Select Page

Here is the transcription of the lesson. Some people prefer to read (or print) the lesson and thus get deeper in the study. We made if for you such a way that you can listen to the audio by clicking on its button and at the same time follow the text as well by scrolling it. This way you can anytime stop the audio and do some research or other things and then continue in studying this profound subject.

At the very bottom of this article you can find a brief Skica predavanja.

When you would interrupt at the certain minute your listening to the audio of this lesson and later on you would like to continue from such given minute and at the same time to follow the transcript of the lesson, just type CTRL-F (Find function) in your web browser and insert few words you will hear as you start to listen the lecture again. This search will jump straight to that place and you will be able to read what you are listening to. Gradually we are inserting the minute and second of the given quotes that you can locate faster these precious insights.

If you wish to read the context of the quotes used from the writings of Ellen G. White, you can click the hyperlink added to each of her quote. This will open a special site where you can read the context or more details about the subject referred to. So far these links don’t work for magazines like Review & Herald or Signs of the Times. In such a case copy a portion of a quote and paste it in EGW web’s search window. 😉

U naša dva posljednja proučavanja razmatrali smo gdje se kao pali ljudski rod nalazimo u odnosu na zahtjeve zakona. Ujedno smo razmatrali što nam je potrebno s obzirom na naše stanje pred prekršenim zakonom. Zaključili smo da nam je potreban Netko tko je potpuno bezgrešan i tko ima beskrajnu pravednost. A sada razmatramo kako u Isusu Kristu nalazimo jedno i drugo. Jutros ćemo razmatrati kako je On, koji je u svakom smislu potpuno bezgrešan, mogao svu našu grešnost uzeti na sebe. Moramo razmotriti kako Njegova beskrajna pravednost odgovara beskonačnom mjerilu za nas. (Od ovog trenutka počinje audio:) Ali prije nego što nastavimo s našim proučavanjem, ponovno vas molim da mi se na koljenima pridružite, s molbom da s nama bude Božji Duh.

Bože i Oče! Dolazimo pred Tebe u Isusovo ime, uvjereni da nas čuješ. Ne zato što se smatramo dostojnima da Ti pristupimo, već zato što je Isus dostojan, a mi dolazimo preko našeg Posrednika. Zahvaljujemo Ti za milostivu mogućnost da prihvatiš našu molitvu. Oče, ponovno Te molimo za Tvog Duha da ga izliješ na nas. Gospodine, svjesni smo zemljanosti svoje posude, posebno kad se radi o proučavanju Tvoje riječi. Mi smo toliko oslabljeni i oštećeni grijehom da smo vlastitim snagama nesposobni ispravno razabrati istinu kakva je u Isusu, da je ispravno cijenimo i vrednujemo. Zato Te, Oče, molimo za nadnaravnu, oživljujuću silu Tvoga Duha, da osnaži i oživi naš um sa svim njegovim razumskim i intelektualnim sposobnostima. I Oče, također molimo da osnažiš naša smrtna tijela. Znam da mi je to potrebno. Trebam to osnaženje da bih mogao objaviti istinu stvarnom snagom tijela, uma i duha. O, Gospodine, učini čudo, molim Te. Uzmi me potpuno u svoje ruke. Ja sam tvoj stvaranjem, otkupljenjem i vlastitom odlukom. Ti imaš pravo da me potpuno usvojiš i ja Te molim da to sada učiniš  radi Isusa i radi Tvoje zaručnice, da bi se On mogao proslaviti, a ona uzvisiti. Ovo molim u Isusovo ime.

Ključna izjava u naša posljednja dva proučavanja o osudi zakona je tvrdnja u knjizi In Heavenly Places, str. 156: „Čovjek je vagnut u odnosu na Božji sveti zakon i nađen prelagan. Nas su prosvijetlili propisi zakona, ali nitko se ne može njima opravdati. Vagnut i nađen prelagan naš je prirodni natpis.“ Vagnut i nađen prelagan naš je prirodni natpis. Iz tog razloga, da bismo bili opravdani za vječni život, moramo naći zamjenu koja po svojoj naravi nije vagnuta i nađena prelagana. Takvu osobu imamo u Isusu Kristu. Ne samo što je potpuno bezgrešan, već ima i beskrajnu pravednost; oboje nam je potrebno ako želimo biti opravdani za vječni život.

Jutros smo razmotrili činjenicu da je On imao potpunu bezgrešnost, koja mu je omogućila da ponese naše grijehe. Samo je Njegova svršena nevinost omogućila da uzme na sebe našu grešnost. A zašto je uzeo ovaj teret krivnje na sebe, taj teret koji mu je skršio život i slomio Njegovo srce? S kojim ciljem? 2. Korinćanima 5,21 daje naslov ovog proučavanja: „Božja pravda u njemu.“ Nalazimo ga u drugom dijelu biblijskog teksta. Jutros smo se pozabavili prvim dijelom, a sada ćemo drugom polovicom. 2. Korinćanima 5,21: „Njega koji nije znao grijeha, opteretio je za nas grijehom da mi postanemo Božja pravda u njemu.“ (Šarić.) „Da mi postanemo Božja pravda u njemu.“ Što je potrebno da bismo opstali pred beskonačnim mjerilom? Potrebna nam je Božja pravednost. A gdje je nalazimo? U Njemu. Braćo i sestre, upravo možemo imati Njega koji je uzeo naše grijehe i pretrpio kaznu za njih.

Isusov život, str. 12: „S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj mi nismo imali udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’“ Upravo ovdje nalazi se važna istina o Kristovoj ljudskosti. Ako je Krist bio osuđen zbog nečega što je imao u sebi, onda se mi moramo opravdati nečim što mi imamo u sebi. On je bio osuđen zbog naših grijeha u kojima On nije sudjelovao, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravednošću u kojoj mi nismo imali udjela.

Kao što vidite, razlog što ovo ističem jest jer postoji sve raširenije mišljenje ili učenje o Kristovoj naravi, prema kojemu je On uzeo našu grešnu, osuđenu narav – imao ju je od rođenja. Uzeo ju je zato da bi je osudio na križu. Problem je u tome, ako je bio osuđen zbog nečega što je On sam bio na križu, onda ova tvrdnja nije istinita. On je bio osuđen za naše grijehe u kojima nije imao udjela. A zbog druge polovice ove tvrdnje – „da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nismo imali udjela“ – morali bismo zaključiti da smo nekako opravdani nečim što imamo u sebi samima. Naravno, to je suština katolicizma.

Braćo i sestre, pravednost koja me opravdava nije moja, kao što ni grijeh koji je Krista osudio nije Njegov. Pravednost koja me opravdava je potpuno pravednost drugoga, uračunana ili priznata meni, kao što je grijeh koji je osudio Krista bio potpuno grijeh drugoga, naime vaš i moj, bio uračunan ili priznat Njemu. No je li to samo pravna gimnastika? Je li to balansiranje izvještaja zato da na kraju sve bude uravnoteženo? Nikako. Pravda je zahtijevala kaznu koju je trebalo stvarno provesti. Nevini je stvarno stajao umjesto krivoga i preuzeo na sebe, svojom odlukom, sve zahtjeve kaznene pravde namijenjene krivom čovječanstvu. Pitamo: Kako možemo znati da je Bog uračunao naše grijehe Kristu i zbog toga ga osudio, i da je Krist prihvatio tu osudu? Kako to možemo znati?

Odgovor: Neoborivi dokaz koji opstaje na sudu: Umro je našom smrću. Stvarno je umro. U toj smrti nije bilo nikakve glume. Ona je bila stvarna. A to se dogodilo zato što je stvarno ispaštao za naše grijehe. Naša je smrt prenesena na Njega zato što su mu uračunani naši grijesi. Ali što reći za drugu stranu jednadžbe? „Njega koji nije znao grijeha, opteretio je za nas grijehom da mi postanemo Božja pravda u njemu.“ Moramo isto tako pitati: Kako možemo znati da je Bog nama uračunao Kristovu pravednost i time nas opravdao, i da smo mi prihvatili to opravdanje?

Odgovor: Neoborivi dokaz koji će jednog dana morati opstati na sudu: Mi živimo Njegovim životom. Njegov je život prenesen na nas zato što je nama uračunana Njegova pravednost. Braćo i sestre, kao što je smrt bila dokaz da su naši grijesi osudili Krista, tako je posvećenje dokaz da nas opravdava Kristova pravednost. Kad ne bi bilo dokaza, onda bi se svakako radilo o pravnoj gimnastici, o žongliranju izvještajima. Ali činjenica što je On umro našom smrću, a mi živimo Njegovim životom, dokaz je da je nama uračunana Njegova pravednost kao što su Njemu uračunani naši grijesi.

Koliko je za nas važno da zapamtimo da smo sada i uvijek opravdani za vječni život zahvaljujući onome što je On učinio, a ne onome što smo mi u sebi samima. Kad bismo nečim mogli zaslužiti opravdanje, onda vječni život ne bi bio dar milosti već plaća za ono što smo zaslužili. Tada bismo bili pravedni zahvaljujući djelima.

Isusov život, str. 12. Nemojmo ovo zaboraviti. „On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela.“ Čak ni kad se radi o urođenom grijehu. „… da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nismo imali udjela.“ Obratite ovdje pozornost na glagolsko vrijeme. U kojoj nismo imali udjela. Ali što On radi nakon opravdanja? On nam daje svoju pravednost. On je dijeli s nama. Ali braćo i sestre, moramo shvatiti da pravednost koju nam On daje ne dobivamo na osnovi svog opravdanja, već kao plod ili posljedicu našeg opravdanja.

Naš Spasitelj u svojoj ljudskosti mora biti slobodan od svake grešnosti, ne samo da bi umro zamjeničkom smrću za nas, već da nam može ponuditi beskrajnu pravednost. Kao što vidite, mi u našem palom stanju nismo sposobni pokazati zakonu poslušnost koju zahtijeva. Sjećate se onog teksta u Put Kristu, str. 64: „Adam je, prije pada u grijeh, poslušnošću Božjem Zakonu mogao oblikovati pravedan karakter. Ali on to nije uspio učiniti, i zbog njegovoga je grijeha i naša narav postala grješna te i mi ne možemo učiniti sebe pravednima. Budući da smo grješni, nesveti, mi ne možemo biti savršeno poslušni svetom Zakonu. Mi nemamo neke svoje pravednosti kojom bismo mogli zadovoljiti zahtjeve Božjeg Zakona.“

Ali, braćo i sestre, ako je Krist po naravi sličan nama, onda On ima isti problem, zar ne? I On je grešan, nesvet i ne može biti savršeno poslušan svetom zakonu. I On onda nema svoje pravednosti kojom bi zadovoljio zahtjeve Božjeg zakona. Manuscript 31, 1911: „Bog izjavljuje: ‘Nema pravedna ni jednoga’. Svi imaju istu grešnu narav. Svi su skloni činiti greške. Nitko nije savršen. Gospodin Isus je umro za zabludjele da bi im se moglo oprostiti. Naš posao nije da osuđujemo. Krist nije došao da sudi već da spasi.“  Zašto nema pravedna ni jednoga? Jeste li čuli odgovor? Svi imaju istu grešnu narav. Da je Krist imao istu grešnu narav, kako bi za Njega glasila presuda? Nema pravedna ni jednoga. Prema tome moramo zaključiti da je Krist bio izuzet od grešnosti naše naravi.

Molim vas shvatite: ne kažem da On nije uzeo na sebe našu narav kakva je bila oštećena i propala nakon četiri tisuće godina grijeha. To ćemo jasno pokazati. Što se tiče svakog drugog elementa Njegove naravi On je uzeo Adamovu narav poslije pada. Ali što se tiče bezgrešnosti, uzeo je Adamovu narav prije pada. Samo je takav mogao imati pravednost koja odgovara beskonačnom mjerilu.

Čitam iz Velike borbe, str. 404.405 u vezi s našim stanjem. „Kod onih koji žive u sjeni križa na Golgoti nema samouzvisivanja i hvalisavih tvrdnji da su bez grijeha. … Oni koji su najbliskiji Isusu najjasnije prepoznaju slabost i grešnost čovječanstva, a njihova jedina nada počiva u zasluzi raspetog i uskrslog Spasitelja.“ Unatoč našem stanju koje nas je onesposobilo da zadovoljimo zahtjeve zakona, on još uvijek postavlja pred nas isti zahtjeve. Budimo svjesni toga.

Review and Herald, 1. studenoga 1882: „Gospodin od duše danas ne zahtijeva ništa manje nego što je zahtijevao od Adama u raju prije pada, savršenu poslušnost, neumrljanu pravednost.“ Božji zahtjev pod savezom milosti jednako je širok kao i zahtjev koji je dao u raju, a to je sklad s Njegovim zakonom koji je svet, pravedan i dobar. Bog od svoje djece zahtijeva savršenu poslušnost. Kad bismo ovdje stali, kakvu bismo nadu imali s obzirom na činjenicu da je naša narav postala nesposobna za savršenu poslušnost. Ne bismo imali nadu. Ali poslušajte, nastavljam čitati: „Da bismo mogli udovoljiti zahtjevima zakona, moramo se svojom vjerom uhvatiti Kristove pravednosti, prihvaćajući je kao svoju.“ Tu je naša nada.

Isusov govor na Gori, str. 79: „U svojemu Sinu Bog im je pružio savršenu pravednost Zakona. Da su svoja srca potpuno otvorili kako bi primili Krista, sam život od Boga i Njegova ljubav obitavali bi u njima preobražavajući ih u Njegovo obličje. Tako bi, zahvaljujući dragovoljnom Božjem daru, mogli dobiti pravednost koju Zakon zahtijeva.“ Prema tome, da bismo mogli imati beskrajnu pravednost koju zakon zahtijeva, On je utjelovljenjem postao čovjek.

Pacific Union Recorder, 8. listopada 1903: „Došao je na ovu zemlju i stao na čelo ljudskog roda da za vas i mene poslušnošću Božjem zakonu izgradi karakter bez mane.“ Je li u tome uspio? Svakako.

Testimonies, sv. 6, str. 60: „Kristov život otkriva beskonačno savršen karakter.“

Ponovno, Testimonies, sv. 5, str. 739: „Po plemenitosti svojeg karaktera, svojeg milosrđa i nježnog sažaljenja, svoje ljubavi i dobrote, On stoji pred nama kao utjelovljenje božanskog savršenstva, slika Boga nevidljivoga.“ Ovdje je ključna istina u pogledu naravi koju je imao da bi mogao ostvariti takvu zadaću. Prvo, trebao je imati ljudsku narav koja je što se bezgrešnosti tiče bila slična Adamovoj prije pada. Drugo, trebao je imati božansku narav, jer samo je s njom mogao imati beskrajno pravedan karakter. Samo je na taj način mogao biti utjelovljenje božanskog savršenstva. I samo kao takav, braćo i sestre, ima pravednost koja zadovoljava beskonačno mjerilo. Hvala Bogu što On ima ono što nam je potrebno i što u Njemu imamo sve što zakon zahtijeva.

Selected Messages, sv. 1, str. 396: „Svojom savršenom poslušnošću zadovoljio je zahtjeve zakona i jedina moja nada je da gledam u Njega kao svoju zamjenu i jamca koji je bio savršeno poslušan zakonu za mene. Vjerom u Njegove zasluge, oslobođen sam osude zakona. On me odijeva svojom pravednošću koja odgovara svim zahtjevima zakona. Ja sam savršen u Njemu koji donosi vječnu pravednost.“

Imam još jednu dragocjenu izjavu. Selected Messages, sv. 1, str. 367: „Pravednost je poslušnost Zakonu. Zakon zahtijeva pravednost i grešnik je duguje Zakonu, ali ju je nesposoban pokazati u svojem životu. Jedini način da dostigne pravednost je vjera. Vjerom može ponuditi Bogu Kristove zasluge, pa Bog poslušnost svojega Sina upisuje u dobro grešniku. Prihvaća Kristovu pravednost umjesto čovjekovih poraza; Bog prihvaća pokajničku dušu koja vjeruje, oprašta joj i opravdava je, postupa prema njoj kao da je pravedna, voli je kao što voli svojega Sina. To je način na koji je vjera prihvaćena kao pravednost, i pomilovana duša ide iz milosti u milost, iz svjetla u još veće svjetlo.“ O, kako je to dragocjena evanđeoska istina!

Ali nakon što smo to odgovarajuće naglasili i istaknuli, zapazite da to nije sva prednost za nas koju dobivamo uračunanom Kristovom pravednošću. Kristova uračunana pravednost ne samo što nas predstavlja pravednima u očima beskonačno pravednog Boga, već nas ona osposobljava da vršimo Božji zakon.

Review and Herald, 27. rujna 1881. I braćo i sestre, upravo ova istina i kamo krećemo u našem proučavanju jest ono što se često propušta vidjeti kad je riječ o opravdanju i Kristovoj uračunanoj pravednosti. Poslušajte ovu misao. „Nakon pada u grijeh, čovjeku je, s njegovom grešnom naravi, postalo nemoguće da pokaže poslušnost Božjem zakonu, da nije Krist, žrtvovanjem vlastita života, dobio pravo da podigne ljudski rod tamo gdje još jednom može raditi u skladu s njegovim zahtjevima.“ Jeste li čuli ovo? Krist je došao da ponudi – žrtvom svojeg vlastitog života On je stekao pravo da podigne ljudski rod tamo gdje još jednom može raditi u skladu s njegovim zahtjevima. Ponovno ista misao.

Bible Echoes, 16. travnja 1894: „Između Božjeg zakona i Evanđelja Isusa Krista postoji savršeni sklad. ‘Otac i ja jedno smo’, kaže Veliki Učitelj. Evanđelje je Radosna vijest o milosti i naklonosti uz koju čovjek može biti oslobođen osude grijeha i osposobljen za poslušnost Božjem zakonu.“ Upravo se preko ove druge misli često prelazi u našim raspravama o uračunanoj Kristovoj pravednosti. Evanđelje je radosna vijest o milosti ili naklonosti, zahvaljujući kojoj možemo biti oslobođeni osude grijeha i osposobljeni da pokažemo prihvatljivu poslušnost zakonu. Evanđelje ukazuje na moralni kodeks kao pravilo života. Taj zakon svojim zahtjevima za nezaobilaznom poslušnošću stalno upućuje grešnika na Evanđelje za oprost i mir.

Vidite li kako funkcioniraju zakon i Evanđelje? Oni su u savršenom međusobnom skladu. Evanđelje ukazuje na moralni kodeks kao pravilo života. Moralni kodeks kaže: još svetiji. Moralni kodeks kaže: niste ga ostvarili. Očajavamo li? Ne, ovaj moralni kodeks nas šalje – kamo? U podnožje križa. I mi priznajemo svoj nedostatak i primamo oproštenje. A onda, što Krist čini? On nas šalje natrag k zakonu, a ovaj kaže: još svetiji. A što onda čini zakon? Šalje nas natrag Kristu. I to je kršćanski rast.

Bible Echoes, 6. rujna 1897: „Krist se ponizio da uzme na sebe našu narav, da svojim poniženjem, patnjom i žrtvom može postati stepenica za pale ljude, da bi se oni mogli podići zahvaljujući Njegovim zaslugama i da On, zahvaljujući svojoj izvrsnosti i predanosti, može prihvatiti njihove napore u vršenju Božjeg zakona.“ Kako naši napori u vršenju Božjeg zakona postaju prihvatljivi? Samo ako se uspinjemo zahvaljujući Njegovim zaslugama. Da bi, zahvaljujući Njegovoj izvrsnosti i predanosti, On mogao prihvatiti naše napore u vršenju Božjeg zakona.

I ponovno Review and Herald, 4. kolovoza 1874: „On će svoju (Kristovu) pravednost uračunati čovjeku i time povećati njegovu moralnu vrijednost pred Bogom, tako da njegova nastojanja da vrši božanski zakon budu prihvatljiva.“ Prema tome, braćo i sestre, Kristova pravednost nije dana samo da se njome opravdamo, već i da naši napori u vršenju zapovijedi mogu biti prihvatljivi Bogu. Ali pitam vas: Je li ova prihvatljiva poslušnost koju smo u stanju pokazati na bilo koji način naša zasluga? Nikako nije.

Faith and Works, str. 19: „Nema ništa o čemu ne bi trebalo ozbiljnije razmišljati, češće ponavljati ili snažnije utisnuti u umove ljudi nego da je palom čovjeku nemoguće da išta zasluži svojim najboljim dobrim djelima. Spasenje se stječe isključivo vjerom u Krista.“ Poslušnost koja je, braćo i sestre, posljedica dane Kristove pravednosti, tog posvećenog života, plod a ne osnova ispravnosti našeg stanja pred Bogom. Ni u jednom trenutku naša poslušnost ne može imati išta sa stjecanjem ispravnosti našeg stanja pred Bogom. Ona nikad nije zaslužena. Ona nam nikad ništa ne može privrijediti. Ona nikad ne može učiniti Boga našim dužnikom. Zašto?

Iz četiri razloga. Razmotrimo ih zajedno. Četiri razloga zašto ni poslušnost Duhom ispunjenog, posvećenog, nanovo rođenog kršćanina nikad ne može predstavljati zaslugu. Luka 17,10: „Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’“ Može li sluga, izvršavajući svoju dužnost, time zadužiti svojega gospodara? Ne, ne može.

Review and Herald, 29. siječnja 1895: „Mi možemo biti sigurni da smo prihvaćeni pred Bogom jedino u Njegovom ljubljenom Sinu, i da su naša dobra djela samo rezultat djelovanja Njegove ljubavi koja nam je oprostila grijehe. … Kad učinimo sve što smo mogli, i dalje ćemo se računati u ‘besposlene sluge’. Mi ne zaslužujemo nikakvu zahvalnost od Boga. Mi smo samo učinili ono što je bila naša dužnost, a dobra djela svakako nismo mogli učiniti snagom svoje grešne naravi.“ To nas dovodi do drugog razloga što ni dobra djela novorođenog kršćanina, pod silom i osposobljavajućom milošću Svetog Duha, ne predstavljaju zaslugu.

Otvorite sa mnom 1. Ljetopisa 4,7. I ovdje imamo jednu dragocjenu istinu. Ovaj tekst biste trebali podvući u svojoj Bibliji, ukoliko to već niste učinili. „Tko sam ja i što je moj narod da bismo imali snage ovoliko prinijeti tebi dragovoljno?“ Ovo govori David. Poslušajte posljednji dio ovog teksta – tu je ključna misao. „Od tebe je sve, i iz tvojih ruku primivši, dali smo tebi!“ Ako Bogu možemo ponuditi bilo što što se može nazvati dobrim, od koga smo to dobili? Od Njega. Možemo li Boga zadužiti time što mu vraćamo ono što nam je On prvo dao? To je stvarno apsurdno. Ako vam dam deset dolara, a vi mi onda vratite jedan dolar i kasnije dođete i kažete: Duguješ mi dolar, ima li to smisla. Svakako nema.

1. Korinćanima 4,7 iznosi istu istinu na malo drukčiji način. Braćo i sestre, sve je to i te kako povezano s Kristovom naravi, zato me pratite. „Ta tko tebi daje prednost? Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ O, jedan od najgorih grijeha je da uzmete Božji dar i pokušavate ga tako koristiti da Njega lišavate Njegove slave, a Njegova slava je u tome da samo svojom milošću spasi nedostojne, nezaslužne grešnike. A ako uzmemo ovaj milostivi dar i pokušamo da zaslužimo svoje spasenje, onda uzimamo Njegove darove i lišavamo ga Njegove slave.

Treći razlog što i naša najbolja djela kao novorođenih kršćana ne predstavljaju zaslugu nalazimo u Rimljanima 3,23: „Svi naime sagriješiše i lišeni su Božje slave.“ (Šarić.) Drugim riječima, čak i naša najbolja dobra djela još uvijek nisu jednaka beskonačnom mjerilu. Ponovno čitam, Sanctified Life, str. 81: „Ali onaj tko iskreno teži za svetošću srca i života, uživa u Božjem zakonu i jedino žali što je toliko nesposoban da ispuni njegove zahtjeve.“

Pitam vas: što je uzrok njegove nesposobnosti? Je li to buntovna volja? Ne, novorođeni kršćanin je svoju volju pokorio Kristovoj vlasti. Što je onda uzrok njegove nesposobnosti? Otvorimo Galaćanima 5,16: „A velim: U duhu živite, i ne ćete izvršavati tjelesnih želja! Jer tijelo se svojim željama suprotstavlja Duhu, a Duh tijelu; a to se protivi jedno drugome.“ I što je rezultat? „Tako da ne činite ono što hoćete.“ (Šarić.) Shvatite, molim vas, da istina kako ne činimo ono što želimo važi za oboje, za tjelesne želje i i za želje duha.

Zašto ne činimo ono što tijelo želi? Zato što se tome protivi Duh. Ali zašto ne činimo ono što želi duhovna narav? Zato jer se tome protivi tijelo. To je ovo suprotstavljanje koje nas sprečava, koje nas ograničava da činimo ono što bismo stvarno voljeli činiti. Naša je molitva ona kojoj nas je Isus učio: „Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!“ Pravi kršćanin želi vršiti Božju volju onako kako se vrši na Nebu. Postoji li tamo suprotstavljanje, neka naša izopačena narav koja se protivi ispunjenju Božje volje među anđeoskim vojskama? Postoji li? Ne. Njihova poslušnost je slobodna od svake prepreke ili protivljenja.

Ali kako je s nama? Ovdje postoji niža izopačena narav koja se opire. I zato onaj koji uživa u Božjem zakonu jedino žali što je toliko nesposoban da ispuni njegove zahtjeve. Zato ni njegova najbolja dobra djela ne predstavljaju zaslugu. Kada ćemo, braćo i sestre, biti u stanju da vršimo Božju volju na Zemlji kao što je na Nebu? Kad bude stvorena nova Zemlja. Tamo više neće biti prepreka ni ograničenja.

Čitam iz knjige Odgoj, str. 273.274: „U našem životu ovdje, iako je zemaljski i ograničen grijehom, najveća radost i najviši odgoj stječe se služenjem. I u budućem životu, nesputani ograničenošću grešne ljudske prirode“ – jeste li shvatili ovo? „I u budućem životu, nesputani“ – znate li što znači „nesputani“? Nevezani, neokovani, neograničeni. „I u budućem životu, nesputani ograničenošću grešne ljudske prirode svoju najveću radost i svoj najviši odgoj naći ćemo u služenju – u svjedočenju, i u stalnom učenju tijekom svjedočenja ‘kako je bogata slava ovog otajstva’, ‘a to je Krist u vama, nada u slavu’.“

A što kaže Pavao u Rimljanima 8? Otvorimo ovaj tekst. Rimljanima 8. Pođimo od dvadeset trećeg retka. Možda bolje od dvadesetog. „Stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti …“ Čemu? Raspadljivosti. (Šarić.) Frustraciji. Određenoj ograničenosti koja je sprečava da ispuni svrhu zbog koje postoji. Stvorenje je bilo podvrgnuto ispraznosti. A tko je u to uključen? Čovjek. „Ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje.“ Redak 22: „Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada.“ Redak 23: „Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.“ O čemu on ovdje govori? Govori o dimenziji našeg bića koje je još uvijek grešno po naravi, i koje još uvijek ograničava i sprečava, onemogućava ispunjenje naših duhovnih želja.

Redak 24: „Ta u nadi smo spašeni! Nada pak koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada? Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo.“ Što postojano iščekujemo? Izbavljenje svojih tijela. To je naša blažena nada. Braćo i sestre, kada to doživimo onda ćemo biti u stanju savršeno poslušati zakon i njegove zahtjeve.

Čitam iz Signs of the Times, 9. lipnja 1881: „Naš zemaljski život, koliko god bio dug, cijenjen i koristan, samo je djetinjstvo, krhko, nesavršeno i nerazvijeno.“ Nije li to ponižavajuća misao? „Muževnost, sa svojim punim, savršenim i slavnim razvojem doći će kad budemo oslobođeni od mrlje grijeha stajali među spašenim mnoštvom. Onda ćemo uživati život koji se mjeri sa životom Božjim, i kroz vječne vjekove mi ćemo rasti u mudrosti i spoznaji.“ O, kako čeznem za tim vremenom! A vi? Čeznem za vremenom kad neću tako bijedno zakazati ni u tome što bih volio biti za svojega Gospodina. A tek kad pomislim što bi Gospodin želio da budem za Njega! To daleko nadmašuje naše najljepše snove.

Četvrti razlog zašto zasluga stvorenja, čak i i najbolje što novorođeni kršćanin može učiniti, nikad ne može osigurati naše pravo stanje pred Bogom. Rimljanima 6,23. Znate ovaj tekst. „Jer plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem.“ Možete li zaraditi dar? Ne možete.

Put Kristu, str. 62: „Mi ne zaslužujemo spasenje svojom poslušnošću; ono je Božji dar koji se prima vjerom. Međutim, poslušnost je plod vjere.“ Ona je plod, a ne korijen. Premda naša poslušnost, braćo i sestre, nikako ne predstavlja zaslugu, je li ona bitna za spasenje? Svakako jest. Premda njome ne možemo zaslužiti spasenje, bez nje nikad nećemo upoznati spasenje, jer bez svetosti nitko ne može vidjeti Boga. Poslušan, posvećen ili svet život nam nikako ne daje pravo na Nebo, ali nas osposobljava za Nebo. Da bismo mogli doći na Nebo potrebno je pravo i osposobljenost.

Manuscript 80, 1890: „Krist je jedina nada grešnika. Svojom smrću donio je spasenje svima na dohvat ruke. Zahvaljujući Njegovoj milosti svi mogu postati odani podanici Božjeg kraljevstva. Spasenje se moglo donijeti samo Njegovom žrtvom na dohvat čovjeku. Ova žrtva je muškarcima i ženama omogućila da ispune uvjete koje je postavio nebeski savjet.“ Koji su to uvjeti? Poslušajte! „ Krist je došao na ovu zemlju i živio životom savršene poslušnosti, da bi muškarci i žene, zahvaljujući Njegovoj milosti, također mogli živjeti životom savršene poslušnosti. To je potrebno za njihovo spasenje. Bez svetosti nitko neće vidjeti Boga.“ Što je potrebno za naše spasenje? Kakva vrst poslušnosti? Savršena poslušnost. Ali, čekajte trenutak, nismo li utvrdili da smo u svom palom stanju nesposobni pokazati savršenu poslušnost? Poslušajte! Kako možemo Bogu ponuditi savršenu poslušnost? Zahvaljujući osposobljavajućoj milosti – drugim riječima, djelovanjem Svetog Duha u nama i zahvaljujući milosti koja oprašta. Djelovanjem našeg Posrednika koji je zdesna Bogu.

Molim vas, pratite me. Da bi naša poslušnost bila prihvatljiva potrebno je oboje. Ovo je važna misao koju trebamo shvatiti. Prije svega osposobljavajuća milost. Review and Herald, 15. prosinca 1896: „Poslušnost ili neposlušnost određuje sudbinu svakog čovjeka. Oni koji slušaju Boga smatraju se dostojnima da dijele Njegovo prijestolja, dok će oni koji su neposlušni biti zauvijek izgubljeni. Ali grijeh je oslabio naše snage da poslušamo i svojom vlastitom snagom nikad ne možemo biti poslušni Bogu. Pošto je to znao, Bog je poslao Isusa na naš svijet da živi Njegov zakon. Samo um koji je uvježban da bude poslušan Bogu može odgovarati Njegovim božanskim zahtjevima, i Bog je predao Krista ponižavanju i stradanju, da bude izložen svim kušnjama kojima je izloženo čovječanstvo, da bismo u Njegovoj snazi bili osposobljeni da vršimo Njegov zakon.“

Što moramo imati da bismo bili poslušni? Njegovu snagu, osposobljavajuću milost. Ali pitam vas: Je li osposobljavajuća milost dovoljna da budemo savršeno poslušni Božjem zakonu? Nemojte se dati uhvatiti u zamku. Je li naša Duhom potaknuta poslušnost savršena? Je li prihvatljiva za beskrajno pravednog Boga? Ne, osim ako prolazi kroz našeg Posrednika i postane prihvatljiva zahvaljujući milosti koja oprašta. Ne samo osposobljavajuća milost, već i milost koja oprašta. Molim vas, razmotrite to sa mnom.

U Selected Messages, sv. 1, str. 344 ova je istina jasno iznesena. A u prethodnom odsjeku rečeno je da nas Sveti Duh, svojom prisutnošću u nama, navodi da služimo Bogu, da se molimo Bogu, da hvalimo Boga. Poslušajte što slijedi: „Bogoslužja, molitve, hvale, pokajničko priznanje grijeha, sve se to podiže kao ugodni miris od istinskih vjernika prema nebeskom Svetištu …“ O čemu ovdje govorimo? Govorimo o Duhom potaknutoj poslušnosti. To je najbolje što pravi vjernici mogu učiniti. Je li to jasno? „Bogoslužja, molitve, hvale, pokajničko priznanje grijeha, sve se to podiže kao ugodni miris od istinskih vjernika prema nebeskom Svetištu, ali prolazeći kroz pokvarene kanale ljudske naravi, postaje tako zaprljano da ako ne bude očišćeno krvlju, nikada ne može imati vrijednost pred Bogom.“

Je li osposobljavajuća milost sve što nam je potrebno? Ne. Ovo je sve učinjeno s osposobljavajućom milošću, snagom Svetoga Duha. Pa ipak, kakvo je njihovo stanje? Oni su tako zaprljani da bez očišćenja krvlju ne mogu imati nikakvu vrijednost pred Bogom. Zašto? Zbog buntovnosti, jer se volja odbija pokoriti vlasti Isusa Krista? Ne, radi se o pravim vjernicima. Što je uzrok tog prljavog stanja poslušnosti pravih vjernika? Što je uzrok? Jeste li čuli? „Prolazeći kroz pokvarene kanale ljudske naravi, postaje tako zaprljano da ako ne bude očišćeno krvlju, nikada ne može imati vrijednost pred Bogom.“ Nastavljam čitati. „Oni se ne uzdižu u besprijekornoj čistoći, i ako ih Posrednik koji je Bogu zdesna ne prikaže i očisti svojom pravednošću, nisu prihvatljivi Bogu.  Cjelokupni miris kâda koji se podiže iz zemaljskih svetišta mora biti pomiješan s kapljama Kristove krvi očišćenja. On pred Ocem podiže kadionicu svojih zasluga u kojoj nema nikakve mrlje zemaljske pokvarenosti.“

Vidite li kako se ova istina očituje kad je riječ o Kristovoj naravi? „On pred Ocem podiže kadionicu svojih zasluga u kojoj nema nikakve mrlje zemaljske pokvarenosti. On stavlja u svoju kadionicu molitve, hvale i priznanja svojeg naroda kojima dodaje svoju neokaljanu pravednost. I onda, s mirisom zasluga Kristovih molitava, kâd dolazi pred Boga kao savršen i potpuno prihvatljiv. Tada su vraćeni milostivi odgovori.“ Braćo i sestre, to je razlog što čak i kad se najposvećeniji kršćanin moli, u čije se ime mora moliti? U Isusovo ime. Pošto ova molitva, potaknuta Svetim Duhom, silazi s njegovih usana tako ukaljana, prolazeći kroz pokvareni kanal ljudskosti, ona ne može biti prihvatljiva Bogu, osim ako je s njom učinjeno dvoje. Njegova je krv čisti i Njegova joj je pravednost dodana.

Pitam vas: Je li Isusu Kristu bilo tako nešto potrebno? Je li se morao moliti u nečije ime? Da li je to stanje izazvano učinjenim grijehom? Razlog tome je što je naše biće pokvareni kanal. A kada smo to postali? Review and Herald, 16. travnja 1901: “Sotona je naveo Adama na grijeh. Na taj način je izopačen sam izvor ljudske naravi.“ Gdje je došlo do izopačenja ljudske naravi? Na samome izvoru. Mi smo rođeni kao pokvareni kanali i to ćemo ostati dok se ovo raspadljivo ne obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost.

Braćo i sestre, do tog trenutka potreban nam je Posrednik, da bi naše molitve, naša bogoslužja, naša hvala bili prihvatljivi za Oca. Budući da po završetku vremena milosti nemamo Posrednika, kakva će u tom trenutku biti naša vječna sudbina? Ona je već određena, hvala Bogu, a Njegovo je da nas provede kroz to vrijeme. Shvatimo jedini mogući zaključak: Isus Krist nije bio pokvareni kanal kao što smo mi ostali.

Možemo li doći do nekog drugog zaključka? Ne možemo. Ako kažemo da je Krist imao narav kao i mi, onda bi po naravi bio pokvareni kanal pa mu je potreban posrednik. Ima li takvoga? Ne, On je Posrednik. Braćo i sestre, da je bio pokvareni kanal, Njegova poslušnost ne bi bila dovoljna da zadovolji beskonačno mjerilo zakona, kao što i naša nije. Jedino što čini našu poslušnost prihvatljivom je krv koja čisti od prljavštine i pravednost koja nadomješta našu nedostojnost. Isusu Kristu nije potrebna takva mogućnost jer On nije bio pokvareni kanal. Njegove službe su Ocu bile prihvatljive bez posrednika. „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“

Gdje Pismo uči ovu istinu? Ovo je i te kako važna istina o potrebi da krv i pravednost budu dodane našoj poslušnosti. Gdje to nalazimo? U nauku o službi u Svetištu. To jasno uči služba u Svetištu. Pogledajmo, na primjer, Izlazak 28,36: „Onda načini pločicu od čistoga zlata

i na nju ureži, kako se urezuje pismo u pečat, ove riječi: ‘Posvećeno Gospodinu’! Pričvrsti je za vrpcu od modrog skerleta, da se može nositi na kapi! Neka stoji sprijeda na kapi i neka bude na Aronovu čelu, da Aron uzme na sebe pogrješke što ih počine sinovi Izraelovi kod prinosa svih svojih svetih darova! Neka bude neprestano na njegovu čelu, da ih tako učini

milima pred Gospodinom!“ (Šarić.) Što je trebalo učiniti milima? Svete darove. Ali što ih je jedino činilo prihvatljivima (milima)? Savršena svetost Velikog svećenika. A koga je Aron predstavljao? Isusa Krista.

Isto je bilo i s kadionim žrtvenikom i dnevnom žrtvom. Čitam iz Patrijarsi i proroci, str. 287.288: „Pred zavjesom svetinje nad svetinjama nalazio se žrtvenik stalnog posredovanja, a pred Svetinjom žrtvenik stalnog pomirenja.“ Što je bilo potrebno? Stalno prinošenje kada i stalno pomirenje. „Bogu se pristupalo krvlju i tamjanom, simbolima koji su prikazivali velikog Posrednika kroz kojeg grješnici mogu pristupiti Jahvi i kroz kojeg duša koja se moli i kaje može primiti milost i spasenje.“

Testimonies to Ministers, str. 93: „Kao što je veliki svećenik škropio toplu krv po prijestolju milosti, dok se mirisni oblak tamjana dizao pred Bogom, tako se, dok mi priznajemo svoje grijehe i molimo za primjenu Kristove krvi pomirenja, naš molitve uzdižu u  nebo, s mirisom zasluga karaktera našeg Spasitelja.“

I dalje Patrijarsi i proroci, str. 287: „Tamjan, koji se dizao s molitvama Izraelaca, predstavlja Kristove zasluge i posredovanje, njegovu savršenu pravednost koja se vjerom pripisuje njegovom narodu i koja jedino može bogoslužje grješnih ljudi učiniti prihvatljivim Bogu.“ Što može učiniti prihvatljivim? Bogoslužje. Možemo li kao kršćani pružiti išta uzvišenije nego izraziti štovanje Bogu? Pa ipak i ono je prihvatljivo samo uračunanom pravednošću Isusa Krista. Nije li to istina koja nas čini poniznima? Hvala Bogu za Posrednika.

Evo još jedne značajne izjave koju želim razmotriti u ovom smislu. Sons and Daughters of God, str. 22: „Postoji neiscrpni fond savršene poslušnosti koji potječe od Njegove poslušnosti. U Nebu se Njegove zasluge, Njegovo samoodricanje i samopožrtvovnost, cijene kao tamjan koji se prinosi s molitvama Njegovog naroda. Kad se grešnikove iskrene, ponizne molitve uzdižu pred Božje prijestolje, Krist s njima miješa zasluge svojeg vlastitog života savršene poslušnosti.“

Nije čudo što Gospodnja sluškinja piše u Velikoj borbi, str. 419, sljedeće značajne riječi: „Kristovo posredovanje za čovjeka u gornjem Svetištu isto je tako bitno u planu spasenja kao što je to bila i Njegova smrt na križu.“ Braćo i sestre, moramo imati prihvatljivu poslušnost. To je bitno. To je dio zahtjeva. Ne samo što moramo imati Kristovu uračunanu pravednost radi opravdanja, koje nam daje pravo, već moramo imati prihvatljivu poslušnost da bismo imali osposobljenost. Što je za nas apsolutno bitno da bismo imali takvu prihvatljivu poslušnost? Djelo posredovanja Isusa Krista. Zahvaljujući Njegovim zaslugama kojima nam je pribavio dar Svetoga Duha da nam osigura osposobljavajuću milost, mi možemo biti poslušni Njemu. Ali tim istim zaslugama On uračunava toj poslušnosti ono što je potrebno da nadopuni naše nedostatke. On nas čisti svojom krvlju. Tada i samo tada ona je Ocu prihvatljiva. Hvala Bogu za mogućnost da nadopuni naše nedostatke uzrokovane našim grešnim, palim stanjem.

Faith and Works, str. 195: „Isus voli svoju djecu. Čak i kad zablude, Njegovo oko ih prati i kad čine najbolje što mogu, kad pozovu Boga u pomoć, budimo sigurni da će ta služba biti prihvaćena iako je nesavršena.“ O, braćo i sestre, ne znam kako vas, ali mene to oduševljava. Bolno sam svjestan, posebno kad trebam iznijeti ove dragocjene istine, nesavršenstva svojih najboljih napora. Hvala Bogu što su zahvaljujući Posredniku moji slabi, pogrešivi napori prihvatljivi Bogu. Očišćena Njegovim životom, moja služba je, uz dodatak Njegove pravednosti, prihvatljiva Bogu. „Isus voli svoju djecu. Čak i kad zablude, Njegovo oko ih prati i kad čine najbolje što mogu, kad pozovu Boga u pomoć, budimo sigurni da će ta služba biti prihvaćena iako je nesavršena. Isus je savršen. Kristova pravednost im je uračunana i On će reći: Skinite s njega te prljave haljine i obucite mu dragocjenu haljinu! Isus nadopunjuje naše neizbježne nedostatke.“

Brate moj i sestro, što to On nadopunjuje? Neizbježne nedostatke. Da li obećava da će nadopuniti nedostatke koje ne moramo imati? Ne. To je naš posao koji trebamo obaviti u Njegovoj snazi. Ali kad u Njegovoj snazi smo učinili sve što možemo, što još ostaje? Ostaju nedostaci. Oni su u tom trenutku neizbježni, ali su još uvijek prisutni. Nedostaci. Vidite li kako nas ova istina, pravilno shvaćena, može sačuvati od legalizma? To nas svakodnevno podsjeća da i najbolje što činimo nije dostatno i ima svoje nedostatke. Možete li vidjeti kako nas ova istina – a to smo razmatrali u jednom drugom proučavanju – isto tako čuva od antinomizma? Zato što su ovi nadopunjeni nedostaci samo – što? Neizbježni nedostaci. Vidite li, braćo i sestre, kako nas ova istina primorava na zaključak da je naš Gospodin i Spasitelj Isus Krist zapravo, kao čovjek, bio drukčiji do nas? On nije mogao biti pokvareni kanal jer bi onda Njegova poslušnost imala neizbježne nedostatke. A tko bi ih onda nadomjestio za Njega? Nitko. Morao je u tom bitnom smislu biti drukčiji. Morao se razlikovati što se grešnosti tiče. On ne može biti grešan u naravi u smislu da bi imao nešto što bi ga učinilo izopačenim ili okaljanim ili uprljanim, jer da je išta od toga bilo na Njemu, On bi bio u istom stanju kao i mi, nesposoban da ispuni ono što zakon zahtijeva.

Faith and Works, str. 50: „Kada srce odluči biti poslušno Bogu, kada se ulože napori da se to postigne, Isus prihvaća tu odluku i napor kao čovjekovu najbolju službu i nadomješta nedostatke svojim božanskim zaslugama. Ali On neće prihvatiti one koji tvrde da vjeruju u Njega, ali ne vrše Očeve zapovijedi.“ Braćo i sestre, On je naša pravednost, ali je i Gospod pravda naša. Da bi mogao biti naša pravednost, On mora biti naš Gospod. Ako ga odbacimo kao svojega Gospodina, možemo li ga usvojiti kao svoju pravednost? Ne, ne možemo. Ali kad ga prihvatimo kao svojega Gospodina i Njegovom snagom činimo najbolje što možemo da mu ugodimo, mi ćemo i tada biti bolno svjesni svojih pogrešaka i nedostataka, poslušnosti koja je daleko od onoga što sami želimo, ali očajavamo li zbog toga? Ne, ne očajavamo. Hvatamo se Krista i od Njega primamo Njegovu pravednost koja nas opravdava, i u Njemu gledamo svoga Posrednika koji svojom krvlju i pravednošću čini da čak i naša nesavršena poslušnost postane prihvatljiva za Oca.

Brate moj i sestro, s takvom mogućnošću, kako je moguće da propadnemo? Ne možemo. Pomolimo se!

 


 

😉

Back to top

Navodi uzeti iz Biblije i spisa Duha proroštva u ovom proučavanju za vašu provjeru.


HP, str. 156: „Čovjek je vagnut u odnosu na Božji sveti zakon i nađen prelagan. Nas su prosvijetlili propisi zakona, ali nitko se ne može njima opravdati. Vagnut i nađen prelagan naš je prirodni natpis.“

2. Korinćanima 5,21: „Njega koji nije znao grijeha, opteretio je za nas grijehom da mi postanemo Božja pravda u njemu.“ (Šarić.)

Isusov život, str. 12: „S Kristom se postupalo onako kako mi zalužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naćih grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’“

Put Kristu, str. 64: „Adam je, prije pada u grijeh, poslušnošću Božjem Zakonu mogao oblikovati pravedan karakter. Ali on to nije uspio učiniti, i zbog njegovoga je grijeha i naša narav postala grješna te i mi ne možemo učiniti sebe pravednima. Budući da smo grješni, nesveti, mi ne možemo biti savršeno poslušni svetom Zakonu. Mi nemamo neke svoje pravednosti kojom bismo mogli zadovoljiti zahtjeve Božjeg Zakona.“

Manuscript 31, 1911: „Bog izjavljuje: ‘Nema pravedna ni jednoga’ (Rim 3,10). Svi imaju istu grešnu narav. Svi su skloni činiti greške. Nitko nije savršen. Gospodin Isus je umro za zabludjele da bi im se moglo oprostiti. Naš posao nije da osuđujemo. Krist nije došao da sudi već da spasi.“

Velika borba, str. 404.405: „Kod onih koji žive u sjeni križa na Golgoti nema samouzvisivanja i hvalisavih tvrdnji da su bez grijeha. … Oni koji su najbliskiji Isusu najjasnije prepoznaju slabost i grešnost čovječanstva, a njihova jedina nada počiva u zasluzi raspetog i uskrslog Spasitelja.“

RH, 1. studenoga 1882: „Gospodin od duše danas ne zahtijeva ništa manje nego što je zahtijevao od Adama u raju prije pada, savršenu poslušnost, neumrljanu pravednost. Da bismo mogli udovoljiti zahtjevima zakona, moramo se svojom vjerom uhvatiti Kristove pravednosti, prihvaćajući je kao svoju.“

Isusov govor na Gori, str. 79: „U svojemu Sinu Bog im je pružio savršenu pravednost Zakona. Da su svoja srca potpuno otvorili kako bi primili Krista, sam život od Boga i Njegova ljubav obitavali bi u njima preobražavajući ih u Njegovo obličje. Tako bi, zahvaljujući dragovoljnom Božjem daru, mogli dobiti pravednost koju Zakon zahtijeva.“

PUR, 8. listopada 1903: „Došao je na ovu zemlju i stao na čelo ljudskog roda da za vas i mene poslušnošću Božjem zakonu izgradi karakter bez mane.“

6T, str. 60: „Kristov život otkriva beskonačno savršen karakter.“

5T, str. 739: „Po plemenitosti svojeg karaktera, svojeg milosrđa i nježnog sažaljenja, svoje ljubavi i dobrote, On stoji pred nama kao utjelovljenje božanskog savršenstva, slika Boga nevidljivoga.“

1SM, str. 396: „Svojom savršenom poslušnošću zadovoljio je zahtjeve zakona i jedina moja nada je da gledam u Njega kao svoju zamjenu i jamca koji je bio savršeno poslušan zakonu za mene. Vjerom u Njegove zasluge, oslobođen sam osude zakona. On me odijeva svojom pravednošću koja odgovara svim zahtjevima zakona. Ja sam savršen u Njemu koji donosi vječnu pravednost.“

1SM, str. 367: „Pravednost je poslušnost Zakonu. Zakon zahtijeva pravednost i grešnik je duguje Zakonu, ali ju je nesposoban pokazati u svojem životu. Jedini način da dostigne pravednost je vjera. Vjerom može ponuditi Bogu Kristove zasluge, i Bog poslušnost svojega Sina upisuje u dobro grešniku. Prihvaća se Kristova pravednost umjesto čovjekovih poraza; Bog prihvaća pokajničku dušu koja vjeruje, oprašta joj i opravdava je, postupa prema njoj kao da je pravedna, voli je kao što voli svojega Sina. To je način na koji je vjera prihvaćena kao pravednost, i pomilovana duša ide iz milosti u milost, iz svjetla u još veće svjetlo.“

RH, 27. rujna 1881: „Nakon pada u grijeh, čovjeku je, s njegovom grešnom naravi, postalo nemoguće da pokaže poslušnost Božjem zakonu, da nije Krist, žrtvovanjem vlastita života, dobio pravo da podigne ljudski rod tamo gdje još jednom može raditi u skladu s njegovim zahtjevima.“

Bible Echoes, 16. travnja 1894: „Između Božjeg zakona i Evanđelja Isusa Krista postoji savršeni sklad. ‘Otac i ja jedno smo’ (Iv 10,30), kaže Veliki Učitelj. Evanđelje je Radosna vijest o milosti i naklonosti uz koju čovjek može biti oslobođen osude grijeha i osposobljen za poslušnost Božjem zakonu.“

Bible Echoes, 6. rujna 1897: „Krist se ponizio da uzme na sebe našu narav, da svojim poniženjem, patnjom i žrtvom može postati stepenica stepenica za pale ljude, da bi se oni mogli podići zahvaljujući Njegovim zaslugama i da On, zahvaljujući svojoj izvrsnosti i predanosti, može prihvatiti njihove napore u vršenju Božjeg zakona.“

RH, 4. kolovoza 1874: „On će svoju (Kristovu) pravednost uračunati čovjeku i time povećati njegovu moralnu vrijednost pred Bogom, tako da njegova nastojanja da vrši božanski zakon budu prihvatljiva.“

FW, str. 19: „Nema ništa o čemu ne bi trebalo ozbiljnije razmišljati, češće ponavljati ili čvršće utisnuti u umove ljudi nego da nemogućnost da pali čovjek išta zasluži svojim najboljim dobrim djelima. Spasenje se stječe isključivo vjerom u Krista.“

Luka 17,10: „Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’“

RH, 29. siječnja 1895: „Mi moćemo biti sigurni da smo prihvaćeni pred Bogom jedino u Njegovom ljubljenom Sinu, i da su naša dobra djela samo rezultat djelovanja Njegove ljubavi koja nam je oprostila grijehe. … Kad učinimo sve što smo mogli, i dalje ćemo se računati u ‘besposlene sluge’. Mi ne zaslužujemo nikakvu zahvalnost od Boga. Mi smo samo učinili ono što je bila naša dužnost, a dobra djela svakako nismo mogli učiniti snagom svoje

grešne naravi.“

1. Ljetopisa 4,7: „Tko sam ja i što je moj narod da bismo imali snage ovoliko prinijeti tebi dragovoljno? Od tebe je sve, i iz tvojih ruku primivši, dali smo tebi!“

1. Korinćanima 4,7: „Ta tko tebi daje prednost? Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“

Rimljanima 3,23: „Svi naime sagriješiše i lišeni su Božje slave.“ (Šarić.)

SL, str. 81: „Ali onaj tko iskreno teži za svetošću srca i života, uživa u Božjem zakonu i jedino žali što je toliko nesposoban da ispuni njegove zahtjeve.“

Galaćanima 5,16: „A velim: U duhu živite, i ne ćete izvršavati tjelesnih želja! Jer tijelo se svojim željama suprotstavlja Duhu, a Duh tijelu; a to se protivi jedno drugome tako da ne činite ono što hoćete.“ (Šarić.)

Matej 6,10: „Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!“

Odgoj, str. 273.274: „U našem životu ovdje, iako je zemaljski i ograničen grijehom, najveća radost i najviši odgoj stječe se služenjem. I u budućem životu, nesputani ograničenošću grešne ljudske prirode, svoju najveću radost i svoj najviši odgoj naći ćemo u služenju – u svjedočenju, i u stalnom učenju tijekom svjedočenja ‘kako je bogata slava ovog otajstva’, ‘a to je Krist u vama, nada u slavu’. (Kol 1,27 – Šarić.)“

Rimljanima 8,20-25: „Stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti – ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu – ali u nadi. (21) Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. (22) Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. (23) Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. (24) Ta u nadi smo spašeni! Nada pak koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada? (25) Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo.“

ST, 9. lipnja 1881: „Naš zemaljski život, koliko god bio dug, cijenjen i koristan, samo je djetinjstvo, krhko, nesavršeno i nerazvijeno. Muževnost, sa svojim punim, savršenim i slavnim razvojem doći će kad budemo oslobođeni od mrlje grijeha stajali među spašenim mnoštvom. Onda ćemo uživati život koji se mjeri sa životom Božjim, i kroz vječne vjekove mi ćemo rasti u mudrosti i spoznaji.“

Rimljanima 6,23: „Jer plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem.“

Put Kristu, str. 62: „Mi ne zaslužujemo spasenje svojom poslušnošću; ono je Božji dar koji se prima vjerom. Međutim, poslušnost je plod vjere.“

Manuscript 80, 1890: „Krist je jedina nada grešnika. Svojom smrću donio je spasenje svima na dohvat ruke. Zahvaljujući Njegovoj milosti svi mogu postati odani podanici Božjeg kraljevstva. Spasenje se moglo donijeti samo se Njegovom žrtvom na dohvat čovjeku. Ova žrtva je muškarcima i ženama omogućila da ispune uvjete koje je postavio nebeski savjet. Krist je došao na ovu zemlju i živio životom savršene poslušnosti, da bi muškarci i žene, zahvaljujući Njegovoj milosti, također mogli živjeti životom savršene poslušnosti. To je potrebno za njihovo spasenje. Bez svetosti nitko neće vidjeti Boga. (Heb 12,14.)“

RH, 15. prosinca 1896: „Poslušnost ili neposlušnost određuje sudbinu svakog čovjeka. Oni koji slušaju Boga smatraju se dostojnima da dijele Njegovo prijestolja, dok će oni koji su neposlušni biti zauvijek izgubljeni. Ali grijeh je oslabio naše snage da poslušamo i svojom vlastitom snagom nikad ne možemo biti poslušni Bogu. Pošto je t znao Bog je poslao Isusa na naš svijet da živi Njegov zakon. Samo um koji je uvježban da bude poslušan Bogu može dogovarati Njegovim božanskim zahtjevima, i Bog je predao Krista ponižavanju i stradanju, da bude izložen svim kušnjama kojima je izloženo čovječanstvo, da bismo u Njegovoj snazi bili osposobljeni da vršimo Njegov zakon.“

1SM, str. 344: „Bogoslužja, molitve, hvale, pokajničko priznanje grijeha, sve se to podiže kao ugodni miris od istinskih vjernika prema nebeskom Svetištu, ali prolazeći kroz pokvarene kanale ljudske naravi, postaje tako zaprljano da ako ne bude očišćeno krvlju, nikada ne može imati vrijednost pred Bogom. Oni se ne uzdižu u besprijekornoj čistoći, i ako ih Posrednik koji je Bogu zdesna ne prikaže i očisti svojom pravednošću, nisu prihvatljivi Bogu.  Cjelokupni miris kâda koji se podiže iz zemaljskih svetišta mora biti pomiješan s kapljama Kristove krvi očišćenja. On pred Ocem podiže kadionicu svojih zasluga u kojoj nema nikakve mrlje zemaljske pokvarenosti. On stavlja u svoju kadionicu molitve, hvale i priznanja svojeg naroda kojima dodaje svoju neokaljanu pravednost. I onda, s mirisom zasluga Kristovih molitava, kâd dolazi pred Boga kao savršen i potpuno prihvatljiv. Tada su vraćeni milostivi odgovori.“

RH, 16. travnja 1901: “On (Sotona) je naveo Adama na grijeh. Na taj način je izopačen sam izvor ljudske naravi.“

Matej 3,17: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“

Izlazak 28,36-38: „Onda načini pločicu od čistoga zlata

i na nju ureži, kako se urezuje pismo u pečat, ove riječi: ‘Posvećeno Gospodinu’! Pričvrsti je za vrpcu od modrog skerleta, da se može nositi na kapi! Neka stoji sprijeda na kapi i neka bude na Aronovu čelu, da Aron uzme na sebe pogrješke što ih počine sinovi Izraelovi kod prinosa svih svojih svetih darova! Neka bude neprestano na njegovu čelu, da ih tako učini

milima pred Gospodinom!“ (Šarić.)

Patrijarsi i proroci, str. 287.288: „Pred zavjesom svetinje nad svetinjama nalazio se žrtvenik stalnog posredovanja, a pred Svetinjom žrtvenik stalnog pomirenja. Bogu se pristupalo krvlju i tamjanom, simbolima koji su prikazivali velikog Posrednika kroz kojeg grješnici mogu pristupiti Jahvi i kroz kojeg duša koja se moli i kaje može primiti milost i spasenje.“

TM, str. 93: „Kao što je veliki svećenik škropio toplu krv po prijestolju milosti, dok se mirisni oblak tamjana dizao pred Bogom, tako se, dok mi priznajemo svoje grijehe i molimo za primjenu Kristove krvi pomirenja, naš molitve uzdižu u  nebo, s mirisom zasluga karaktera našeg Spasitelja.“

Patrijarsi i proroci, str. 287: „Tamjan, koji se dizao s molitvama Izraelaca, predstavlja Kristove zasluge i posredovanje, njegovu savršenu pravednost koja se vjerom pripisuje njegovom narodu i koja jedino može bogoslužje grješnih ljudi učiniti prihvatljivim Bogu.“

SD, str. 22: „Postoji neiscrpni fond savršene poslušnosti koji potječe od Njegove poslušnosti. U Nebu se Njegove zasluge, Njegovo samoodricanje i samopožrtvovnost, cijene kao tamjan koji se prinosi s molitvama Njegovog naroda. Kad se grešnikove iskrene, ponizne molitve uzdižu pred Božje prijestolje, Krist s njima miješa zasluge svojeg vlastitog života savršene poslušnosti.“

Velika borba, str. 419: „Kristovo posredovanje za čovjeka u gornjem Svetištu isto je tako bitno u planu spasenja kao što je to bila i Njegova smrt na križu.“

3SM, str. 195.196: „Isus voli svoju djecu i onda kad zablude. …Njegovo je oko na njima i kad čine najbolje što mogu, i pozivaju Bog u pomoć, budimo uvjereni da će ova služba biti prihvaćena, premda je nesavršena. Isus je savršen. Njima se uračunana Kristova pravednost i On će reći: ‘Skinite s njega te prljave haljine i odjenite mu svečanu haljinu.’ Isus nadoknađuje naše neizbježne nedostatke.“

FW, str. 50: „Kada srce odluči biti poslušno Bogu, kada se ulože napori da se to postigne, Isus prihvaća tu odluku i napor kao čovjekovu najbolju službu i nadomješta nedostatke svojim

božanskim zaslugama. Ali On neće prihvatiti one koji tvrde da vjeruju u Njega, ali ne vrše Očeve zapovijedi.“

Back to top

0

Your Cart