grčkome to je sadašnje vrijeme. Svi se lišavaju Božje slave. A što je Njegova slava? Njegov karakter. Što je prijepis Njegovog karaktera? Njegov zakon. Prema tome, što ovo govori? Da svi ne uspijevamo ostvariti beskonačno mjerilo. Važi li to i za kršćanina? On sam ga ne ostvaruje, braćo i sestre.

Sanctified Life, str. 81: „Ali onaj tko iskreno teži za svetošću srca i života, uživa u Božjem Zakonu i jedino žali što je toliko nesposoban da ispuni njegove zahtjeve.“ Jedino što je toliko nesposoban da ispuni njegove zahtjeve. Prema tome mi nismo ispunili, ne samo što se tiče zahtjeva za apsolutnom bezgrešnošću, već smo propustili ispuniti zahtjev za beskonačnom pravednošću. Prema tome ostavljeni smo potpuno bez nade – ukoliko ne nađemo Onoga koji ima i apsolutnu bezgrešnost i beskonačnu pravednost koju zahtijeva zakon. Ovu apsolutnu bezgrešnost, da bi se naša grešnost mogla Njemu uračunati. I ovu beskonačnu pravednost koja se može uračunati nama. Onoga koji je spreman i kadar da umre za ono što mi jesmo, da bismo mi mogli živjeti zahvaljujući onome što On jest.  A gdje nalazimo takvoga? Hvala Bogu, u našoj bezgrešnoj Zamjeni, Isusu Kristu.

I zato naslov našeg proučavanja: Njega koji nije znao grijeha. Otvorite sa mnom 2. Korinćanima 5,21. Braćo i sestre, uživam u prednosti što mogu s vama proučavati ovu dragocjenu, svetu istinu. O, kako je dragocjena! 2. Korinćanima 5,21: „Njega koji nije znao grijeha, opteretio je za nas grijehom da mi postanemo Božja pravda u njemu.“ (Šarić.) O čijoj se pravdi radi? O Božjoj. Kakva je to onda pravednost? Beskrajna pravednost. „Da mi postanemo Božja pravda …“ Kako? U njemu.

Imamo li onda u našem Spasitelju Onoga koji je apsolutno bezgrešan? Da. On nije poznavao grijeha. Imamo li onda Onoga kome se može uračunati naša grešnost? Da. A imamo li Onoga u kome je beskrajna pravednost? O, da. Imamo li onda Onoga koji nam može uračunati beskrajnu pravednost da bismo bili opravdani? Da, imamo, Njega koji nije znao grijeha, opteretio je za nas grijehom da mi postanemo Božja pravda u njemu. Braćo i sestre, Bog je ovu mogućnost planirao u beskrajnim vjekovima vječnosti za slučaj ili mogućnost čovjekova pada. Postojao je plan u slučaju hitne potrebe.

Čitam iz Manuscripta 80, 1903: „U nebeskom savjetu prije stvaranja svijeta, kad je planirano da čovjek napuči zemlju, pojavilo se pitanje: Što ako čovjek sagriješi kao Sotona? Krist je odgovorio na ovo pitanje. Beskonačni Sin Božji obvezao se da će, ako čovjek sagriješi, On dati sebe, svoj život, kao otkup za pali ljudski rod, uzimajući na se njegov prijestup. Nevini će ponijeti grijehe krivca i stati pred Boga da posreduje za prijestupnika.“ Hvala Bogu za takav plan!

Bible Echoes, 1. kolovoza 1893: „Kristovom smrću otvorena su vrata nade za pali ljudski rod. Čovjek je bio osuđen na smrt zbog prijestupa Božjeg zakona. Bio je pod osudom kao izdajica, buntovnik, ali Krist je došao da bude njegova zamjena, da umre kao zločinac, da pretrpi kaznu za izdajice, noseći breme njegovih grijeha na svojoj božanskoj duši.“

Ali da bi to mogao, da bi mogao ponijeti breme naših grijeha na svojoj božanskoj duši, što je On sam morao biti? Vagnut. Je li mogao biti prelagan? Ako je trebao da nosi breme naših grijeha, morao je biti bez tereta svojih vlastitih  grijeha. Morao je biti potpuno bezgrešan. Je li bio?

Review and Herald, 17. srpnja 1900: „On će u svojoj bezgrešnosti ponijeti svaki prijestup.“ Ima onih koji smatraju da nije etički da netko tko je bezgrešan umre za grijehe drugoga. Ali, braćo i sestre, upravo je suprotno točno. Etički je upravo to da onaj tko je bezgrešan umre za grijehe drugoga. Tko god je grešan, ne može etički gledano umrijeti za grijehe drugoga jer mora umrijeti za svoje vlastite. Je li On bio potpuno bezgrešan u svakom smislu te riječi?

Selected Messages, sv. 3, str. 131: „Krist nije posjedovao istu grešnu, iskvarenu i palu nelojalnost kao mi, jer inače ne bi mogao biti savršena žrtva.“ Je li to jasno? „Krist nije posjedovao istu grešnu, iskvarenu i palu nelojalnost kao mi, jer inače ne bi mogao biti savršena žrtva.“ Da bi Krist bio naša Zamjena, bilo je bitno da bude potpuno bezgrešan. Je li to potvrđuje Pismo? 1. Petrova 2,22. Što kaže za bezgrešnost djela? Zar nije morao biti potpuno bezgrešan u svojem ponašanju, svojim riječima i svojim djelima? Je li bio? 1. Petrova 2,22: „On koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše.“ Zar nije bio bezgrešan u postupcima i riječima? Zašto? Da bi mogao ponijeti grijehe naših postupaka i riječi. Zar ne?

No da li se grijeh odnosi samo na djela i riječi? Ne, on seže i u misli. Je li bio bezgrešan u tom smislu? Naš ključni tekst 2. Korinćanima 5,21: „Njega koji nije znao grijeha.“ Nije bilo grijeha misli, u našoj pravednoj Zamjeni nije bilo nikakvog grijeha. No da li grijeh seže samo do razine misli i osjećaja? Ne, on seže do razine same naše naravi. Postoji grešnost naravi koja je pod osudom. U našim proučavanjima to smo vrlo jasno utvrdili i nije potrebno da to ponavljamo.

Prema riječima Duha proroštva: „Ljudska je priroda izopačena i s pravom osuđena od svetoga Boga.“ Nemam ovdje izvor ovog teksta, ali vi ga se sjećate, a možda ga imate u svojim bilješkama. „Ljudska je priroda izopačena.“ Ljudska je priroda izopačena i s pravom osuđena od svetoga Boga. Grijeh seže u dubinu naše naravi. 1. Ivanova 3,5: „I znate: on se pojavi da odnese grijehe i grijeha nema u njemu.“ O, braćo i sestre, zar to ne ukazuje na urođeni grijeh? Svakako, i mora. Da bi mogao uzeti na sebe osudu zbog urođenog grijeha, može li sam imati urođeni grijeh? Ne; u tom slučaju bio bi pod osudom svojeg urođenog grijeha. Kako da onda uzme našu osudu? Ne može. Ali On je bio bezgrešan u svojoj naravi. U Njegovoj ljudskoj naravi nije bilo grešnosti.

Signs of the Times, 29. svibnja 1901: „Kad se napuni vrijeme, On se trebao otkriti u ljudskom obliku. Trebao je zauzeti svoj položaj na čelu ljudskog roda tako što je uzeo čovjekovu narav ali ne i njegovu grešnost.“ Uzeo je našu narav, ali ne i čovjekovu grešnost. Zašto? Jer je došao da bude čovjekova zamjena, da bude žrtva za grijeh za grešnost naravi.  Da bi to uzeo na sebe, morao se diskvalificirati da bi mogao biti žrtva za grešnost naravi. Jasno? Naravno. Prema tome, zauzeo je položaj glave ljudskog roda time što je uzeo čovjekovu narav, ali ne i grešnost.

Manuscript 143, 1897: „Ne smije biti ni najmanje sumnje u to da je Kristova ljudska narav bila savršeno slobodna od grešnosti.“ Može li ovo biti jasnije rečeno?

O kojoj naravi ovdje govorimo? O Kristovoj ljudskoj naravi. Mnogo je onih koji bi voljeli reći da je On bio bezgrešan u svojoj božanskoj, ali ne i ljudskoj naravi. No, braćo i sestre, što nam kaže Gospodnja sluškinja? A ona je u mojoj knjizi autoritet. Nadam se i u vašoj. Ona je veći autoritet od našeg ljudskog rezoniranja. „Ne smije biti ni najmanje sumnje u to da je Kristova ljudska narav bila savršeno slobodna od grešnosti.“

Ova je tvrdnja bila skica za jedan članak koji je objavljen u Signs of the Times, 9. lipnja 1898. Poslušajte kako je to Gospodnja sluškinja ponovno napisala: „Ne smijemo ni najmanje sumnjati u savršenu bezgrešnost Kristove ljudske naravi.“ On je bio savršeno slobodan od grešnosti i bio je savršeno bezgrešan. Čitam ponovno: „Ne smijemo ni najmanje sumnjati u savršenu bezgrešnost Kristove ljudske naravi.“ Molim vas, zapazite pun značaj ove izjave. Ovdje nismo pozvani da ne sumnjamo u savršenu bezgrešnost Kristovog ljudskog života. Zar ne? Ona na mnogo drugih mjesta naglašava savršenu bezgrešnost Njegovog života. Ovdje smo pozvani da ne sumnjamo u savršenu bezgrešnost Kristove ljudske naravi.

Ovdje isto tako nismo pozvani da ne sumnjamo u savršenu bezgrešnost Kristove božanske naravi. Takav bi poziv bio besmislen s obzirom da je božanska priroda sama po sebi bezgrešna jer je beskrajno pravedna i potpuno savršena. Ovdje smo pozvani da ne sumnjamo u savršenu bezgrešnost Kristove ljudske naravi.

Ponavljam, ovdje nismo pozvani da ne sumnjamo u savršenu bezgrešnost Kristovog ljudskog karaktera. Premda ona na drugim mjestima govori ne samo o bezgrešnosti već i o beskrajnoj pravednosti. Ne, ovdje smo pozvani da ne sumnjamo u savršenu bezgrešnost Kristove ljudske naravi. Zapazite još jednom. Ovdje nismo pozvani da ne sumnjamo u relativnu bezgrešnost Kristove ljudske naravi. U što ne smijemo sumnjati? U savršenu bezgrešnost Kristove ljudske naravi. Drugim riječima, pozvani smo da znamo kako je On bio apsolutno bezgrešan. Gdje? U naravi. Zašto? Da ponese grijehe naše naravi.

I na kraju, zapazimo da ovdje nismo pozvani da imamo nekoliko ili samo povremeno sumnje u savršenu bezgrešnost Kristove ljudske naravi. Ovdje smo pozvani da nemamo, da apsolutno nemamo nikakve sumnje, misli ili sumnjičenja, nepovjerenja, straha, slutnji u pogledu savršene bezgrešnosti Kristove ljudske naravi. Braćo i sestre, ako je Njegova ljudska narav na bilo koji način grešna, što se tiče zaraženosti grijehom, ne samo što trebamo sumnjati već moramo očajavati, je u Njemu ne bismo imali bezgrešnu žrtvu. On ne bi bio naša Zamjena jer bi bio na križu zbog vlastite grešne naravi, a ne zbog vaše i moje.

Niti bismo u Njemu mogli naći pravednost koja odgovara zahtjevima zakona, beskonačnu pravednost. Da je imao istu grešnu narav kao mi, kakva bi bila Njegova poslušnost? Pogrešna i nesavršena. Ukratko, da je bio grešan u naravi, ne bismo imali Spasitelja niti nadu u spasenje. O, molim Boga da ovo bude jasno, brate moj, sestro moja.

Spirit of Prophecy, sv. 2, str. 9: „Čovjek nije mogao iskupiti čovjeka. Njegovo grešno poniženo stanje predstavljalo bi nesavršenu žrtvu, žrtvu pomirnicu koja je vrijedna manje nego što je bilo Adamovo stanje prije pada u grijeh. Bog je stvorio čovjeka savršena i čestita, i nakon njegovog prijestupa za Boga nije bilo prihvatljive žrtve, osim ako bi žrtva bila vrednija od čovjeka kakav je bio u svojoj savršenosti i bezazlenosti.“ Je li ovo jasno? Da je Krist došao, što se grešnosti tiče, u stanju čovjeka nakon pada, bi li mogao biti dostatna žrtva? Svakako ne. Čovjek ne može iskupiti čovjeka. Zašto? On je stvoren malo manjim od anđela i njegovo grešno, palo stanje učinilo bi ga nesavršenom žrtvom. Žrtvom pomirenja manje vrijednom od Adama prije njegova pada. „Bog je stvorio čovjeka savršena i čestita, i nakon njegovog prijestupa za Boga nije bilo prihvatljive žrtve, osim ako bi žrtva bila vrednija od čovjeka kakav je bio u svojoj savršenosti i bezazlenosti.“

Je li ova žrtva bila vrednija? Da, bila je. Poslušajte! Nastavljam čitati. „Samo je Krist mogao otvoriti put prinošenjem žrtve koja zadovoljava zahtjeve božanskog zakona. On je bio savršen i neokaljan grijehom. Bio je nevin i bez mane.“ On je bio neokaljan grijehom, grijehom djela, grijehom riječi, grijehom misli, grijehom naravi. U Njemu nije bilo urođena grijeha, jer bi i urođeni grijeh bio kaljanje. I bio bi manje vrijedan od čovjeka prije pada. Čak i da mu nikad nije popustio, On bi već samom činjenicom što ga ima bio manje vrijedan od čovjeka prije pada. Je li to jasno? Vršimo li nasilje nad sadržajem onoga što je napisano kad izvlačimo ove zaključke? Ne vidim. Ako ga ima, pokažite mi.

Signs of the Times, 9. lipnja 1898. Poslušajte ovu izjavu! I odgovorite njome na pitanje: Zašto je tako jako važno nesumnjivo utvrditi bezgrešnost Kristove ljudske naravi? Poslušajte! „Ne smijemo ni najmanje sumnjati u savršenu bezgrešnost Kristove ljudske naravi. Naša vjera mora biti razumna. Gledati u Isusa s punim pouzdanjem, punom i cjelovitom vjerom u žrtvu pomirenja. Bitno je da duša ne bude uvijena u tamu. Sveta Zamjena je u stanju do kraja spasiti, jer je zadivljenom svemiru pokazao savršenu i potpunu poniznost u svojem ljudskom karakteru i savršenu poslušnost svim Božjim zahtjevima.“

Njegova savršeno bezgrešna narav bitna je za razumnu vjeru, braćo i sestre, a pobjeda koja pobjeđuje svijet je – što? Naša vjera. Da bismo mogli biti pobjednici, moramo znati da je naša grešna narav osuđena i razapeta u Kristu.

Manuscript 92, 1891: „Krist je bio bez grijeha, jer u protivnom Njegov život u ljudskom tijelu i Njegova smrt na križu s namjerom zadobivanja milosti za grešnika ne bi imali veću vrijednost od smrti bilo kojeg drugog čovjeka.“ Ponovno – oprostite mi što prenaglašavam ovu istinu. Braćo i sestre, puno toga je rečeno što u tom području vodi u zabludu. Želim vas opskrbiti s „tako reče Gospodin“ da biste se mogli oduprijeti izopačenju ove istine.

Bible Commentary, sv. 5, str. 1128: „Nikada ni na koji način ne stavljajte ni najslabiju ideju u ljudske umove da bi neka mrlja ili sklonost prema pokvarenosti počivala na Kristu, ili da je On na bilo koji način popustio pokvarenosti.“ Vidite li ovdje razvoj? On nije popustio pokvarenosti. Ima li ikoga tko zastupa bilo koji od ovih filozofskih pravaca o kojima smo raspravljali, a koji bi rekao da je Krist imao grešnu narav? Nitko ne kaže da je popustio pokvarenosti. Ali zar je to sve što ona želi da znamo: da nije popustio pokvarenosti?

Poslušajte! „ „Nikada ni na koji način ne stavljajte ni najslabiju ideju u ljudske umove da bi neka mrlja ili sklonost prema pokvarenosti počivala na Kristu, ili da je On na bilo koji način popustio pokvarenosti.“ Nastavljam čitati. „Neka se svako ljudsko biće čuva da Krista ne učini suviše ljudskim, kao jednim od nas, jer to ne može biti.“ Braćo i sestre, to ne može biti. Onda bi Njemu samome trebao spasitelj.

1. Petrova 2,24: „On je naše grijehe sam na svojemu tijelu iznio na drvo, da grijesima umremo i pravdi živimo. Njegovim se ranama iscijeliste.“ Samo je Jedan bezgrešni mogao ponijeti naše grijehe.

Manuscript 48a, 1897: „Grijesi krivoga svijeta, koji su slikovito prikazani crvenima kao purpur, uračunani su božanskom jamcu. On je naše bolesti ponio. On je za nas učinjen grijehom, jer je bio nedužan, bez ikakva grijeha. Gospod je svalio na nj bezakonje nas sviju.“ Da bi mogao ponijeti naše grijehe, morao je biti bez grijeha, uključujući i urođeni grijeh.

Signs of the Times, 5. prosinca 1892: „Bez krivnje, podnio je kaznu umjesto krivaca. Nevin, ponudio je sebe kao Zamjenu za prijestupnika. Krivnja svih grijeha pritiskala je svom težinom božansku dušu Otkupitelja svijeta.“ Braćo i sestre, što je kao Bezgrešni mogao ponijeti i što je ponio? Izaija 53,6.7: „A Jahve je svalio na nj …“ – što? Bezakonje koliko nas? Nas sviju. „Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K’o jagnje na klanje odvedoše ga.“ Gospodin je svalio bezakonje sviju nas na janje bez mane.

Signs of the Times, 9. prosinca 1897: „Svi nakupljeni grijesi svijeta položeni su na Nositelja grijeha, Onoga koji je jedini mogao biti okajnica za grijeh jer je sam bio poslušan.“

Signs of the Times, 19. svibnja 1890: „Adam je sagriješio i sva Adamova djeca dijele njegovu krivnju i njezine posljedice.“ S ovom istinom pozabavili smo u jednom ranijem proučavanju. Što reći za ovu Adamovu krivicu koju nose njegova djeca? „Adam je sagriješio i sva Adamova djeca dijele njegovu krivnju i njezine posljedice. Ali …“ – i sada dolazi dragocjena radosna vijest: „Isus je ponio Adamovu krivicu i sva Adamova djeca koja će se uteći Kristu, drugom Adamu, mogu izbjeći kaznu za prijestup.“ Adamova djeca nose njegovu krivnju. Ona su prirodnim rođenjem pod osudom zbog Adamova grijeha. Imaju li po tom pitanju nekakav izbor? Ne. Je li to pošteno? Grijeh nikad nije pošten. Ali hvala Bogu, oni imaju mogućnost izbora hoće li ili neće nastaviti nositi tu krivnju. Mogu odlučiti da dođu Isusu i pustiti da je On uzme od njih i sam ponese. Mogu odlučiti da se nanovo rode.

Braćo i sestre, prepoznajmo ovu važnu činjenicu. Ako se žalimo zato što smo osuđeni na smrt zbog Adamova grijeha – onda se isto tako možemo žaliti što smo opravdani i što nam je obećan vječni život zahvaljujući Kristovoj poslušnosti. Rimljanima 5,19: „Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici.“ Nije tako, kažemo. O, budimo oprezni! Ne brzajmo. Druga polovica teksta glasi: „Tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici.“ Želite li povikati: Nije pošteno? Ne, nećete? Ali prepoznajte ovo načelo. Postoje dvije jedinstvene osobe i one imaju jedinstvenu sposobnost da budu glave ljudskog roda; da imaju legalni, izravan utjecaj na cijeli ljudski rod. Adam je, kao legalni predstavnik donio osudu na čitav ljudski rod, i cijeli je rod rođen s tom osudom i osuđen na smrt. Njihova vlastita grešnost jednostavno potvrđuje činjenicu da su rođeni u palom ljudskom rodu, a njihov vlastiti grijeh jednostavno potvrđuje njihovu grešnost. Ali što je prouzrokovalo njihovu osudu? Adamov grijeh.

Kad se nanovo rodimo – pratite me, molim vas – što dovodi do našeg opravdanja? Kristova pravednost. Je li ono prouzročeno nečim što je u nama samima? Ne, to novo srce koje primamo jednostavno je dokaz činjenice da sada pripadamo novom rodu. A naša vlastita poslušnost potvrđuje prisutnost tog novog srca. Ali na čemu se temelji opravdanje? Na poslušnosti Drugog Adama. Vidite li ovu istinu? Nemojte se prebrzo buniti zbog toga što vam je uračunana Adamova krivnja, jer, ako to učinite, morate se buniti i zato što vam se uračunava Kristova pravednost. Riječ je o istoj pravnoj osnovi, jer obje se nalaze u istom odnosu prema nama. Prva, po prirodnom rođenju; druga, po ponovnom rođenju.

Isusov život, str. 491: „One koji se uzdaju u Njega On neće nikada razočarati. Podnio je svaku kušnju. On je izdržao pritisak Adamove krivnje i krivnju njegova potomstva i izišao više no pobjednik nad silama zla. On je ponio terete koje je bacio na Njega svaki grješnik koji se kaje. Grješno je srce našlo olakšanje u Kristu. On je siguran Temelj. Svi kojima je Krist pouzdanje počivaju u savršenoj sigurnosti.“

O, braćo i sestre, kad priznate grešnost svoje naravi kao što su to učinili apostoli – Djela apostolska, str. 353: – ljudi koji bi prije žrtvovali život nego svjesno učinili zlo, što su oni učinili? Priznali su grješnost svoje naravi. Kad priznate grešnost svoje naravi, budite potpuno sigurni da više nema osude jer je On ponio grešnost te naravi i osuda za nju sručila se na Njegovu glavu. A zašto i kako ju je mogao ponijeti? Zato što je sam nije imao.

Ali razmislite, brat moj i sestro, kakvu patnju je ovaj teret morao predstavljati za našega Gospodina. Sve nagomilane grijehe, ne samo od Adama već od njegovog potomstva, sve ove grozne zločine ikad počinjene – sve je On ponio. Je li ponio samo grijehe za koje se kajemo? On je ponio sve grijehe. Mogućnost daleko nadilazi potrebu. On je ponio sve grijehe. Ali pomislite na patnju koju su mu prouzročili, posebno kad shvatimo veliku odvratnost i osjetljivost i izbjegavanje Njegovog cijelog bezgrešnog Bića prema grijehu. Pomislite na patnju koju su mu morali prouzročiti.

U knjizi The Upward Look, str. 51: „On se približavao završetku svoje zemaljske službe i stajao je u sjenci križa s punim razumijevanjem tereta krivice koji treba počinuti na Njemu kao Onom koji će ponijeti grijehe. Ali …“ – poslušajte sad sljedeće riječi: „On se najviše brinuo za svoje učenike.“ Kakav Gospodin! Za koga se brinuo? Za svoje učenike. Za tebe i mene. O, braćo i sestre, kakav Gospodin! Kakvog Boga imamo!

1. Petrova 3,18. Spomenut je ovaj etički problem. Kao što znate, braćo i sestre, ima puno toga što ne bismo ni spomenuli da netko nije došao s tom idejom. Ali upravo zbog toga što postoji toliko sitnih izopačenja istine, moramo precizno odrediti što je istina. Neki kažu da je Krist – a postoji filozofska škola o tome koja se širi – da je Krist morao ponijeti grešnost svoje prirode, da bi zbog nje mogao biti osuđen i razapet.  Takvi tvrde da bi bilo neetički da je Krist umro zbog nečega što On sam nije bio.

1. Petrova 3,18: „Jer je i Krist umro jedanput za grijehe, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu; ubijen doduše tijelom, ali oživljen Duhom.“ (Šarić.) Braćo i sestre, upravo zato što je sam bio pravedan, mogao je umrijeti za nepravedne. A žrtva koju je prinio bila je žrtva Njegove ljudskosti. Je li to točno? On je prinio svoju ljudskost. Zato je Njegova ljudskost morala biti bezgrešna. Za Krista je bilo etički što je umro za čovjeka. Zašto? Iz dva razloga. On nas je stvorio i, pošto je Bog, mogao je prinijeti žrtvu jednaku vrijednosti prekršenog zakona.

Razmotrimo jedno i drugo. Prije svega, On nas je stvorio. Pošto je Jahvin zakon temelj Njegove vladavine na Nebu kao i na Zemlji, čak ni život anđela nije mogao biti prihvaćen kao žrtva za njegov prijestup. Nijedan od njegovih propisa nije se mogao ukinuti ili promijeniti da bi odgovarao čovjeku u njegovom palom stanju. Ali Božji Sin, koji je stvorio čovjeka, mogao je okajati za njega. Kao što je Adamov prijestup donio bijedu i smrt, tako će Kristova žrtva donijeti život i besmrtnost. Što je Kristu dalo etički pravo da umre za pali ljudski rod? To što ga je stvorio.

Iako – molim vas da to razumijete – On nije bio kriv za naš grijeh, iako nije bio kriv način na koji nas je stvorio, ipak, pošto nas je stvorio, mogao je pravno i etički odlučiti da zauzme naše mjesto, platiti naš dug i umjesto nas zadovoljiti beskrajno mjerilo Božjeg zakona. To je mogao etički učiniti samo Stvoritelj zato što nas je stvorio.

Drugo, On je etički mogao umrijeti, pravednik za nepravednoga, jer je u sebi imao pravednost koja je odgovarala beskrajnom mjerilu, i apsolutnu bezgrešnost, koja mu je omogućila da plati dug. Review and Herald, 17. prosinca 1872: „Samo je Krist mogao otvoriti put prinošenjem žrtve koja zadovoljava zahtjeve božanskog zakona. On je bio savršen i neokaljan grijehom. Bio je nevin i bez mane. Veličina strahovitih posljedica grijeha nikad ne bi bila shvaćena da otkupljenje nije osigurano uz beskonačnu cijenu. Spasenje palog čovjeka osigurano je po takvu neizmjernu cijenu da je izazvalo divljenje anđela koji nisu mogli shvatiti božansku tajnu da će Veličanstvo neba, jednak s Bogom, umrijeti za buntovnu rasu.“ Je li to bilo etički? Da, bilo je, jer je On bio naš Stvoritelj i bio je jednak s Bogom i zato od veće vrijednosti od prekršenog zakona.

Signs of the Times, 13. svibnja 1895: „Prinesena je kompletna žrtva, jer ‘Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca’ … jednakog s Bogom po vlasti, dostojanstvu i božanskom savršenstvu. U Njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva.“ Gdje? Tjelesno. Hvala Bogu za ovu mogućnost. Kako je savršena, kako potpuna! Hvala Bogu što je Krist bio apsolutno bezgrešan.

I braćo i sestre, s kojim ciljem je On ponio ovaj teret grijeha koji je doslovce zdrobio Njegov život? Vratimo se našem osnovnom tekstu: 2. Korinćanima 5,21. Što kaže Božja riječ? „Njega koji nije znao grijeha, opteretio je za nas grijehom da mi postanemo Božja pravda u njemu.“ (Šarić.) O, braćo i sestre, to je bio razlog što je postao za nas grijehom; da bismo postali Božja pravda u njemu. Jedno i drugo. Da bude naša Zamjena u smrti i naša Zamjena u životu. Da bude naša Zamjena tako da umiranjem plati naš dug. Da bude naša Zamjena tako da živi savršenim životom u svojoj ljudskosti da bi ostvario svoju misiju.

Ne zaboravimo da zakon zahtijeva ne samo potpunu bezgrešnost, već i beskonačnu pravednost. Mi smo bespomoćni ako nemamo Onoga koji ima oboje, potpunu bezgrešnost i beskonačnu pravednost. Nadam se da smo jasno utvrdili da u Kristu imamo Onoga koji je apsolutna bezgrešnost. Moramo se uvjeriti da u Kristu također imamo Onoga koji ima beskonačnu pravednost.

Neka bi nas Gospodin blagoslovio ove subote dok razmišljamo o ovim stvarima. Pognimo glave na molitvu!